'Novac koji EU daje za oporavak nije za krpanja nego za ulaganja'

Ima li turista u Hrvatskoj, prvo je što nas je upitao europski povjerenik za ekonomiju Paolo Gentiloni prisjećajući se kako je kao mladić često odmore provodio na hrvatskim otocima.

Zašto je prestao?  – Postao sam premijer – kaže Talijan, koji je od kraja 2016. do sredine 2018. obnašao dužnost predsjednika talijanske vlade. Rođen je u Rimu 1954. u aristokratskoj obitelji grofova Gentiloni Silveri, čvrste katoličke tradicije koju je u talijansku politiku među prvima uveo njegov rođak Vincenzo Ottorino Gentiloni. No Paolo je tijekom studija prava u Rimu djelovao u ljevičarskim studentskim pokretima i odbacio Silveri iz prezimena. Tijekom vremena distancirao se od ekstremnih stavova, a zanimanje usmjerio i na ekologiju. Radio je kao novinar, potom u gradskom vijeću Rima, a 2001. izabran je u parlament. Među osnivačima je stranke centra La Margherita te Demokratske stranke. Obnašao je dužnost ministra komunikacija od 2006. do 2008. te ministra vanjskih poslova od 2014. do 2016. U Komisiji Ursule von der Leyen vodi sektor ekonomije, izuzetno pogođen u ovoj pandemiji, i stoji iza jedinstvenog Plana oporavka i otpornosti, mješavine bespovratnih sredstava i zajmova, teškog 750 milijardi eura koji bi članicama EU morao pomoći ne samo da prebrode krizu izazvanu koronavirusom već i da se pripreme za budućnost. Po tom planu, kako je rekao premijer Andrej Plenković, za Hrvatsku je predviđeno 10 milijardi eura, no o tom instrumentu i njegovim detaljima još se moraju dogovoriti sve države članice i Parlament.

Kako vidite stanje europskog gospodarstva? Je li se ekonomija pokrenula nakon hibernacije za najjačeg vala zaraze?

Prognoza ozbiljnih ekonomskih posljedica pandemije jasno je potvrđena. Za EU ona znači pad BDP-a od 7,5 posto, a za Hrvatsku 9,1 posto, što jest značajno, ali je i rezultat toga što je Hrvatska u krizu ušla u situaciji kad je imala veći rast ekonomije. U prognozu smo uključili i znatan oporavak, za EU on iznosi oko 6 posto, za Hrvatsku 7,5 posto, ali je on moguć pod određenim uvjetima, a nesigurnost je još prisutna. Izlazak iz lockdowna u Europi teče poprilično dobro, zasad vidimo samo mali i ograničeni drugi val, no pandemija na globalnoj razini još traje, opasna je situacija u Sjevernoj i Južnoj Americi, ali rizik je i u Južnoj Aziji i Africi. Nitko ne može biti potpuno siguran da neće biti novog, možda ograničenog, vala u Europi, što sve izaziva određenu nesigurnost i usporava oporavak, posebno u sektorima transporta, turizma, zabave i, naravno, turizma, koji je vrlo važan za Hrvatsku. Stoga za Hrvatsku to znači da će oporavak vjerojatno više biti temeljen na domaćoj potražnji nego na turizmu.

Koje su preporuke i perspektiva za Hrvatsku, u kojoj prihodi od turizma dosežu gotovo 20, a izravni udio turizma iznosi više od 11 posto BDP-a?

Na turizam često utječu događanja u svijetu. Iskustvo posljednjih pet godina nam je pokazalo da je taj sektor u nekim državama zbog terorizma i opasnosti vezanih za terorizam pretrpio vrlo značajnu krizu. Ponovno otvaranje u Europi je proces koji od početka ovog mjeseca teče postupno, zemlje se otvaraju u koracima, ali bih rekao da će proces do kraj lipnja biti završen. Europa je potpuno otvorena za unutarnja kretanja, doduše s iznimkama i ograničenim restrikcijama u nekim državama. No ako pogledamo brojke vezane uz zračna putovanja, tu otvaranje ne pokazuje pravo ponovno pokretanje, nema restarta. Potrebne su nam jasne mjere koje će osigurati da turistička sezona u Europi bude sigurna, da u turističkim lokacijama i industriji smještaja poduzmemo sve neophodne mjere da osiguramo turiste. Ponovno pokretanje turizma će u svakom slučaju biti postupno i to je jedan od razloga zbog kojeg su države koje jako ovise o turizmu, poput Hrvatske, Portugala i Grčke, iznimno podržane u planu za oporavak i otpornost koji smo predložili, više nego Francuska, Španjolska i Italija koje su također jake u turizmu, ali manje ovisne o njemu.

Koliko je opasno oslanjati se na turizam, koji je ranjiva industrija i u najboljim vremenima, a kamoli ne u ovakvim kriznim?

Da, turizam je osjetljiva i ranjiva industrija i to je točno reći u ovim teškim i dramatičnim vremenima. No u isto vrijeme, turizam je strateški i rastući sektor i taj aspekt ne bismo trebali podcjenjivati. Da, kriza je, ponovno pokretanje će biti sporije i s određenom dozom nesigurnosti, ali turizam je izvanredna mogućnost za Hrvatsku i druge europske zemlje. Trebamo iskoristiti ovu mogućnost koju nudi plan za oporavak i otpornost koji smo zato i nazvali EU Sljedeće generacije da se osnažimo i da pogledamo u budućnost. Ne se fokusirati na ono što Hrvatska već daje turistima, već planirati za budućnost, ojačati tržište rada, infrastrukturu, posebice onu digitalnu. Ovu situaciju trebamo iskoristiti ne da bismo hranili realnost koju imamo, već za investicije koje će pomoći u konkurentnosti. Hrvatska ima mnogo dobrih prilika jer ju je kriza pogodila kad je imala pozitivnu fiskalnu situaciju s proračunskim viškom i pristojnom razinom rasta.

Vrijeme je od presudne važnosti za Plan oporavka i otpornosti. Uz neslaganje nekih država, tzv. štedljive četvorke, mislite li da će dogovor biti postignut u srpnju?

Nužno je postići dogovor u srpnju. S obzirom na to koliko je plan Europske komisije ambiciozan i dosad nezabilježen, reakcije koje sam vidio nisu bile takve da je itko zalupio vratima i rekao: “Zaboravite.” Mnoge su države rekle: “U redu, ovo je temelj za razgovore i pregovore.” I to je razumljivo. Razumljivo je da će se nastaviti diskusije o mješavini i omjeru potpora i kredita (grants i loans), o alokacijama među državama, ali ti razgovori ne dovode u opasnost sam prijedlog. On je nešto potpuno novo i ambiciozno i sasvim sam uvjeren da ćemo u srpnju postići dogovor. U ovim nepredvidivim vremenima izuzetno smo cijenili napore hrvatskog predsjedništva Vijećem EU. Znam da su planovi bili drugačiji od onog što je hrvatska Vlada, kad je nastupila kriza, bila prisiljena raditi, ali smatram da je reakcija svih europskih institucija u globalu bila dobra, a hrvatsko je predsjedništvo odigralo veliku ulogu. Moram posebno istaknuti doprinos ministra financija Zdravka Marića, koji je bio od izuzetne pomoći u programu SURE, instrumentu kojim se osigurava do 100 milijardi eura za zajmove zemljama za spašavanje radnih mjesta i koji nam je bio izuzetno važan. Program smo uspostavili i operacionalizirali relativno brzo i tu je ministar Marić odigrao bitnu ulogu.

Apostrofirate zasluge ministra Marića, no kako ocjenjujete cijelo hrvatsko predsjedanje Vijećem EU koje je, barem iz perspektive građana i nekih kritičara, bilo potpuno zasjenjeno koronakrizom?

Predsjedništvo je bilo dio igre, bili su akter u ovim izvanrednim uvjetima. Osobno sam predsjedništvo vidio na djelu u okviru Vijeća za financije (Ecofin), ali isto vrijedi i za druga vijeća. Nastavila su se sastajati, neka i češće nego ranije, primjerice vijeće za transport, unutarnje poslove, zdravstvo te financije. U budućnosti će ovaj semestar biti zapamćen kao period u kojem su europske institucije dale značajan odgovor. U prijašnjim krizama znali smo reći da EU nudi odgovore premalo i prekasno. Kad sada gledam odluke koje smo donijeli od sredine ožujka do kraja svibnja, usprkos tomu što znam da nam nedostaje još jedna odluka, ona ključna, vidim da su one zaista bez premca u povijesti. Hrvatsko je predsjedništvo na čelu s premjerom Plenkovićem bilo jedan od aktivnih sudionika svih ovih reakcija na krizu koje nikada ranije nisu zabilježene i to jako cijenimo.

Aktivno ste sudjelovali i bili arhitekt Plana za oporavak i otpornost. Koji je bio impuls za takav sveobuhvatan i jedinstven plan uzevši u obzir dosadašnje iskustvo vrlo teškog postizanja konsenzusa među državama članicama?

Impuls je došao u travnju kad je pandemija dosegla vrhunac, a pratila ju je spoznaja i svjesnost ne samo o generičkoj solidarnosti, već i o velikoj fragmentaciji u Uniji, posebno veliki rizik za jedinstveno tržište i pritisak na eurozonu. Kriza je bila zajednička, ali je iz tjedna u tjedan postajalo sve jasnije da može izazvati nejednake posljedice i tako povećati razlike u jedinstvenom tržištu i u državama koje dijele istu valutu. Suočeni s ovom krizom, ostavili smo iza sebe sve diskusije oko prijašnjih kriza i donijeli odluku da izdamo zajednički dug za financiranje jednog cilja, a taj je da se izbjegne fragmentiranost.

Kad već spominjemo solidarnost, iako generičku, koliko se ona vidjela u Italiji, vašoj državi koja je, na žalost, bila iznimno pogođena koronom? Talijani su se osjećali ostavljenima i ogorčenima na EU i države članice koje nisu na prvu pritekli u pomoć.

Na žalost, bilo je tako. Italije je bila prva europska i zapadna zemlja pogođena pandemijom. Jako se dobro sjećam noći s 22. na 23. veljače, kad smo u Rijadu na skupu G20 financijskih ministara gledali kako su talijanske vlasti zatvorile nekoliko područja na sjeveru zemlje. Ministri financija cijelog svijeta bili su potpuno iznenađeni. Italija je bila pogođena prije drugih država i stoga prisiljena uvesti teške mjere prije drugih. U tom trenutku, u tih tjedan ili dva, kad ste jedina zemlja koja uvodi lockdown, kad na to dođe zabrana izvoza medicinske opreme koje su uvele neke države, kad imate probleme na granicama jer su kolone – vidio sam i sad – duge desetke i desetke kilometara, kad je u opasnosti uvoz osnovne robe iz ostatka Europe, impresija je bila takva i izazvala ogorčenost. No nakon nekoliko tjedana, europska se situacija počela odvijati u dva smjera. Jedan je bio taj da je pandemija, na žalost, pogodila i druge države, a druga da smo uspjeli poništiti zabranu izvoza medicinske opreme i respiratora te otvorili zelene linije na granicama za transport. Bez te mjere vjerojatno ne bismo imali dovoljno hrane u dućanima. I talijanski sentiment se polako promijenio.

Postoji dio kritičara koji smatraju da je lockdown kakav smo imali u većem dijelu Europe bio pretjeran, da je naštetio ne samo ekonomiji već i drugim segmentima društva.

Vidio sam i u svojoj zemlji, doduše samo na televiziji jer sam u Bruxellesu, kako su dramatične posljedice koronavirusa, kako je situacija u bolnicama i domovima za starije bila strašna i apsolutno ne dijelim to mišljenje. Lockdown je bio potreban. Usput, ekonomske posljedice su globalne jer živimo u globalnoj ekonomiji, pa pate i ekonomije onih zemalja u kojima nije bilo lockdowna. U isto vrijeme zemlje koje su odlučile ne poduzimati oštre mjere suočene su s ozbiljnijim posljedicama i većim brojem umrlih. Sada moramo izbjeći ideju da se “sve vraća na staro”. Nismo opet na starom. Pomalo dolazimo u situaciju u kojoj se može raditi i putovati, i turističku, ali se neka pravila apsolutno moraju zadržati. Zapravo, općenito mi se ne sviđa ideja o povratku na staro i normalno. Čak i u našem planu oporavka cilj nije povratak na normalno, već šansa da se iskoristi ova prilika, ova strašna kriza, da ojačamo naša društva, da ona postanu konkurentnija i da su ekološki održivija.

Ministri u mnogim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, kažu da nema kapaciteta za ponovno zatvaranje kakvo smo imali u proljeće, odnosno da ekonomije to ne bi mogle preživjeti. U slučaju većeg vala ili vala druge opasne bolesti, znači li to odabir između spašavanja života i ekonomije?

Uvijek postoji ta alternativa kad su u pitanju drastične mjere. No za sad ne vidimo da se situacija tako pogoršava, imamo ograničeni fenomen drugog vala u ograničenim područjima i s ograničenim brojevima i manjim brojem žrtava. U Europi za sada nema razloga da se govori o novom lockdownu, postoji samo čvrsti razlozi da se zadrže neke mjere. Ako dođe do drugog vala, onda o tome možemo diskutirati.

Hoće li isplata novca iz instrumenta za oporavak i otpornost biti vezana za poštovanje vladavine prava?

Tražimo da nacionalne vlade budu glavni akteri ovog plana. Očito, Komisija će pomagati državama članicama da osmisle planove, ali njihovo vlasništvo je u rukama nacionalnih vlada. Kao Komisija, u globalu, od vlada tražimo tri stvari. Prvo, da imaju na umu preporuke za pojedine zemlje jer se tamo mogu pronaći mnoge reforme i investicije. Drugo, kako se treba isplatiti velika količina novca, treba se u obzir uzeti poštivanje vladavine prava i to je jasna nužnost u našim planovima. I treće, trebamo planove orijentirane na budućnost, ne one koji podržavaju regularne, normalne rashode, već one koje će podržati investicije i učiniti društvo otvorenijim, konkurentnijim i održivijim. To su tri kriterija koje ćemo podržavati u dijalogu s nacionalnim vladama. Hrvatska bi – gledajući u odnosu na GDP – jedna od država koja bi mogla imati veći i važniji plan oporavka, pa je to i jedinstvena prilika za hrvatske vlasti.

Koliko je Hrvatska udaljena od eura, odnosno od koraka prije ulaska u eurozonu, tečajnog mehanizma ERM II?

Hrvatski je premijer Andrej Plenković uputio je pismo čelnicima država članica i EK za potporu ulasku već u srpnju ove godine jer sve mjere i obveze u potpunosti su ispunjene početkom svibnja. Dijelimo taj cilj i podržavamo ga jer Hrvatska pripada u euroobitelj. Ali riječ je o procesu s različitim etapama. Sad traje procjena Europske središnje banke i Komisije – i tada će donijeti odluka o ulasku u europski tečajni mehanizam ERM II.

Hoće li to onda i biti u srpnju?

Ne ulazim u detalje tajminga, samo naglašavam da je ovo zajednički cilj.

Punjenje europskog budžeta i plan za oporavak ovisit će i o prihodima od poreza, a često se ističe onaj digitalni oko kojega duže vrijeme traju sporenja sa SAD-om.

EU budžet općenito previše ovisi o nacionalnim kontribucijama jer one sada čine više od 70 posto ukupnog proračuna Unije. To je, samo po sebi, problem. Potom, ako odlučimo, a odlučili smo da se zbog Plana za oporavak i otpornost, koji je bez presedana, izađemo na tržište i posudimo 750 milijardi eura uz otplatu koja neće početi prije 2027. i trajat će najkasnije do 2058., problem ograničenih vlastitih sredstava (own resources) postaje još ozbiljniji. Trebamo balansiraniji budžet jer se nacionalne kontribucije često vrlo komplicirane zbog unutrašnjih političkih razloga i mogle bi utjecati na EU kao cjelinu i stoga trebamo povećati vlastita sredstva. Tražimo različite izvore, od povećanja kapaciteta za prihode od PDV-a, borbe protiv poreznih prijevara te sredstva vezana za okoliš, kao što je mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika, do digitalnog poreza. Ne težimo riješiti ovaj problem u nekoliko mjeseci, ali smo predani tomu da Uniji za dvije do tri godine priskrbimo većom razinom vlastitih sredstava.

Amerikanci su se prošloga tjedna povukli iz pregovora o globalnom rješenju oporezivanja digitalnih usluga. Kako na to reagira EU?

Razgovori traju na razini OECD-a i postignut je napredak i kod pitanja digitalnog i korporativnog minimalnog poreza. SAD nudi suspenziju od nekoliko mjeseci zbog izvanredne situacije u kojoj se nalazimo kao posljedica Covida-19 te nastavak razgovora više o minimalnom, a manje o digitalnom porezu. O usporavanje procesa se može razgovarati i ne smatramo prijedlog nemoguć, ali se ne slažemo da suspenzija oko digitalnih poreza ide s američkim mjerama odmazde prema europskim državama koje uvedu digitalni porez. EU će podržati svaku europsku državu koja se odlučila za digitalni porez. Nadam se da to neće biti potrebno i da ćemo imati samo usporavanje procesa. No, Amerikanci traže da se ubrza debata o minimalnom porezu i to je nešto što bi moglo biti zanimljivo ne samo za europska vlastita sredstva već i za EU kao cjelinu.