Proteklog tjedna objavljene su dvije važne i porazne statistike. Prva je pokazala da se tijekom 2021. godine iseljavanje domaćeg stanovništva “oporavilo od korone” te je u prošloj godini zabilježeno oko 40.000 službeno registriranih iseljavanja, dok je stvarna brojka znatno veća s obzirom na to da znatan dio iseljenika na samom početku ne prijavljuje privremenu odsutnost MUP-u.
Druga porazna statistika pokazuje nastavak negativnih trendova u pogledu broja rođene djece u Hrvatskoj, koji je iz godine u godinu sve niži, a preliminarni podaci za 2022. godinu sugeriraju ubrzavanje tog negativnog trenda. Dakle, najrecentniji statistički podaci pokazuju da se demografsko izumiranje nacije ubrzano nastavlja. Pri čemu valja zamijetiti da nitko od političkih aktera ne diže političku paniku oko toga.
Činjenica da se hrvatska nacija nalazi u tako dubokoj demografskoj krizi da se čak ni oporba ne usudi to pitanje adekvatno politizirati štošta nam govori o bilanci proteklih 30 godina od stjecanja samostalnosti. Smisao imanja vlastite države i političkog suvereniteta upravo je u tome da se jedna nacija (ne nužno narod u etničkom smislu) ima priliku sama pobrinuti za svoj opstanak i napredak. Naravno, ne samo demografski i biološki nego i kulturni, intelektualni, simbolički.
Pretpostavka svakog nacionalizma, bio on tvrdi i isključivi ili meki i inkluzivan, jest da se svaka nacija može najbolje brinuti o sebi, odnosno da će druge nacije u slučaju višenacionalnih političkih zajednica raditi više za svoju nego za zajedničku korist te da zato manje ili slabije nacije u takvim zajednicama nužno prolaze lošije, odnosno žive lošije nego što bi mogle i što zaslužuju. Ta misao bila je vodilja raznih varijanti pokreta za političku samostalnost Hrvatske i jačanje njezine državnosti, kako onih desnih tako i onih lijevih, kao što su bili hrvatski partizani. Sada, 30 godina nakon stjecanja pune političke suverenosti, što zapravo znači preuzimanja pune odgovornosti za sudbinu vlastite nacije, možemo ponešto zaključiti o utemeljenosti nacionalističkih premisa.
Teško se oteti dojmu da se u tih 30 godina temeljno očekivanje nije ostvarilo. Hrvatska nacija danas je na pragu biološkog odumiranja sa slabim perspektivama za preokret trenda u sljedećih pet do deset godina. Velika većina građana nema povjerenja u temeljne političke institucije vlastite države, koju su navodno desetljećima priželjkivali.
Većina građana ima dojam da su mnoge javne usluge funkcionirale bolje u nekim ranijim periodima, a državni birokratski sustav se i danas uvelike temelji na ostavštinama Austro-Ugarske Monarhije. Gotovo da nema društvene sfere u kojoj ne vlada pesimizam i nezadovoljstvo te osjećaj ili da je prije bilo bolje ili da je drugdje, ne tako daleko, bolje. Ono malo uspjeha i pozitivnih vijesti uglavnom je rezultat ili plimnih valova koji nam dolaze iz okruženja ili resursa koje nismo morali stvarati, kao što je gotovo sve vezano uz turizam. Naravno, ima puno pozitivnih pojedinačnih priča i slučajeva, ima puno dobrih malih iskoraka i poteza, ali očito nisu dovoljni za promjenu velike slike.
Jedan od mogućih razloga za dosadašnji neuspjeh “projekta hrvatske državnosti” leži u prilično pogrešnom razumijevanju smisla državnosti i suvereniteta. Tijekom 1990-ih “država”, “nacija” i “suverenost” bili su svedeni na površno simboličko značenje, na zastave, jezik, pjesme i razne pletere. Država i suverenitet su dominantno shvaćani kao simbolički, a ne funkcionalni pojmovi. Dapače, dio političkog sukobljavanja i natjecanja svodio se upravo na razlikovanje ta dva aspekta državnosti.
Dio političke scene, uglavnom onaj desni, u prvi plan je stavljao simboličke aspekte državnosti, a tada opozicijski dio političke scene (lijevi i liberalni) na funkcionalne. Birači su dominantno glasali za simboličko shvaćanje državnosti, za što sada dijelom plaćamo cijenu. Dio desnog političkog spektra ni danas se nije puno odmaknuo od svođenja države i politike na čisto simbolička pitanja, pri čemu jedino HDZ u svojim boljim fazama donekle pokušava kombinirati obje strane medalje. Kada su na vlasti bili političari orijentirani na državu kao funkcionalnu kategoriju, koja građanima mora osigurati određenu razinu javnih usluga, razvojnu perspektivu i dobar život, uglavnom nisu uspijevali napraviti značajnije iskorake.
Sada se nalazimo u situaciji da se od biološkog nestanka možemo spasiti samo masovnim neselektivnim useljavanjem. Iako mnogi demografi i političari zagovaraju takozvano “selektivno useljavanje”, koje podrazumijeva biranje profila useljenika, radi se o posve nerealnoj želji. Država koja je toliko neprivlačna svojim stanovnicima i pripadnicima vlastite nacije da je masovno napuštaju nema priliku uopće birati profil useljenika.
Hrvatska će biti prisiljena objeručke prihvaćati bilo kojeg useljenika, bez obzira na obrazovni profil, demografske karakteristike ili navodnu kulturološku “kompatibilnost” koja bi omogućila lakšu i potpuniju integraciju. To će ubrzano dovesti do značajnog povećanja kulturne i jezične heterogenosti stanovništva, što će na dnevni red ponovno staviti simbolička i identitetska pitanja. Tako hrvatska nacija, čiji je nacionalni identitet uvelike izrađen na etničkoj homogenosti i suzdržanosti prema kulturno različitim grupama, paradoksalno, može biološki opstati samo ako napusti temelje svog samorazumijevanja.
Predstoji nam, dakle, vraćanje na temeljna pitanja karakteru naciji i smislu državnosti, o kojima se intenzivno raspravljalo krajem 1980-ih i 1990-ih. I opet nam prijeti opasnost da simboličko shvaćanje državnosti zasjeni ono ključno, funkcionalno.
>> VIDEO Andrej Plenković: Ne želim komentirati obitelj predsjednika Zorana Milanovića
a dobit ćemo lošije useljenike, jer su kvalitetniji već zgibali na zapad. inače građevinske firme uvoze šljakere iz indije i bangladeša već nekoliko godina.