Novinar koji nikad nije bio suspendiran - nije novinar

Otkako je u ožujku imenovana urednicom i voditeljicom HTV-ova “Dnevnika 3”, redovito se u kasnim večernjim satima uvjeravamo da je Tatjana Munižaba jedno od najzanimljivijih lica Informativnog programa javne televizije, britka i hrabra bez obzira na to kojom se temom u emisiji bavi.

Sad je više sova, a manje Žabica

– Naravno da gostima u “Dnevniku 3” ne postavim uvijek sva pitanja koja želim. Ali isključivo zbog toga što nemam dovoljno vremena za razgovor. Mislim da me većina mojih sugovornika dobro upoznala kroz novinarski rad pa znaju da kod Žabice nema zabranjenih tema i pitanja! Ima samo mogućnost “hoćeš-nećeš”, naravno, gostovati. Nažalost, moram priznati da je priličan broj “kukavica” koji odbijaju razgovor pred kamarama, no, na sreću, još je više onih drugih – govori Munižaba i priznaje da joj se s novim radnim mjestom promijenio bioritam.

– Sad sam manje Žabica kako me zovu svi koji me poznaju, a više sova. Kad sam slobodna, danju spavam, noću kuham, perem, čistim. A kad radim, dođem na Prisavlje prije podneva, a odem poslije ponoći. U međuvremenu ne vidim ni sunca ni mjeseca, a o udisanju svježeg zraka da i ne govorim. Zato “udišem” gomilu stresa koji mi onda ne da zaspati do 3 ili 4 ujutro – priča. Pohvale i pozitivne reakcije gledatelja, a još više kolega novinara, usrećuju je, no ne dopušta si da se zanese.

– Stalno su mi u glavi stihovi “Kolo sreće uokoli, vrteći se ne prestaje, tko bi gori...” Pohvale mi potvrđuju da dobro mislim kad mislim da predan rad i trud kad-tad dođu do izražaja – kaže. Ljubav prema pisanju otkrila je u osnovnoj školi u literarnoj grupi, a da će postati novinarka, odlučila je u četvrtom razredu srednje škole.

– To je vrijeme kada se već dobrano zahuktavao Domovinski rat i valjda me natjerao neki inat kad sam vidjela što neki nazivaju i smatraju novinarstvom. Da sam slušala roditelje, bila bih učiteljica. Kad vidim kako se ta prevažna struka danas omalovažava, mislim da je dobro što sam bila neposlušno dijete. S druge strane, možda bi mi trebalo biti žao što nisam slijedila svoju drugu dječju ljubav - odvjetništvo. Posao u Hrvatskoj za koji se ne trebaš bojati – govori Tatjana. Tijekom treće godine fakulteta počela je raditi na lokalnoj radijskoj postaji Martin, a nakon diplome u Slobodnoj Dalmaciji. Onda se javila na najveću HRT-ovu audiciju, prošla i zacementirala se ondje, već 15. godinu. Ističe da bavljenje političkim novinarstvom nije toliko proizvod njezinih želja koliko uredničkog prepoznavanja političkog novinara u njoj.

– Prvi me je prema tom putu usmjerio ponajprije veliki čovjek, a tek potom urednik Bože Šimleša. “Gradivo” su nastavile utvrđivati urednice “Zagrebačke panorame” Zlatna Belavić i Vedrana Međimorec. A gdje sam ja u toj priči? Eh, kad nemaš pretjeranu mogućnost birati, nastojiš se prilagoditi, pa sam s vremenom zavoljela političko novinarstvo, što ne znači i hrvatsku politiku. Da uđem u politiku, a kamoli neku stranku - nikad! Novinarskim poslom sigurno više i bolje pridonosimo promjenama u društvu. Ma što oni rekli, nisu naši političari, nego naši novinari oni koji su Ivi Sanaderu, Nadanu Vidoševiću i sličnima omogućili doček Nove godine u Remetincu!

Stresa se rješavam kuhanjem

Novinarskih uzora nema jer: – Mi smo specifična država i društvo, a to traži i specifičan novinarski pristup. Dakle, neusporedivi smo!

Munižaba je ostala zapamćena po suspenziji koju je zaradila 2005. nakon što je tadašnjem predsjedniku Stjepanu Masiću na prolasku u drugi krug čestitala kutijom paštete. Naime, Mesić je u predizbornoj kampanji rekao kako se boji otvoriti paštetu da iz nje ne bi iskočila njegova protukandidatkinja Jadranka Kosor. – Netko pametan i iskusan još mi je na početku mog novinarskog “života” rekao: “Novinar koji nikad nije bio suspendiran, nije novinar!” U epizodi s paštetom nisu me pogodile ni konstrukcije ni teorije zavjere koje su neki zlobnici nakon toga izmišljali. Jedino me pogodila spoznaja da je ovdje uistinu teško povjerovati da ima novinara, i to mnogo, koji misle svojom glavom, imaju svoje “ja” i ne može ih se (pot)kupiti. Svjesna sam da i tu dio krivnje ide nama na dušu. Sve zbog onog “nenovinarskog kukolja” kojemu smo tijekom proteklih 20 godina dopuštali da se razvija i širi u “novinarskom žitu” – kritizira. Sjeća se i situacije koja je možda iz današnje perspektive smiješna, ali tada nije bila. – Bio je to dan napada na “blizance”, 11. rujna. Vodila sam i uređivala tadašnje “Odjeke dana” i u najavi reportaže za taj tragični događaj umjesto “teroristički” rekla sam “turistički” napad. Najgore je što lapsus nisam ni registrirala, nego sam, kad je krenula reportaža, čula smijeh u režiji. No tada je za sve bilo prekasno.

Kako bi joj život mogao izgledati za dvadeset godina, ne zna.

– Sačuvaj me, Bože, vizionara i vizija, snebivam se od njih! Na kraju krajeva, nije li Hrvatska zorni primjer kamo te razni nazovivizionari i njihove vizije mogu odvesti!? Zato se samo nadam da ću za 20 godina biti živa i zdrava, pa ćemo opet porazgovarati i vidjeti gdje smo i što smo.

Stresa se, ističe, rješava u kuhinji.

– Volim, a kažu oni koji degustiraju da i znam kuhati. Kako u svemu nastojim biti temeljita, što bi kolege rekle - picajzla sam, tako i tu kad nudim, nudim kompletan meni od predjela preko glavnog jela do deserta. A kad je riječ o danima bez novina i televizije, e, tu je profesionalna deformacija učinila svoje. Uoči svakoga godišnjeg odmora si kažem: sada dva tjedna neću ništa (osim laganog štiva) ni čitati ni gledati. I uvijek pokleknem već prvi dan!