Novinari danas dobivaju otkaz ako rade svoj posao i – postave pitanje

Sloboda i pluralizam medija ključni su aspekt demokracije i temeljnih prava građana i građanki EU. Istinska demokracija nije moguća bez slobodnih medija koji nadziru one koji su na vlasti. Mediji su ključni stup za kontrolu i ravnotežu kojima se podupire demokratska vladavina. Zbog toga poniranje u autoritarnu vladavinu često započinje okretanjem protiv neovisnih medija. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća niz država diljem svijeta krenuo je tim putem, uz primjenu prisile, a često i nasilja pri progonu medijskih kuća i pojedinačnih novinara. Novinari i dalje rade u teškim uvjetima, pod sve većim financijskim i političkim pritiskom i nadzorom te im zbog njihova rada prijete proizvoljne zatvorske kazne ili nasilje. Iako se radi o temeljnom aspektu demokracije, prema podacima Promatračke skupine UNESCO-a 2022. ubijeno je 86 novinara i medijskih djelatnika, a od 1993. ubijen je 1591, dok je mnogo njih u cijelom svijetu bilo uhićeno, uznemiravano ili ugroženo. Čak i u EU treba štititi slobodu i pluralizam medija koji su jedan od četiriju stupova iz izvješća Europske komisije o vladavini prava, koje je usmjereno na niz ključnih područja, uključujući neovisnost regulatornih tijela za medije, transparentnost vlasništva nad medijima, transparentnost i pravednost pri raspodjeli državnog oglašavanja, sigurnost novinara i pristup informacijama.

Gore navedeno zapisano je u dokumentu Europskog vijeća iz lipnja ove godine, no to su, pokazuje nam stvarnost koja nas okružuje, samo mrtve riječi na papiru. Jer, iako su države koje tvore EU, pa i većinu ostalog svijeta nominalno uglavnom demokracije, u kojima bi novinari trebali biti "psi čuvari demokracije", biti novinar nikad nije bilo teže. Paradoksalno je da je danas biti novinar možda čak teže u demokracijama nego u autokracijama. Jer autokracije imaju svima poznata pravila funkcioniranja. U autokracijama su sloboda govora, misli ili izbora samo puka tlapnja, a represija protiv svakoga tko se usudi nešto reći ili napisati protiv režima znači u najboljem slučaju progon i višegodišnju zatvorsku kaznu u nekom stravičnom državnom kazamatu, a u najgorem smrt. S druge strane, u demokracijama novinari su navodno važni. Oni informiraju javnost. Trude se biti objektivni. To je barem javni narativ. Koji se raspada kao kula od karata u svakoj iole škakljivijoj situaciji. U kojoj se novinari, ali i svi slobodnomisleći ljudi, koji se u javnom prostoru usude izreći mišljenje koje odstupa od proklamiranog mainstreama ili ne daj Bože postavljati pitanja, analizirati kontekst pozivajući se na činjenice, mahom budu proglašeni – domaćim izdajnicima.

Tko ne vjeruje, može baciti oko na ono što se diljem medijskog, navodno demokratskog svijeta, događa od izbijanja rata između Hamasa i Izraela. Ili oko rata u Ukrajini. U tim izvješćima "dozvoljeno" je pisati i izvještavati samo na jedan način. Onaj u kojem ste kao novinar ili slobodnomisleći pojedinac koji istupa u javnom prostoru na strani žrtve. A žrtve su Ukrajina i Izrael. Svako propitkivanje tih zadanih narativa, spominjanje ratnih zločina koji čine obje strane, propitkivanje mogućnosti primirja, analiziranje pojava ili uzroka koji su doveli do krvavih sukoba, u kojima kao i u svim takvim sukobima ginu na tisuće i tisuće nevinih civila, žena, djece... znači da će vam netko zalijepiti etiketu – neprijatelja. Etikete neprijatelja tako nedavno nije bio pošteđen ni papa Franjo jer je zagovarao prestanak rata na Bliskom istoku i upozorio na ubijanje civila u Gazi, a desetak novinara koji rade za medijske gigante poput CNN-a, AP-a, The Guardiana... dobilo je otkaze jer su se u izvješćima o ratu između Hamasa i Izraela, nakon osude krvavog terorističkog napada Hamasa, usudili propitkivati ili kritizirati način na koji je Izrael odgovorio na Hamasov teror i svirepa, divljačka ubojstva nevinih civila, među kojma je bilo i beba. I nitko od navedenih novinara nije osporavao pravo Izraela da se brani nakon krvavog i neoprostivog zločina koji je Hamas počinio, no imali su problem s tisućama civilnih žrtva koje su nakon toga ubijene u Gazi.

VEZANI ČLANCI:

No zbog propitkivanja ili kontekstualizacije krvavih događaja koji su zapalili Bliski istok te prijete da zapale i ostatak svijeta ili čak svojih privatnih stavova o tom ratu ili ponašanja u mladosti, "nagrađeni" su otkazom. Što je ogroman paradoks jer je posao novinara da svugdje i uvijek postavljaju pitanja, čak i kada su ta pitanja neugodna. Pogotovo kada su neugodna. A posao onih koji upravljaju državama ili institucijama, pogotovo institucijama koje se financiraju novcem poreznih obveznika, je da na ta pitanja odgovaraju. No, iako živimo u 21. stoljeću i svijetu koji je premrežen raznim tehnologijama koji bi svaku komunikaciju trebao olakšati, svjedočimo regresiji raznih prava, pa i medijskih sloboda. Sve učestalije neka osoba koja ima moć ili obnaša neku javnu funkciju ima potrebu objasniti novinarima kako bi oni trebali raditi svoj posao, što je tema, a što ne-tema, o čemu i kako bi trebali izvještavati. U tom ludilu modernog svijeta Hrvatska nije izuzetak. Dapače. Hrvatska je, ako je suditi po istupima premijera, predsjednika, ministara, dekana, šefova javnih poduzeća... zemlja u kojoj svi ti ljudi, zapravo žele biti – glavni urednici medija. Kako bi odredili što je ne-tema. Ili što je, a što nije javni interes. S druge strane, kada kao novinar nekoj instituciji pošaljete upit, morate se oboružati strpljenjem. Jer traženi odgovor ponekad čekate tjedan, dva, tri... a ponekad i mjesec, dva, tri... Zna vam se dogoditi i da odgovore ne dobijete ni nakon opetovanih upita. Pa čak ni nakon prijave određene institucije povjereniku za informiranje i njegove naredbe da vam se odgovor dostavi. Je li takva (ne)komunikacija s medijima, a posredstvom medija i s javnošću, produkt nečije samovolje, političke odluke, neznanja, nekompetencije, straha ili kombinacije svega navedenog, teško je reći. Marijana Grbeša s Fakulteta političkih znanosti smatra da je tu riječ o problemu koji se može sagledati s više razina.

– Institucije ne komuniciraju kako bi trebale jer se nisu prilagodile novom vremenu, novim tehnologijama, neke od njih nisu dovoljno transparentne, ne koriste sve alate koji su im dostupni za tu komunikaciju, a vjerojatno je svojevrsni paradoks i to da su institucije na lokalnoj razini u svojoj komunikaciji s medijima i javnošću puno transparentnije od onih na nacionalnoj razini. Drugi problem je teška, ali stvarno teška promjena paradigme u načinu na koji mediji izvještavaju. Velika većina medija je zastranila i otišla je u senzacionalizam, gdje je najvažniji postao klik i sve se obrađuje na senzacionalistički način. Institucije ne znaju kako da odgovore na to, čime se možda može opravdati njihov defetizam. Tu je još i deprofesionalizacija medija i novinara, jer se i mediji i novinari pokušavaju prilagoditi društvenim mrežama, što je bitka koju teško mogu dobiti. I u svemu tome izgubila se ona paradigma da su novinari i mediji psi čuvari demokracije te da su novinari ti koji imaju pravo o svemu propitkivati i političare i institucije i da su im oni dužni odgovarati. No u ovakvom medijskom ozračju kakvo vlada, političari, institucije, razni nositelji javne vlasti, očito su se na neki način razgoropadili, valjda smatraju da ne trebaju odgovarati na postavljena pitanja, a sve to im puno lakše prolazi no prije. Najveća žrtva u takvoj vrsti komunikacije je javnost, a zatim i profesionalni mediji i profesionalni novinari – kaže M. Grbeša.

VEZANI ČLANCI:

S njom se slaže i Žarko Puhovski, politolog i filozof, koji ima i jednu zanimljivu opasku oko načina na koji institucije doživljavaju medije.

– U naravi institucija je da novinare doživljavaju kao nekog tko im se gura u posao, kao nekog tko im je smetnja. Da bi uopće mogli komunicirati s medijima, ljudi koji rade u institucijama prvo moraju svladati svoj otpor. S druge strane, kada političari komuniciraju s medijima, onda to rade tako da ih zatrpaju potpuno nevažnim informacijama. Recimo, neće vam odgovoriti na postavljeno pitanje, ali će vam dati hrpu nekih drugih informacija. Koje su istinite, ali nebitne. Zapravo političari u svakodnevnoj komunikaciji gotovo pa bezobrazno odbijaju odgovoriti na postavljena pitanja. I direktno i indirektno – kaže Puhovski.

Takav stil komunikacije ima premijer Andrej Plenković koji na direktno postavljena pitanja često odgovara tako da nabraja uspjehe svoje Vlade. Paradoks je da je on kao premijer novinarima i medijima znatno dostupniji od bilo kojeg svog ministra ili ministrice jer je svaki dan negdje, što novinari koriste za postavljanje brojnih pitanja. Čak i kada ta pitanja nemaju veze s događajem koji Plenković pohodi. No Puhovski i na to učestalo pojavljivanje premijera u medijima gleda malo drugačije.

– Činjenica je da je on stalno na raspolaganju medijima. No kao šef HDZ-a, a ne kao premijer. Jer on izjave uglavnom daje nakon Predsjedništva HDZ-a, s logom stranke iza sebe. I tada priča o onom što radi Vlada. S druge strane, svakome razumnom jasno je i da je postavljanje pitanja bilo kojem njegovu ministru ili ministrici bespotrebno. To su ljudi koji uglavnom mucaju kada ih se nešto pita, izmotavaju se, ne odgovaraju, a ionako ne odlučuju ni o čemu – kaže Puhovski.

Javnu komunikaciju političara s medijima posljednjih godina obilježava i jedan jedinstven fenomen – PR agencije. Sve je više političara ili institucija koji koriste usluge PR agencija, preko kojih ponekad idu medijski upiti, čak i ako institucije u kojima političari rade imaju cijele odjele za odnose s javnošću. Na državnoj plaći. U toj neobičnoj priči najdalje je svojevremeno otišao Most dok je bio član HDZ-ove Vlade. Novinarski upiti njihovim ministrima išli su preko PR agencije, a ne preko glasnogovornika ministarstava, što je uobičajena praksa komuniciranja. Ili je barem bila do tada.

– Smatram da su PR agencije kancerogena tvorba u današnjoj politici. Posao novinara je da bude spona između političara i javnosti, a kada se u taj odnos ubace PR agencije, onda se dobije neka vrsta medijatora između političara, novinara i javnosti. Ponekad osobe koje se bave PR-om preuzimaju političku funkciju pa je, recimo, sadašnji glasnogovornik Vlade nakon premijera druga osoba u toj Vladi. A njega nitko nije birao. Još je gora situacija kod zagrebačkog gradonačelnika, čiji glasnogovornici po potrebi glume i tjelohranitelje. Nadalje, mislim da razne PR službe u javna priopćenja unose niz blagoglagoljivih fraza bez ikakvog sadržaja, a priopćenja su često dvojbene pismenosti. Javnost se bombardira nizom nepotrebnih informacija pa je javni prostor začepljen nizom nepotrebnih informacija. U tom moru izgubi se ono što je zbilja važno, a moram priznati i da mediji imaju zbilja nevjerojatan kriterij odabira tema. Piše se o nekim ljudima koji gube kile i tome slično, što znači da se mene ili bilo kojeg konzumenta medija odvraća od onog što je zbilja važno i ozbiljno. Recimo, svaka prometna nesreća o kojoj se izvijesti, čak i kada u njoj nema poginulih, jednaka je izvještaju u kojem se spominje 500 mrtvih u Gazi. U toj kakofoniji medijskih sadržaja zbilja je teško doći do onog bitnog. I to je jedan od razloga zašto se političari ponašaju kako se ponašaju. Evo, recimo, HDZ i SDP. Što god oni radili, dobro ili loše, rejting im se ne mijenja. I naravno da oni onda mogu misliti da ih baš briga za medije, pogotovo kada pišu o skandalima. Jer smisao skandala je valjda da se nešto promijeni, a ja iskreno ne mogu zamisliti skandal koji bi ugrozio rejting bilo HDZ-a ili SDP-a – kaže Puhovski.

I dok on na PR agencije koji "štite" lik i djelo političara smatra kancerogenom tvorbom, Ankica Mamić, stručnjakinja za odnose s javnošću, stvari gleda na drugačiji način. Ona pojašnjava i da je Vlada Zorana Milanovića svojevremeno zabranila da tijela javne vlasti zapošljavaju PR agencije.

– Ta je zabrana dovela do masovnog zapošljavanja ljudi u odjelima za odnose s javnošću, no moguće je da ima onih koji tamo rade, a da ne razumiju kolika je važnost komunikacije. Kada je riječ o PR agencijama, one nisu tu da bi peglale nečiji imidž, već da bi pomogle u prezentaciji nekih programa ili politika. I one su uglavnom neka vrsta vanjskih savjetnika. E sad, zašto ljudi zaposleni u odjelima s javnošću ne komuniciraju s javnošću na ispravan način, teško mi je reći. Moguće je da za to nisu obučeni ili nemaju dozvolu da daju neku informaciju. Možda ne poznaju osnove posla, ne koriste se novim tehnologijama ili nemaju autoritet koji mogu nametnuti i objasniti nekome koliko je pravodobni izlazak u javnost s nekom informacijom bitan. Ljudi koji rade u internoj komunikaciji moraju dobro poznavati zakone i propise – ističe Ankica Mamić.

VEZANI ČLANCI:

– Mislim da dosta ljudi u našem javnom prostoru ne razumije važnost ispravnog komuniciranja. Uloga komunikatora je da olakša, a ne oteža posao novinara. Glasnogovornik je tu ne da ga i zovete jer nemate broj ministra, već da on ministra natjera da komunicira s novinarima. Institucije i političari dužni su dati pravovremenu i točnu informaciju jer informacija koja nije takva gubi na vrijednosti. No svaka politika želi biti što manje transparentna, to joj je u srži pa se služi svime da se ubije interes za nešto. U Hrvatskoj je problem i to što imamo nisku ili nikakvu medijsku pismenost i što popriličan broj ljudi ne razumije koja je uloga medija – kaže Ankica Mamić.

A kako komunikacija između medija i raznoraznih institucija izgleda iz novinarske perspektive, pojašnjava Ana Raić, predsjednica ogranka internet-novinara HND-a te novinarka s višegodišnjim iskustvom. Kaže da joj se sve češće, kao i mnogim njezinim kolegama, događa da se odgovori na postavljene upite čekaju i čekaju i čekaju...

– Odgovori na upite se čekaju sve duže i sve češće i preko zakonskog roka u kojem vam je neka institucija dužna odgovoriti na postavljeni upit. Rezultat toga je da dobijem informaciju o priči koju pišem kada je ta priča već zastarjela ili kada je javnost izgubila interes za nju. Duboko sam uvjerena da neke institucije namjerno otežavaju novinarima da rade svoj posao. Valjda računaju da će s odugovlačenjem zamrijeti interes za priču. S druge strane, profesionalnih novinara sve je manje, informacija sve više pa vam je kao novinaru teško tako pratiti neku priču i održavati je, recimo to tako, na životu. Još gore od čekanja odgovara na postavljene upite je kada vam ti odgovori nikada ne dođu. Pa čak i ako ste se žalili povjereniku za informiranje, a on je nekoj instituciji naložio da odgovori. I ona usprkos tome ne dostavi odgovor. Tu su, naravno, i SLAP tužbe kojima se ide na financijsko iscrpljivanje i medija i novinara. Osim toga, stvarno mislim da aktualna vlast ne razumije koja je uloga novinara u društvu. No dio medija je za to nerazumijevanje sam kriv jer su dozvolili da im zakupljivači oglasnog prostora u medijima ili sudionici raznih konferencija, bilo da ih organizira krupni kapital ili politika, postaju i glavni urednici. No usprkos svemu tome, nadam se da i u Hrvatskoj i u svijetu još uvijek ima neovisnih medija koji su spremni objavljivati istinu – napominje Ana Raić.

Da, ima, samo u ludilu današnjeg svijeta teško se uspiju izboriti za svoje mjesto pod medijskim suncem. Kao što se, očito, teško izboriti i s, primjerice, jednim tužiteljstvom koje ni nakon opetovanih upita više od tri mjeseca autorici ovih redaka nije odgovorilo što se događa s jednim medijski vrlo razvikanim predmetom u kojem je procijenjena šteta viša od milijardu kuna. Valjda su ti upiti, kao i mnogi drugi, zapeli negdje u bespućima spomenutog tužiteljstva. Koje bi, kako nas je nedavno sve "poučila" Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, trebalo biti jedno od onih koje će nam nakon što na snagu stupi "lex AP" davati sve tražene i željene informacije te nam tako omogućiti da radimo svoj posao. No, ako je suditi po postojećoj praksi, to kako ministrica kulture i medija zamišlja pravovremeno davanje informacija izgleda ovako: odgovor na pitanje što se događa s predmetom u kojem je za državni proračun pričinjena šteta veća od milijardu kuna mogla bih dobiti za koju – godinu. Možda prije nego što odem u mirovinu. Do koje imam kojih 15 ili više godina. Kako radi hrvatsko pravosuđe, do tada će valjda i spomenuti predmet biti u fazi suđenja. Pa će, sukladno medijskim pravilima koje će definirati "lex AP", javnost konačno moći doznati tko je, kako, kada i zašto prije 20, 30 godina bio optužen za ogromnu financijsku štetu, pri čemu nitko neće trpjeti političku štetu jer će akterima afere u međuvremenu presuditi ili birači ili biologija...

VIDEO Beroš o detaljima trovanja u Zagrebu i Rijeci: Sve se istražuje. Ako imate tegobe, javite se liječniku, najbolje je piti vodu