Juraj Julije Klović ili Giorgio Giulio Clovio rođen je 1498., a umro 1578. godine i sigurno je jedno od najvećih i apsolutno najafirmiranijih imena koje je Hrvatska podarila svjetskoj likovnoj umjetnosti. Uostalom, njegova genijalnost bila je prepoznata još za njegova života.
Da je tome tako, svjedoči i poznati talijanski slikar i arhitekt Giorgio Vasari, koji je u drugom izdanju knjige “Životi znamenitih slikara, kipara i arhitekata”, objavljenoj još 1568. u Firenzi, dakle za Klovićeva života, napisao i ove rečenice: “Nikada još nije postojao niti će se u budućim stoljećima pojaviti tako rijedak i vrstan minijaturist, ili, možemo reći, slikar malenih slika kakav je don Julije Klović; jer on je daleko nadmašio sve koji su se bavili ovom vrstom slikarstva. Rodio se on u pokrajini Schiavoniji, odnosno Hrvatskoj, u mjestu zvanom Grižani u biskupiji modruškoj...”
Djela u Hrvatskoj
Baš je Vasari Klovića nazvao Michelangelom minijature, a nazivali su ga i slikarom bez premca (pictor nemini secundus) iliti maximus in minimis, Rafaelom minijature ili malim i novim Michelangelom, a portretirao ga je i veliki španjolski slikar El Greco da bi mu lik oslikao i na slici “Istjerivanje trgovaca iz hrama”, zajedno s drugim velikanima renesanse Tizianom, Michelangelom i Rafaelom. Slika se danas čuva u Institutu umjetnosti u Minneapolisu. A Klovićeva djela i danas su među najčuvanijim umjetninama najuglednijih svjetskih muzeja i kolekcionarskih zbirki, pa i onih koje posjeduju okrunjene glave poput britanske kraljice Elizabete II.
Nekoliko originalnih djela uspjelo je svoj mir pronaći i na hrvatskom teritoriju, u trezorima Nacionalne i sveučilišne knjižnice ili Grafičke zbirke HAZU. Tako i hrvatska javnost barem povremeno može uživati u originalima tog, po mnogima, skromnog redovnika koji je vjerno služio nekolicini moćnih kardinala Katoličke crkve, zahvaljujući svojem izvanserijskom likovnom talentu. Klovića su u svojim djelima spominjali i komplimentima častili Francisco de Hollada i Paolo Pino. O njemu su pisali i promišljali i brojni drugi autori. Njemu u čast pisani su i soneti, kako to spominje i Klovićeva hrvatska biografkinja Valerija Macan Lukavečki. U 19. stoljeću o njemu su pisane i relevantne monografije. Interes za Klovića ne jenjava kroz stoljeća, što je dokaz njegove izvrsnosti i neupitne kvalitete.
A Juraj Julije Klović rođen je 1498. u Grižanima, u vinodolskom, frankopanskom zaleđu i u modruškoj biskupiji. Nije točno poznato ni istraženo gdje je bila njegova rodna kuća i u kojem je točno zaseoku rođen. Ima i autora koji spore da mu je mjesto rođenja baš u Grižanima, ali oni su ipak u manjini. Koliko je poznato, Klović se školovao kod pavlina u Crikvenici, koji su prvi uočili njegov likovni dar i vjerojatnu mu prvi pružili likovnu i umjetničku poduku. Crikvenički pavlinski samostan bio je poznat i kao rasadište kulture.
Pavlini su u Crikvenici razvijali poljoprivredu, šumarstvo, maslinarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo te su odnjegovali nekoliko novih sorata vina koja su izvozili. Uz samostane su gradili hospicije i gostinjce. Nije poznato tko je mladog Klovića uputio na školovanje u pavlinski samostan ni i u kakvim okolnostima. Mogla je to biti i slavna obitelj Frankopan, koja je vladala tim krajem. Kako je zapravo relativno kratko živio na hrvatskom tlu, nijedan materijalni trag od tog njegova formativnog bivstvovanja u Hrvatskoj nije sačuvan do današnjih dana pa je taj dio Klovićeva života teško ili gotovo i nemoguće pouzdano rekonstruirati. Zanimljivo, rodne Grižane 2014. otvorile su i muzej Kuća Klović, u spomen na velikog renesansnog umjetnika izloživši replike njegovih radova.
Čak je dvadeset i pet znamenitih svjetskih institucija pomoglo stvaranju fundusa grižanske Kuće Klović pa su u vinodolski kraj stigle i reprodukcije originalnih Klovićevih djela iz kolekcije kraljice Elizabete II. kao i iz pariškog Louvrea, a među njima i reprodukcija glasovitog Klovićeva Časoslova Farnese koji se čuva u New Yorku. Kuća Klović smještena je u obnovljenu zgradu grižanske škole iz 1887. godine te je dobrodošao primjer odnosa prema hrvatskim velikanima u mjestima odakle su potekli. “Svoja prva tehnička znanja o sitnoslikarstvu Klović je mogao steći u nekom lokalnom samostanu gdje su se još prepisivale i (skromno) oslikavale knjige, ili kod nekog od tadašnjih popova glagoljaša koji su se bavili tim poslom. Takav je, primjerice, bio pop Martinac, koji je u Grobniku, frankopanskom gradu koji se nalazi nedaleko od Grižana, također frankopanskog posjeda, sa svojim pomoćnicima 1495., tri godine prije Klovićeva rođenja, dovršio izradu velikoga glagoljaškog brevijara za pavlinski samostan u Ospu kod Novog Vinodolskog.
Pop Martinac imao je pomoćnike, a neki od njih unosio je kaligrafske i sitnoslikarske inicijale u tekst. Je li Klović kao dječak započeo svoje osnovno umjetničko (crtačko) obrazovanje u nekoj takvoj radionici, možda baš u grobničkoj, ili je prva saznanja stekao u samostanu, primjerice u Crikvenici, Ospu ili na Trsatu, kao što se nagađa u starijoj literaturi, to ne možemo znati”, piše jedan od najboljih poznavatelja Klovića u nas, povjesničar umjetnosti Milan Pelc. U nekim tekstovima i izvorima autori propituju i Klovićevo hrvatstvo, stavljajući ga pod znak pitanja. No povjesničarka umjetnosti Valerija Macan Lukavečki navodi da je Klović porijeklom bio Hrvat, što je naglašavao tijekom svog života deklarirajući se najčešće autografskim potpisom “humile servitore don Julio Crovatino miniatore” ili “de Crovatia”.
Njegovo hrvatstvo intenzivno je i uspješno proučavao i pokojni teolog, povjesničar i pjesnik, svećenik Ivan Golub kojemu je Klović bio životna opsesija, baš kao i Juraj Križanić. Golub je bio i jedan od najupornijih istraživača napose rimskih izvora o Jurju Kloviću pa je hrvatsku historiografiju i povijest likovne umjetnosti obogatio nizom vrijednih podataka i dokumenata. Golub je o Kloviću napisao desetak znanstvenih radova, a bio mu je i inspiracija za književna djela. U svojim je znanstvenim radovima Golub vrlo radosno i neumorno javnosti predočavao novopronađene dokumente o Klovićevu životu, pa tako i Klovićev autograf na popisu darovatelja za gradnju crkve sv. Luke u Rimu iz 1570., koji se nalazi u Povijesnom arhivu Nacionalne akademije sv. Luke u Rimu. Na toj se darovnici Klović potpisao s “Io don Iulio Clouio di Crouatia”. I taj je dokument, prema ponosnom Golubu, bio još jedan u nizu dokaza da Klović potječe iz Hrvatske.
Ipak, u Klovićevoj biografiji koju je Valerija Macan Lukavečki objavila prošle godine kod Privlačice u biblioteci Hrvatski velikani, navodi se i sljedeće: “Iako se ponosimo Klovićem kao Hrvatom, a znamo da se i sam s ponosom tako osjećao i potpisivao “de Croatia”, ne smijemo zaboraviti da se povremeno potpisivao i kao “macedone”, što je i Vasari zabilježio u njegovu životopisu, ističući njegovo makedonsko podrijetlo. I sam Klović u oporuci navodi svoje podrijetlo od oca Makedonca i majke Ilirke (“patre Macedonico et Matre Illirica Miniator”...”.
U službi kod Grimanija
Školovanje je Klović nastavio u umjetnički potentnoj Veneciji, u koju je otišao još kao darovit mladić negdje oko 1515. godine, gdje ga u svoju službu prima kardinal Domenico Grimani, a onda kasnije i njegov nećak Marino Grimani, koji postaje kardinal 1528. godine. Grimaniji su bili među najutjecajnijim tadašnjim crkvenim velikodostojnicima, ali i poznati ljubitelji umjetnosti i zaštitnici umjetnika. I kao što je Klović profitirao od suradnje s njima, još su više Grimaniji profitirali od suradnje s njim. Vezana štednja, rekli bismo suvremenijim rječnikom. “Opazivši da ga je priroda više obdarila smislom za malene stvari nego za velike, razborito zaključi da će biti najbolje ako se prihvati sitnoslikarstva, jer njegove su radnje s tog područja uistinu bile izavanredno umilne i čudesno lijepe”, piše već spomenuti Vasari o mladom Kloviću, koji u službi obitelji Grimani stječe temelje slikarske vještine, o čemu će biti riječi u tekstu koji će izaći u sljedećem broju Večernjeg lista. U tom ćemo se tekstu pozabaviti i s Klovićevim prvim koracima u Italiji, koja ga je formirala i kao čovjeka i kao umjetnika te presudno utjecala na njegovu bogatu karijeru.