Legenda ratnog reporterstva BBC-ja Martin Bell poslije strašnog iskustva u ratnoj BiH prestao se baviti tom strukom. I HTV-ov ratni reporter Zoltan Kabok nosi iskustvo ratne BiH, ali i Irana i Kosova i Pustinjske oluje i Narančaste revolucije i Hrvatske... ali nikada nije ni pomislio stati. – Uvenuo bih kada bih bio stalno u Zagrebu. Ne mogu bez mirisa borbe. Doduše, imao sam izlet u praćenje turizma i bio na sajmu turizma u Berlinu. I to je bio prvi i zadnji put, nikada više. Frigidno je do boli, kaže Zoltan.
Gdje je nemir, tamo je on, a upravo se vratio iz najnemirnije zemlje Europe, Ukrajine, odakle je izvještavao 11 dana.
Rusi su brutalni
Kako je bilo?
– Zanimljivo, posebno na Krimu, a onda i ‘prekrasan’ doživljaj 600 km ukrajinskom cestom od Sinferopolja do Donjecka. Rupa na rupi, ogromne ceste, kamioni, vojska i to je to. Kao Hrvatska 1991. Nešto kao adrenalinski turizam, ali ne doslovan, već poprilično zeznut, a pogotovo na Krimu zbog doticaja s Rusima koji su dosta brutalni za našu struku.
Kakav je bio tempo?
– Spavalo se po cesti... prokletstvo od tempa. Ujutro uzmeš kameru i do večeri si na terenu, javljanja uživo, slanje materijala... ritam baš ždere. Kolege koji su bili prije mene su oboljeli.
Kako vi stojite zdravstveno?
– Da pokucam… neće u kamen!
Nemiri još traju. Planirate li se vratiti u Ukrajinu?
– Nadam se da bih se mogao vratiti za izbore, ali to ovisi o šefovima. Bilo bi lijepo to ispratiti do kraja, pogotovo zato što izbori odlučuju o budućnosti zemlje.
Što je najvažnije osigurati pri odlasku na ratni teren?
– Bitan je dobar fikser, odnosno osoba koja je u zemlji u koju ideš domaća, kuži situaciju, prevodi i zna što trebaš. To se, naravno, plaća. Bez fiksera se na ratnom terenu ne može egzistirati. Dosadašnja iskustva s fikserima su mi različita. Recimo, u Irak sam ulazio preko Turske s fikserom koji mi je uzeo dvije tisuće dolara, vukao me s jednog kraja granice na drugi, da bi me na kraju poslao kroz minska polja natrag u Tursku... I prešli smo.
Kako ste kao mladi šibenski novinar odlučili biti reporter Domovinskog rata?
– Bio je to splet okolnosti. Radio sam na Radiju Šibenik i početkom rujna 1991. tražili su se ljudi koji bi mogli pratiti pregovore. Nije nas bilo puno i pristao sam. Dosta pregovora sam proveo i s Ratkom Mladićem, baš u izravnom kontaktu, to mi je bio kao neki sektor…
Potom je došao i poziv iz Zagreba, jer već sam honorarno radio za tadašnji RTV Zagreb, i pristao sam. Pratio sam i rat u BiH. On je bio zbilja stravičan s obzirom na iskustva koja sam ondje proživio, a o kojima ne volim pričati. Bio sam i u zatočeništvu tjedan dana. Rat u BiH je u odnosu na Hrvatsku bio doslovna klaonica. Situacija na Kosovu, pak, 1999. bila je slična, a zanimljivo je da smo fiksera unajmili u Crnoj Gori. Bio je Albanac koji se preselio u Ulcinj dok je ‘agencija’ koja ga je iznajmljivala bio Srbin iz Beograda... Što kažu naši susjedi: Novac hoće gdje burgijica neće.
U BiH je bila doslovno klaonica
Dakle, osim snalažljivosti, ‘odlika’ ratnog reportera je i džep pun novca?
– To prije svega! Posebno kada ideš u te divlje zemlje, uvijek moraš imati novčanica od pet i deset dolara u džepu...To je ulaznica za svaku situaciju, često i za život.
Supruga zna koliko sam lud
Kada ste prvi put upali u životno opasnu situaciju?
– Za Domovinskog rata u Žitniću, 25 km od Šibenika, kada smo pratili razmjenu zarobljenika. Uglavnom, trebala se odviti na ničijoj zemlji, a dogodila se na srpskoj strani. Ne znajući da naši pregovarači nisu uopće ondje, krenuli smo na svoju ruku i u renaultu 4 uletjeli među srpsku vojsku. Oni su bili šokirani više od nas. Tada sam shvatio da te može progutati mrak, a da to nitko nikada ne sazna.
Kako se vaši roditelji nose sa stresom posla koji radite?
– Kada idem, susprežem se da im to kažem jer već su stariji i to puno dramatičnije proživljavaju. Ipak, ne zovu me, znaju da me ne trebaju privatno uznemiravati jer kada sam na terenu, sto posto sam u toj priči.
A supruga Ana?
– Ona je u moja velika potpora. Što god učinim, kaže mi da zna da sam dovoljno lud da se vratim natrag. Učiteljica je razredne nastave i vodi računa o naša dva ‘talibana’, trogodišnjem Lukasu i desetogodišnjem Antunu. Ponosni su na tatu, ali važnije je što će im donijeti s puta. Klasika.
Gdje je po putu zastala sportska karijera o kojoj ste sanjali kao dječak?
– Da, maštao sam kako ću biti nogometaš, što sam u mladosti i bio. Kada sam osvijestio da od toga neće biti ništa, dugo sam se u sobi igrao figuricama i komentirao ‘utakmice’ pripremajući se za sportskog komentatora. I to sam bio četiri godine. Ali krajem 80-ih, hrpa stvari se izmiješala u mjesec dana i završio sam kao politički novinar.
Bili ste i akreditirani novinar ureda Franje Tuđmana.
– Od 1996. do njegove smrti. Bio je to sistem ‘Bijele kuće’, radio, televizija i HINA imali su ondje svoje dopisnike. U toj priči je zanimljivo, a ljudi mi ne vjeruju kada im to pričam, da nam u te četiri godine apsolutno nitko nije rekao što trebamo ili ne trebamo reći. Imali smo apsolutnu slobodu.
Kako pamtite Tuđmana?
– Nisam ga doživio kao diktatora. O njemu je stvorena takva slika, iako, činjenica je da je vukao i krive poteze. Ipak, kako je Kissinger jednom rekao: “Najveća odlika državnika je da stvori državu”, prema tome, netko je morao biti na čelu tog projekta.
Uz Mađare ga veže samo ime
Kontaktirali ste i s Mladićem. Kakav je dojam na vas ostavio?
– On je shizofreni manijak. Kada ga pogledate u oči, nevjerojatna je koncentracija zla u njima. Neopisivo je koliko je zaljubljen u sebe i koliko vjeruje u to što radi.
Imate neobično ime i prezime. Mađarskog ste porijekla?
– Da, ali moji su u Dalmaciju, u Vodice, došli iz okolice Sombora kada sam imao tek tri mjeseca jer sam imao astmu. Ja sam Dalmatinac i supruga mi je iz Šibenika i doma govorimo dalmatinski kao da smo jučer došli iz ruralnih krajeva.
Što vam je, osim borbe, strast?
– Mala klet u Zagorju u kojoj imam i konobu pa je mojim Zagorcima fascinantno da Dalmatinac u Zagorju peče ribu i sluša klape.
bilo bi lijepo da ste napisali pravu istinu - čovjek se nije prestao time baviti zbog "strašnog iskustva u ratu", nego zbog svojih godina - imao je punih 60 kada se povukao iz novinarstva i postao zastupnik u parlamentu. plus što je ratu bio i ranjen. stalno se želi nametnuti priča kako je ovaj naš rat bio najokrutniji, najgori, najkrvaviji... sve naj... a u to se vrijeme po svijetu vodilo nekoliko puno gorih i prljavijih ratova.