Novi glavni urednik Glasa Koncila: Nemamo potrebu glumiti da je riječ o 'neovisnom listu'

Ljetnih dana u javnosti je odjeknula vijest da dosadašnji glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić odlazi u mirovinu i da će ga zamijeniti njegov dojučerašnji zamjenik vjernik-laik Branimir Stanić. Na razgovor s kolegom Stanićem čekali smo da početkom rujna i službeno preuzme „palicu" glavnog urednika, kako bi dao svoj prvi intervju kao novi urednik toga katoličkog tjednika.

Zanimalo nas je kako protječu prvi dani novog glavnog urednika Glasa Koncila?

- Htio-ne htio, sada sam na nov način ušao u užurbani medijski žrvanj. U novinarstvu, pa tako i našem koje prati život Crkve i društva u Hrvatskoj i svijetu, događaji o kojima pišemo vuku čovjeka kroz radne dane. Preuzevši početkom rujna uređivanje Glasa Koncila, postao sam odgovoran za vođenje velikoga crkvenog medijskog pothvata preko kojega na stranicama naših novina iz tjedna u tjedan otvaramo prostor ne samo za izvještavanje o događajima i fenomenima iz Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu nego i prostor za veliki forum. Naime, s ciljem da naše novine budu odraz života u današnjoj kulturi te da budemo blizu vjernicima u svim dijelovima Hrvatske, godišnje na našim stranicama kroz različite rubrike slikom i izjavom prođu stotine novih osoba - kaže Stanić, dodajući kako je jasno da jedan čovjek to ne bi mogao sam vući pa se osjeća „povlašteno što u redakciji i cijeloj nakladničkoj kući rade sjajni i vrlo profesionalni kolegice i kolege, a važan oslonac daje i velika mreža dopisnika i suradnika bez kojih Glas Koncila ne bi mogao izlaziti".

Glas Koncila se sam uzdržava?

Da. Mnogi se, pogotovo oni koji dolaze iz crkvenih zajednica drugih zemalja, iznenade kad čuju da se tjednik Glas Koncila samostalno uzdržava, to jest isključivo od prodaje, a ne od crkvenih ili drugih subvencija kako je to redovito slučaj drugdje u Europi i svijetu. To nam omogućava velika i vjerna pretplatnička baza i odlična suradnja sa župama i župnicima u cijeloj Hrvatskoj.

Da na početku riješimo jednu dilemu koja se provlačila kroz medije - je li kardinal Bozanić smijenio dosadašnjeg glavnog urednika mons. Ivana Miklenića, tj. zbog čega je otišao?

Tu nema dileme. Mons. Miklenić još je krajem listopada prošle godine predao molbu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću da ga razriješi dužnosti glavnoga urednika i v. d. direktora Glasa Koncila. To je učinio mjesec dana uoči svojega 65. rođendana i u 40. godini radnoga staža, jer stekao je sve uvjete za „građansko umirovljenje". Dakle, dužnosti je razriješen isključivo na vlastiti zahtjev. Treba razumjeti taj zahtjev mons. Miklenića jer nisam siguran da u hrvatskom medijskom prostoru postoji glavni urednik koji je vodio novine više od 30 godina. Na dužnost je nastupio u godini demokratskih promjena 1990., vodio uredništvo tijekom svih godina rata i kroz sva društvena i crkvena previranja do ove 2020. godine. Njegov je zahtjev za umirovljenjem opravdan, a, usuđujem se reći, doprinos Crkvi i društvu u Hrvatskoj, ali i novinarskoj profesiji kao odgojitelj naraštaja novinara, nemjerljiv. Mi smo mu iz Glasu Koncila zahvalili na tome posebnim darom. Nakon njegova umirovljenja napravili smo poseban broj Glasa Koncila u kojem je oko 50 autora pisalo o Glasu Koncila u Miklenićeva četiri desetljeća službe te mu to izdanje uručili na misi zahvalnici koju je on predvodio.

Mnoge je iznenadilo da je tako važna funkcija glavnog urednika pripala jednom laiku, a ne svećeniku kao dosad?

Nije to zapravo tako neobično, pogotovo ako se uzme u obzir da je nakon Drugoga vatikanskog koncila Crkva snažno potaknula laike na angažman. U Crkvi u Hrvatskoj taj je pak proces zbog komunističkoga režima kasnio, no već nakon demokratskih promjena počele su se i u tom smislu događati veći pomaci. Da je i kardinal Bozanić kao zagrebački nadbiskup snažno otvorio Crkvu laicima, bilo je vidljivo i tijekom održavanja Druge sinode zagrebačke nadbiskupije u kojoj su ravnopravno s pripadnicima klera i redovnicima sudjelovali brojni laici iz svih društvenih profila, a o povjerenju u laikat svjedoči i Hrvatsko katoličko sveučilište na kojem su zaposleni uglavnom laici. Što se pak Glasa Koncila tiče, on je u prvim desetljećima doista bio vizionarski projekt svećenika, od franjevaca koji su pokrenuli preteču naših današnjih novina - Glas s Koncila - preko prvih urednika Vladimira Pavlinića i legendarnoga don Živka Kustića pa do mons. Miklenića. Oni su tijekom komunizma bili izloženi u Glasu Koncila pogotovo stoga što su laici u to doba mogli imati nemalih poteškoća s režimom ako su potpisivali tekstove. Na primjer, laikinja, glasovita novinarka Glasa Koncila Smiljana Rendić bila je osuđena na zatvorsku kaznu i zabranu pisanja samo zato što se usudila razmišljati drukčije od režima... Zahvalan sam stoga kardinalu Bozaniću na povjerenju koje je iskazao i meni kao laiku, čime se također pokazuje koncilski duh Crkve u Hrvatskoj. Riječ je o duhu po kojem su svi u Crkvi suodgovorni za crkveni život, od biskupa do laika, svaki usavršavajući se u svojoj profesiji, to jest svaki u svojem pozivu i poslanju.

Glas Koncila u široj javnosti percipira se kao „glas Kaptola", tj. službene Crkve. Je li doista tako?

Zanimljivo je da neki u javnom prostoru kad im je po volji stajalište koje zauzme Glas Koncila kažu „Crkva smatra..." „Kaptol oštro protiv..." i slično. No ako stajalište nije po volji, ono se ili prešuti, ili se umanji, ili se krivo interpretira. Jedno je ipak sigurno: Glas Koncila novine su kojima je izdavač Zagrebačka nadbiskupija, to jest Nadbiskupski duhovni stol. Sve je dakle vrlo transparentno. Stoga Glas Koncila nema potrebu glumiti da je riječ o „neovisnom listu" jer to su crkvene, katoličke novine i nikada neće zauzeti stajalište koje bi bilo protiv vjere i morala. U tom smislu može se smatrati da iza Glasa Koncila stoji crkveni autoritet. No postoji usporedno i drugi autoritet - autoritet savjesti i poštivanja načela slobode izražavanja te svih drugih pozitivnih profesionalnih zahtjeva. Poštujući ta dva autoriteta, u Glasu Koncila nastojimo biti vjerodostojni. Ljepota rada u Glasu Koncila u mojih dosadašnjih 18 godina rada očituje se u tome da nikad nisam iskusio da bismo išta morali raditi pod crkvenim pritiskom ili pritiskom bilo koga izvan Crkve, bilo da je riječ o politici, bilo oglašivačima.

Jesu li npr. oni poznati komentari glavnog urednika njegov stav ili stav Kaptola, tj. kardinala Bozanića i biskupa?

Sa sigurnošću mogu tvrditi da nikada niti jedan komentar nije nastao po naputku crkvene hijerarhije, nego kao odgovorno promišljanje vođeno interesima općega dobra, a ne partikularnim interesima lijevih, desnih ili onih u centru.

I vi ste ih potpisivali dok je mons. Miklenić bio na godišnjem odmoru. Neki su znali biti prilično kritični?

Mons. Miklenić tijekom svojega uredničkog staža vodio se dobrim načelom da urednik Glasa Koncila nikad ne komentira svoj komentar. Za svoje komentare mogu samo reći da su i njima u fokusu bili društveni i crkveni fenomeni, a ako je spomenuta koja osoba, vrednovao sam samo njezine postupke, a nikad čovjeka osobno.

Znaju se čuti prigovori da je oštrica kritike bila upućena prema politici i devijacijama u društvu, ali ne i prema lošim stvarima u Crkvi?

Koncilsko je načelo da je Crkva odijeljena od države, no ne i od društva. Kad bismo šutjeli o svemu što opterećuje, ranjava ili ugrožava vjernike koji su članovi društva, iznevjerili bismo svoje i ljudsko, i crkveno i medijsko poslanje. Što se tiče prigovora da ne tretiramo loše pojave u Crkvi, oni najčešće dolaze od onih koji žele da se preko Glasa Koncila obračunavamo s crkvenim pojedincima osobno, a ne s pojedinim lošim postupcima, događajima ili fenomenima kojima ipak dajemo prostora kroz različite rubrike. Glas Koncila svjesno je odabrao dominantan pristup u uređivanju novina - biti bijela kronika. To znači prednost uvijek davati dobru i dobrim vijestima, vrijednim pothvatima, dobrim postupcima, iznimnim postignućima... drugim riječima, više inzistirati na onome što formira nego na onome što deformira. U pitanju ste, slikovito, spomenuli i „oštricu kritike". Umjesto da na medijsku ulogu Glasa Koncila gledam kao na onu koja sječe kukolj, draža mi je stara antička mudrost da brus brusi, ali ne reže.

Postoji li u Crkvi dovoljna doza (samo)kritičnosti, tj. autoreferentnosti kako to voli reći papa Franjo?

Pontifikat pape Franje donio je Crkvi novo osvježenje. Svojim pristupom, enciklikama, govorima, sinodama koje je pokrenuo, odlukama i uopće načinom vođenja Crkve izazvao je među vjernicima novo gibanje. Nazvao bih to i pozitivnom provokacijom vjerničkoga duha jer uz papu Franju nitko se ne može više skrivati kao bezlična jedinka u vjerničkom mnoštvu, ne može ostati ravnodušan, nego je pozvan jasno opredijeliti se za kršćansko svjedočenje. Treba reći da je nastojanje na samokritičnosti Crkve konstanta i prethodnih pontifikata, no dojam je da je papa Franjo tu mjeru povećao jer njegov glas kao da jače dopire. Nisam primijetio da bilo koji drugi društveni, politički ili kulturni sustav tako transparentno i javno propituje sebe kao što to čini Crkva koja otvoreno otkriva svoje slabosti. Uvjeren sam da bi u tom smislu svima bilo blagotvorno slijediti glasoviti paradoks apostola Pavla: kad sam slab, onda sam jak.

Obiteljski ste čovjek i poznato je da je vaša supruga Matilda Kolić Stanić jedno vrijeme bila glasnogovornica kardinala Josipa Bozanića. Kako izgleda svakodnevni život obitelji koja je tako bliska medijima, ali i Crkvi?

Nakon glasnogovorničke službe moja je supruga prešla u akademske vode i sada predaje na Odjelu za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Osim što smo roditelji triju djevojčica, naš je bračni život još po nečemu poseban. Naime, doktorirala je u Rimu na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa, a preko istraživanja velikoga hrvatskog i španjolskog novinara i međunarodno priznatog teoretičara novinarske etike Luke Brajnovića uspjela je dokazati da je moguće etičke kriterije novinarstva primijeniti i na odnose s javnošću. Svojim je doktoratom, da se našalim, potvrdila dakle da je i naš suživot kao profesorice odnosa s javnošću i novinara - moguć.