Vijest da je Andrić postao dobitnik Nobelove nagrade brzo se proširila zemljom. Među brojnim telegramima primio je i čestitku od Josipa Broza Tita. Predsjedniku i maršalu Jugoslavije odgovorio je pismom: „Smatraću se uvek srećnim ako sam i ja svojim književnim radom zaista mogao nešto doprineti ugledu naše zemlje i tako zaslužiti Vašu čestitku, koja za svakog od nas predstavlja najlepše priznanje“.
Andrić je Nobelovu nagradu primio na svečanosti u Stockholmu 10. prosinca 1961. U obrazloženju Komiteta stoji da je nagrađen za „epsku snagu“ kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje. Andrić je tom prilikom u Švedskoj akademiji održao govor na francuskom jeziku u kojem se dotaknuo važnosti pripovijedanja i iscjeliteljske moći priče. Taj kratki tekst - O priči i pričanju – i danas je jedna od najbolje artikuliranih pohvala naraciji i njezinoj antropološkoj važnosti. Jer, piše Andrić, „možda je u pričama, usmenim i pisanim, i sadržana prava historija čovječanstva“. Uslijedio je glamurozni banket u Zlatnoj sali Vijećnice na kojem je svirana i sevdalinka „Kad ja pođoh na Bembašu“, dok je zbor madrigalista Sveučilišta u Stockholmu izveo kompoziciju „Oj jesenske duge noći“ Ivana Trnskog na glazbu Josipa Slavenskog.
Pobjeda u oštroj konkurenciji
Idućega dana, 11. prosinca, Andrić sa suprugom sudjeluje na prijemu kod švedskog kralja Gustava Adolfa VI. Bio je nazočan i krunisanju najljepših švedskih djevojaka („missica“) u Vijećnici u Stockholmu, a posjetio je i studente slavistike na Sveučilištu u Uppsali. Zahvaljujući švedskom novinaru Andreasu Ekströmu, koji je istražio arhive Nobelove nagrade, danas znamo da je naš pisac bio pobjednik u vrlo oštroj konkurenciji. U najuži izbor ušli su još i Robert Frost, Lawrence Durrell, Edgar Morgan Forster, Graham Greene i J. R. Tolkien.
Po povratku u domovinu Andrić je odlučio da će velik dio novčanoga iznosa nagrade - 250.000 švedskih kruna - pokloniti. U pismu datiranom 17. svibnja 1962. priopćuje svoju odluku da pedeset posto novca od Nobelove nagrade poklanja Narodnoj republici BiH sa željom da se sredstva upotrijebe za unapređenje narodnih biblioteka. S time u vezi je rekao: „Bosni treba /…/ što više knjiga i čitaonica. Jedino nas knjige mogu izvući iz tamnog vilajeta“. Par godina kasnije, 1965., poklonio je i drugi dio nagrade za istu svrhu.
Već nakon vjenčanja 1958. Andrić se počeo povlačiti iz javnoga života i usporavati ritam spisateljskog rada. Poslovne aktivnosti sveo je na minimum i posve se posvetio mirnom bračnom životu. Sa suprugom često boravi u skromnoj vikendici pored Igala. No primanje Nobelove nagrade na neko ga je vrijeme izbacilo iz kolotečine i opet dovelo u središte javnosti. Novinari, intervjui, svečani skupovi, prijemi – sve ono što nikada nije volio sad je morao barem profesionalno „odraditi“. Jedva je čekao da se sve smiri. Već iduće godine odlazi na odmor na Hvar i Bled i putuje u Grčku gdje posjećuje Atenu, Delfe, Olimpiju, Mikenu. U povodu izlaska romana Na Drini ćuprija na arapskom jeziku, na poziv egipatskog Ministarstva kulture odlazi u Kairo. Tom prilikom posjećuje Luxor, Aleksandriju i Port Said.
Na svoj 70. rođendan, 10. listopada 1962., Andrić prima od Josipa Broza Tita Orden republike sa zlatnim vijencem za naročit doprinos na polju književnosti i kulture. Dobrica Ćosić, koji je bio organizator prijema kod Tita, ovako je opisao atmosferu u Užičkoj 15: „Bila je zaista mučna ta iznuđena priredba odavanja državne počasti velikom piscu. Tito maršalski zvaničan, Andrić ambasadorski uštogljen i diplomatski konvencionalan. Očekivao sam da će nas Tito zadržati na ručku, s obzirom da nas je primio u 11 sati i da smo posluženi samo kafom i limunadom. Tačno u 12 Tito je odložio svoju lulicu sa dopušenom cigaretom i ustao; ustali smi i svi mi za njim, pa smo se rukovali s lažnom srdačnošću. Tito me je zadržao na časak da mi kaže: ‘Neki mnogo skroman čovjek ovaj Andrić!’ Saglasio sam se“.
U međuvremenu djela mu se prevode na sve važnije jezike. U domovini mu 1963. izlaze Sabrana djela u deset svezaka, a u travnju iduće godine, na proslavi 600. obljetnice postojanja Jagelonskog sveučilišta u Krakovu, proglašen je počasnim doktorom.
No Andrićeva bračna sreća nije dugo trajala. Supruga Milica, koja je bolovala od reumatoidnog artritisa, umrla je 1968. U povodu njezine smrti zapisao je: „Sad vidim – naša je sudbina da sagorimo. Uvek sam tako osećao svet i sebe u njemu, iako nisam uvek imao snage da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja“. Nakon toga Andrić vrijeme provodi uglavnom u samoći. Povremeno odlazi na odmor u Sokobanju i na Hvar.
Zanimljiv događaj zbio se 1970. U anketi „Moj najdraži pisac“, koju je organizirao Prosvjetni odbor Hrvatske, među 40.000 srednjoškolaca u Hrvatskoj Andrić je dobio najviše glasova. No u studenom iste godine izbio je u Zagrebu skandal koji je Andrića šokirao.
Na Glavnoj skupštini Matice hrvatske (22. studenoga) Šime Đodan održao je govor o Hrvatima koji su se zbog oportunizma odrekli svoga naroda i među njima je spomenuo i Ivu Andrića. Andrića je takav ispad ogorčio. U razgovoru s Ljubom Jandrićem komentirao je Đodanov ispad ovako: „Odluka Matice – to je pobeda podlosti! Voleo bih više nego znam šta na svetu da to živ nisam dočekao…Zar oni da me podižu ovako na sramni stub, oni? To je okrutno i podgrejano groznim namerama kleroustaša! Šta bi oni hteli od mene? I čemu to vodi? Ja to nisam zaslužio! Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog dugog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta…Mi, sarajevski gimnazijalci, bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda./…/ Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti, a svako ko zdravo rasuđuje zna da panslavizam nije isto što i unitarizam…Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine, kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksističko shvatanje…Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam – i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja!“. U tom kontekstu Andrić se pozvao na riječi Petra Preradovića: „Moja nacionalnost je humanitet“.
Sedamdesetih godina i sâm Andrić počinje sve češće pobolijevati. Po osobnoj želji u listopadu 1972. posljednji put posjetio je Višegrad, grad svoga djetinjstva. Njegov pratilac Ljubo Jandrić opisuje kako su ga mještani dočekali: „Trebalo je vidjeti taj doček u Višegradu! Teško da je ikad jedan pisac doživio ovakav susret sa zavičajnim gradom. Ćuprija je bila zastrta tepihom od cvijeća; i mlado i staro, gotovo sve stanovništvo grada, izišlo je na obalu, klicali su, mahali, pljeskali rukama, zasipali cvijećem svoga pisca; buketi su letjeli sa svih strana, pa sam gosta morao zaklanjati svojim rukama da ga cvijeće ne bi pogodilo u oči“.
Zdravstveno stanje iznenada mu se pogoršalo krajem 1974. pa je 17. prosinca prevezen u bolnicu, na kardiološki odjel Interne „B“ klinike. Idući dan prebačen je na Kliniku za unutrašnje bolesti na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu gdje su konstatirali moždani udar. Posljedica je inzulta nemogućnost govora. Bolešću su zahvaćeni svi vitalni i pacijent je uglavnom bez svijesti. Andrić umire 13. ožujka u 01,15 sati u Beogradu u 83. godini nakon tromjesečne kome. Odar s posmrtnim ostacima izložen je dan kasnije u predvorju Skupštine Beograda. Posljednju počast odalo je više od 10.000 ljudi. Odbor za sahranu okupio je 45 ličnosti iz kulturnog i umjetničkog života iz svih krajeva Jugoslavije. Na komemoraciji u SANU govorili su Skender Kulenović i Josip Vidmar. Urna s pepelom položena je 24. travnja u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
U Znakovima pored puta Andrić je napisao: „Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale“.
Vijest o Andrićevoj smrti brzo se proširila i zemljom i svijetom. Telegram sućuti poslao je J. B. Tito, a nekrologe su na udarnim stranicama objavili vodeći svjetski dnevnici. U povodu Andrićeve smrti Krleža je napisao kratak, na prvi pogled kurtoazan nekrolog u kojem je naveo da je Andrić svojim Nobelom pobudio međunarodnu pozornost odigravši značajnu ulogu u predstavljanju naše literature u svijetu. Podsjetio je na Andrićeve početke u Hrvatskoj mladoj lirici, na literarni razvoj u okviru „Matoševe kaligrafske škole“ i naglasio da je književni i politički put Ive Andrića nerazdvojno povezan sa svim „historijskim lomovima i obratima na našem hrvatskom, južnoslavjenskom književnom i političkom terenu“.
Istaknuo je i osebujnost Andrićeva stila, „melankoličnu ariju“ koja je pratila lirske motive, a kojoj je bio vjeran do kraja. Svoj nekrolog poentirao je lijepim i interpretativno poticajnim riječima: „Hoće li se naći pero da ovog klasičnog simbolista oslobodi dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme“.
Pisac bez zemlje
Nakon Andrićeve smrti počela je bitka za njegovo umjetničko naslijeđe. Osobito se nakon krvavoga rata devedesetih godina 20. stoljeća intenziviralo i pitanje Andrićeva statusa i pripadnosti. Ako se na ikoga s ovih prostora mogla primijeniti, opravdano i bez ostatka, odrednica „jugoslavenski pisac“, onda je to upravo Andrić. Vjeran ideji jugoslavenstva od mladosti do kraja života, on je i kao pisac i kao čovjek pripadao u pravom smislu riječi nadnacionalnom, „jugoslavenskom kulturnom prostoru“.
Ta se činjenica reflektirala i u obrazovnom sustavu bivše države, kao i u činjenici da su, prema izričitoj piščevoj želji, Andrićeva sabrana djela objavljivali – latinicom i ćirilicom - udruženi jugoslavenski izdavači: u izdanju iz 1963. „Svjetlost“ iz Sarajeva, „Mladost“ iz Zagreba, „Prosveta“ iz Beograda, „Državna založba Slovenije“ iz Ljubljane; u izdanju iz 1976. spomenutim izdavačima pridružila se i „Misla“ iz Skopja, a u izdanju Sabranih djela iz 1981. još i „Pobjeda“ iz Titograda.
Krahom jugoslavenske ideologije i države koja je iz nje proizišla, Andrić je postao post mortem – metaforički rečeno – pisac „bez zemlje“. Zbog toga su se među Srbima i Hrvatima i zaoštrile rasprave o njegovoj pripadnosti, često vrlo ostrašćene i začinjene jeftinim manipulacijama i politikantstvom. Kako je napisala Celia Hawkesworth: Andrić je postao „crvena marama u političkoj areni“.
Sutra: Andrićeva književna ostavština
"U polju “narodnost” u ličnoj karti velikana piše “srpska”. Pored ovoga, postoji i dokaz u njegovoj vojnoj knjižici iz 1951. godine, u kojoj se izjasnio kao Srbin."