Novi bombarderi SAD-a i Rusije za stratešku prevlast na nebu 21. stoljeća

 U doba proklamiranog mira između najvećih svjetskih sila, a jedine supersile bile su SAD i SSSR, strateški, interkontinentalni bombarderi postali su manje važni. Potkraj 80-ih prošlog stoljeća SAD je tako počeo proizvoditi nevidljivi B-2 bombarder (tzv. leteće krilo), no umjesto 135, proizveden je 21 zrakoplov. Dvadeset pet godina poslije američka vojna industrija, sada već u znatno promijenjenim međunarodnim okolnostima, kada opet počinje trka u naoružanju – gladna je novih investicija i pokreće se posao projektiranja i proizvodnje novog bombardera.

Medijski je snažno najavljen novi tehnološki proboj projekta gradnje novog Long range strike bombera (LRS-B). U ovom trenutku SAD rabi 20 B-2, 60-ak legendarnih B-52 i 60-ak B-1 Lancera. Prema umjetničkim koncepcijama, novi bombarder izrazito nalikuje na B-2, a navodi se kako će biti i manji u odnosu na prethodnika. Očito će Amerikanci u novi projekt krenuti štedljivije no prije i pokušati proizvesti “univerzalni” bombarder. Nagađa se da bi novi bombarder imao i supersonične mogućnosti. Želi li USAF prvu eskadrilu ovih bombardera imati u uporabi 2015., morat će već iduće godine pokazati barem “nacrte”. Bombarder bi trebao stajati oko 550 milijuna US dolara po primjerku, pod uvjetom da se sagradi 100-tinjak letjelica. Što, za američke “standarde” i nije isuviše skupo.

B-2 je s razvojem koštao oko 2,1 milijardu dolara po primjerku, a kada je počela serijska proizvodnja, stajao je oko 730 milijuna dolara, što bi u nekim današnjim okvirima bila cijena od oko milijardu dolara po komadu. Očito je da SAD pokušava štedjeti jer se istodobno planira i modernizacija postojeće eskadrile bombardera. Rusija, naravno razvija svoj projekt novog strateškog bombardera PAK DA koji će, prema konceptima, biti znatno veći od američkog LRS-B-a. A, sigurno je i jeftiniji.

Koncept letećeg krila

Na natječaju za novi LRS-B pobijedila je američka tvrtka Northrop Grumma. Ovakva je odluka i logična jer je riječ o tvrtki s višedesetljetnim iskustvom u projektiranju tzv. koncepta letećega krila, na čijem se razvoju počelo raditi još sredinom prošloga stoljeća, čija je najuspješnija realizacija postignuta radarski nevidljivim (stealth) bombarderom B-2. Inače, izvorni idejni koncept letećega krila potječe od njemačke braće Horten, koji su razvili avion Ho 229 (Gotha Go 229) tijekom 2. svjetskoga rata. Za komponentu stealtha, koja je poslije postala glavna odrednica američkih F-117 i B-2, zaslužan je ruski fizičar Pjotr Ufimcev. Upravo je ovaj znanstvenik „otac stealtha“, koji u tadašnjem Sovjetskom Savezu nije naišao na razumijevanje svojih kolega za rezultate i zaključke koje je postizao iz difraktivne optike te difrakcije elektromagnetnog zračenja nakon odbijanja od rubova krutih stijenki. Zbog toga je i emigrirao u SAD, gdje mu je vrlo brzo povjeren razvoj i primjena svojih zaključaka na budućim „nevidljivim“ avionima...

U postojećim enormnim financijskim izdacima koji se još uvijek izdvajaju za nedovršeni projekt F-35, teško je očekivati ikakav realni učinak pothvata SAD-a u razvoju i skoroj realizaciji budućega bombardera. Lovac/jurišnik F-35 do sada je „progutao“ više od 500 milijardi dolara te se ne nazire završetak njegova razvoja! Da je riječ o promašenom projektu, govori i to da se i ne može smatrati borbenim avionom 5. generacije jer ne ispunjava potpuno sve postavljene uvjete, ponajprije onaj vezan za superkrstarenje (režim nadzvučnog let bez uključenog naknadnog izgaranja kako bi se smanjio infracrveni odraz aviona). Temeljna prednost ovoga aviona jest njegova radarska nevidljivost, no kada ga jednom detektira protivnički avion, F-35 zbog svojih vrlo limitiranih manevarskih sposobnosti ima jako male izglede za preživljavanja i od aviona nižih generacija opremljenih sofisticiranim naoružanjem zrak-zrak. Uz ovaj avion vežu se i mnogi drugi tehnički i ekonomski problemi, koji su daleko izvan tolerantnih „dječjih bolesti“, uobičajenih u razvoju i operativnom uhodavanju novih borbenih aviona.

Ispravljanje nedostataka

Činjenica je kako je ministarstvo obrane SAD-a 2013. godine najavilo projekt modernizacije flote bombardera B-52H i zadržavanje u operativnoj uporabi do 2050. godine tako da će posljednja inačica B-25H postići rekord s neočekivanim operativnim životnim vijekom od 90 godina! Stealth bombarder B-2, osim enormnih razvojnih i operativnih troškova, zaživio je u vrlo malom broju te se pokazao učinkovitim i nedodirljivim u vojnim operacijama u kojima je sudjelovao. Budući američki „nevidljivi“ bombarder trebao bi biti umanjena inačica B-2 s dodatno poboljšanim stealth značajkama. Kako se može zaključiti iz objavljenih skica i umjetničkih prikaza na kojima se vidi dvostruka strijela krila, novi bombarder bi trebao imati nešto poboljšana manevarska svojstva. Upravo zbog manje nosivosti u odnosu na B-2 te poboljšanih manevarskih značajki, zaključuje se kako bi novi bombarder trebao pokrivati i strateške i taktičke zadaće, kao neka vrsta „univerzalnog“ bombardera “tri u jedan”. U slučaju takve operativne uštede, brojka od 100-tinjak planiranih bombardera bila bi opravdana.

No, treba se osvrnuti i na lovačku komponentu koja je uvijek prisutna u pratnji i zaštiti bombarderskih platformi. Po pitanju lovca 5. generacije, američke zračne snage također nisu potpuno ispunile zahtjeve i očekivanja predviđena lovcem F-22 Raptor. Zbog tehničkih i taktičkih ograničenosti te premašenih projekcija troškova, proizvodnja ovoga aviona limitirana je do određenoga broja nedovoljnog za ispunjavanje zadaća u projekciji zračnih snaga. Iako je SAD prednjačio u razvoju i proizvodnji lovca 5. generacije, današnja situacija u usporedbi s konkurencijom takva je da se Raptor već, kažu, može smatrati zastarjelim. U usporedbi s lovcem 5. generacije Suhoj T-50, koji tek ulazi u operativnu uporabu u iduće dvije godine, F-22 zaostaje po značajci Super Manuverability. Ruski T-50 posjeduje i Super Cruise značajku, no ostaje vidjeti koliko će se ona promijeniti kada avion bude opremljen novim motorima, mlaznicama te ubojnim sredstvima.

Po pitanju Super Stealtha T-50 je optimiran da je radarski nevidljivi iz prednje polusfere. Kada se jednom dođe na vizualnu udaljenost, T-50 zbog svojih manevarskih značajki i superiornih projektila zrak-zrak ionako preuzima dominaciju. Dodatna stealth poboljšanja na T-50 vidljiva su i u kvalitetnijim premazima koji upijaju elektromagnetnu energiju radarskog zračenja (RAM). Nadalje, na T-50 se primjenjuju i tzv. stealth prekrivači na vitalnim mjestima, tzv. emitere plazme. Slična rješenja mogu se očekivati i na moderniziranim inačicama bombardera Tu-160, koji će do 2020. godine biti modernizirani na inačicu Tu-160M i odlikovat će se boljim ukupnim operativnim i taktičkim značajkama. Svi bi primjerci trebali biti dalje dorađeni na standard Tu-160M2 do 2023. godine. Realno, ruski bi se pristup opet mogao pokazati cjelokupnijim i vojno-financijski prihvatljivijim u odnosu na američki parcijalni pristup.     

>>Vučić: Srbija će uvijek imati toliko oružja da nas nitko ne pomisli napasti

>>Suhoj Su-34 rusko je oružje za borbu protiv Islamske države