Novo božanstvo koronasvijeta kojemu se klanjamo zove se sigurnost

Kada danas promatramo ovaj korona-svijet oko sebe, teško je oteti se dojmu kako se onaj naš svijet neopozivo promijenio. Iako sve izgleda gotovo potpuno isto kao i jučer, znamo kako se taj “jučerašnji svijet” više neće povratiti, niti ćemo nastaviti živjeti kako smo nekad živjeli. Ona “ključna dva tjedna” premetnula su se u vječnost. Maske koje smo jesenas navukli kao privremenu mjeru ostat će s nama zauvijek, a ruke ćemo ribati do Sudnjeg dana.

Pa, što nam se to dogodilo? Jedni nam kažu kako se nalazimo usred bitke za opstanak, jer je svijet zahvatila smrtonosna kuga, dok su drugi uvjereni kako je sve ovo maslo nekih mračnih sila, koje su nas odlučile držati u pokornosti. Ali, što bi rekli fact-checkeri, nema evidencije ni za jedan od navedenih stavova. Sve što znamo jest da više nije ni “kuća-pos’o”, već samo “kuća-kuća”, dok se za izlazak do trgovine preoblačimo u kirurge.

Neki bi rekli kako smo se svi evidentno učlanili u neku novu sektu, u kojoj je sve podređeno sigurnosti. Sigurnosti, naravno, na ovom svijetu nema, ali zar klanjanje lažnim idolima i nije ideja svake sekte? Čovjek koji nosi masku na licu dok sjedi sam u autu ne štiti sebe i druge od korone. On traži boga. Žena koja jurca po plaži i opominje djecu da stave maske na lice, ne brine o zdravlju te djece. Ona se klanja novom božanstvu sigurnosti.

Ponekad mi se čini kako smo svi pobjegli iz knjiga nekih zaumnih filozofa. Hegel je govorio kako Svjetski Duh pohodi zemlju u kućnom mantilu i papučama, dok je Marx propovijedao revoluciju kako bismo ostvarili svijet “oslobođen od rada”. Naravno, kao i u svakoj Utopiji, ima tu izvjesnih disonanci i odstupanja, kao kad prosvjednici onima udobno zavaljenima u fotelju vlasti šalju poruku “pustite nas da radimo”, ali to je otprilike to.

Ispada, dakle, kako smo sjedeći doma i ne radeći ništa ostvarili dubokoumni filozofski plan svjetske povijesti. Čovječanstvo se još od prvih svojih koraka kroz ovu dolinu suza muči u znoju lica svoga zaraditi kruh svagdašnji, a evo, mi smo izgleda pronašli način kako živjeti i bez rada. Tako nam nalaže naša nova religija. Još samo malo da se potrudimo, kažu nam visoki svećenici našeg novog kulta, i postignemo još viši stupanj dokoličarenja, pobijedit ćemo virus i našoj sreći neće biti kraja.

Ali, ne kaže se uzalud kako su “besposlene ruke vražja radionica”. Ako želiš držati Vraga dalje od sebe moraš rukama dati posla. To zna svaki roditelj ili nastavnik. Ako želiš imati mira, daj djeci da se igraju s nečim. Zadavanje zadataka u nastavi također nema drugi smisao nego smanjiti obim dječjih nestašluka u školama. Radna etika nema samo materijalni smisao, već i izlaska na kraj s problemima koje pred ljudsku prirodu postavlja dokolica.

To je, između ostalog, i razlog zašto na spisku zaposlenja postoji zanimanje “političar”. Svi mi znamo kako oni ne rade ništa bitno i korisno za društvo. Uglavnom po kancelarijama prave aviončiće od papira i glume pred kamerama kako su silno angažirani. Ali, zamislite samo kakva bi nevolja po društvo nastupila kad bismo svu tu armiju uhljeba koju sada plaćamo da sjedi po kabinetima, kao što to predlažu neki liberali, najurili na burzu rada.

I tako, dosad se naša civilizacija borila s izazovima koje je pred nas stavljala lijenost, a evo sad smo otkrili kako je to bila pogreška i da, u stvari, treba pobijediti rad. Ne bi me čudilo kad bismo saznali kako je ta ideja djelo bezdane dokolice političke kaste. Samo je dokonom političkom umu moglo pasti na pamet kako je sjajna ideja da svi postanemo dokoličari. Svaki inteligentniji vladar zna da je najteža stvar na svijetu kontrolirati dokonog čovjeka koji sjedi kod kuće.

Novi kult sigurnosti, koji nam se danas nudi kao recept za bolji život, neminovno vodi naše društvo u materijalno i duhovno propadanje. Jedno je biti racionalan i štititi sebe i druge, a nešto sasvim drugo od toga napraviti kult koji blokira čitav život i okreće ga naglavce. Rad daje ljudskom životu smisao i nadu u bolje, dok pretvaranje ljudi u lijenčine predstavlja recept za anarhiju i put u propast.

Nakon kraja Hladnog rata politika nikako da pronađe svoj smisao i opravdanje. Prvo su nas tjerali da grlimo drveće, ali to nije pobudilo naročit entuzijazam. Sad nas, s nešto više uspjeha, tjeraju da se maskiramo u kirurge. Možda ipak još nije kasno za novi globalni društveni ugovor - mi ćemo se praviti kako nam i dalje treba politička kasta, a oni zauzvrat da prekinu s praksom projiciranja ideala vlastite uzaludne egzistencije na našu stvarnost.