Bijedić je 'zatemeljao' kamen za Aluminij, a nedugo zatim poginuo je pod čudnim okolnostima

Dinko Planinić, Muhamed Nazdrajić i Zdenko Golemac cijeli radni vijek proveli su u ovoga tjedna ugašenom Aluminiju iz Mostara koji je bio simbol, najmoćnija kompanija o čijem je opstanku ovisila sudbina dobrog dijela Hercegovine. Nazdrajić je u dva navrata svjedočio nasilnom gašenju pogona. Prvi put u proljeće 1992. kada su pripadnici JNA i rezervisti iz topničkog projektila pogodili elektroenergetsku stanicu te je nestalo struje.

U srijedu 10. srpnja 2019. bio je ispred kapije s kolegama, a ovaj put struja je isključena na daljinski nakon što su propali pregovori sa švicarskim Glencoreom, a Vlada Federacije BiH poručila da ne može subvencionirati cijenu električne energije. No, 1992. godine radnici su imali dovoljno vremena intervenirati zbog, koliko god zvučalo apsurdno, zastarjelijeg načina proizvodnje u ćelijama u kojima se tali metal iz glinice u složenom procesu na 950 Celzijevih stupnjeva. 


Pod granatama

– Sada ne znam koliko je točno bilo sati u proljeće ‘92. Pala je granata na 301. Nestalo je struje. Baš kao i prije nekoliko večeri. Kada se nakon šoka skupila cijela smjena, otišli smo u atomsko sklonište. Nakon izvjesnog vremena tražili su par dragovoljaca koji bi se vratili u hale da bi se digla anodna ravan. Bio je tu jedan kombi u kojemu je Štefica razvozila kave. Uzeli smo ga, nismo palili svjetla i otišli smo na 64. te počeli dizati anodnu ravan. Tada je malo bila drukčija tehnologija nego što je to danas. Tada se to radilo ručno, a danas, nakon modernizacije, radi se pomoću strojeva. Dovršili smo taj proces, spasili smo tada ćelije i vratili se u atomsko sklonište oko 2.30 sati. Sutra smo izašli iz firme. Tenkovi JNA već su bili na Čekrku i više se nismo mogli vratiti. To je bila ta zadnja smjena 1992. – kaže nam Nazdrajić.

Sudbina njegove i obitelji još najmanje 900 radnika ovise o mostarskoj kompaniji koja je isključena s naponske mreže jer uprava nije bila u stanju “kupiti” još jednu nadu od tri dana za traženje rješenja. U zemlji apsurda kakva je BiH resorni ministar energetike Nermin Džindić u vladi bošnjačko-hrvatskog entiteta Federacije BiH kao u bosanskom vicu iz Top liste nadrealista ispalio je glupost godine kazavši da je bio uvjeren da uprava Aluminija “blefira” i da struja tamo neće biti isključena.


– Sudeći po dosadašnjem iskustvu, snaći će se za električnu energiju. Dosad smo imali desetak najava spektakularnog gašenja, međutim nije došlo do toga – rekao je Džindić, koji formalno upravlja kao suvlasnik 44 posto udjela u kompaniji o čijem radu očito nije znao ništa. Niti ga je brinulo. Uostalom, kao i najveći dio vlade. 


Mostarski Aluminij složena je priča. Riječ je o političko-ekonomskom projektu koji je i kada je pokretan, još u doba Jugoslavije, budio otpore iz tadašnjeg Sarajeva. Nisu “drugovi” iz RIV-a (Republičko izvršno vijeće), što predstavljaju današnje Vlade, blagonaklono gledali na inicijativu koju je u djelo proveo Džemal Bijedić, nekada predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije (državne vlade). Bijedić je “zatemeljao” kamen za Aluminij u Mostaru, a nedugo je zatim 1979. pod čudnim okolnostima poginuo u zrakoplovnoj nesreći u središnjoj Bosni. Ovu je kompaniju preuzeo tadašnji miljenik politike Josip Jole Musa, a Aluminij je, uz Sokol, postao glavni zamašnjak razvoja. Pred kraj 80-ih godina politika je došla glave Musi u vrijeme antibirokratske revolucije. Na čelo kompanije došao je Mijo Brajković, dugogodišnji direktor za kojega se može čuti stotinu kritika. Ali nitko mu nije mogao zanijekati rezultat.

Zahvaljujući potpori službene hrvatske politike i predsjednika Franje Tuđmana ova je kompanija 1997. godine ponovno pokrenuta. Rat, JNA i rezervisti uništili su vodotoranj i dobar dio postrojenja. Ali Brajkovićevu timu ostalo je najvrednije. Radnici i poznanstva. S više milijuna dolara hrvatske Vlade pokrenuo je najprije pogon anoda, potom elektrolize te ljevaonice. Godinama se ulagalo u modernizaciju kompanije.

Sve poslove Brajković je suvereno vodio. Nije se oslanjao na potporu politike iz BiH. Čak ni HDZ-a BiH kojemu je jedno vrijeme bio i član Predsjedništva. Njegove veze bile su u Zagrebu, sa švicarskim Glencoreom i Debisom, financijskim servisom Daimler Chryslera, preko kojega je uspijevao godinama dobivati povoljniju cijenu električne energije. Zahvaljujući toj formuli u kojoj je povezao kretanja ulaznih parametara, a najveći iznos čine struja, glinica, petrol-koks, smole... te izlaznoj cijeni metala, uspijevao je ploviti u debelom plusu. U trenutku kada je otišao u mirovinu Brajković je na računu 2009. godine ostavio 94 milijuna maraka. Deset godina kasnije kompanija je u minusu od 400 milijuna (oko 200 milijuna eura).

No, Brajković, ali ni hrvatske, bošnjačke i srpske politike nisu uspjeli u jednome. Dobiti naklonost druge nacionalne strane i prekinuti nacionalne ratove koji se vode za svaki ratni plijen. A bošnjačka je strana Aluminij cijelo vrijeme držala kao ratni plijen Hrvata koji je trebalo pod svaku cijenu ugasiti. Bez obzira na posljedice. Apsolutna je neistina, koju je kao dio specijalnog rata protiv Aluminija plasirao dio bošnjačkih medija, da je u toj tvornici bio “zabranjen pristup psima, Bošnjacima i Srbima”. Ali takva je percepcija ostala cijelo vrijeme odrednica ove kompanije u očima bošnjačke javnosti u BiH.

Ispod ruke

Istina je, međutim, da u kompaniji radi vrlo mali broj Bošnjaka i Srba, čak i onih koji su i prije rata radili u kompaniji. No, to je u BiH slučaj sa svim državnim ili poludržavnim kompanijama. Samo nemaju takav javni “oreol”. Identičan je slučaj, primjerice, s Elektroprivredom BiH. Ova kompanija, koja je pak bošnjački ratni plijen, da stvari budu apsurdne do kraja, ne želi izravno isporučivati električnu energiju Aluminiju. Dapače. Iako se nalaze u istom entitetu, minidržavici, Aluminij iz Mostara mora struju od Elektroprivrede BiH kupovati samo preko trgovačkih mešetara i tek jednom se, zbog dogovora “ispod ruke”, što je u BiH formalni oblik trgovine, tijekom pola godine opskrbljivao tom energijom.

“Problem” Aluminija je i što je veliki potrošač električne energije s godišnjih dva teravastsati električne energije, a elektroprivreda na čijem se području nalazi nema tolike količine. U BiH čak i električna energija ima nacionalnost, a kada susjedu crkne krava, slavi se na “drugoj strani”. Zapravo je taj nastavak zamrznutog konflikta triju naroda i dokrajčio Aluminij. 
U entitetu Federacije BiH postoje dva elektroprivredna poduzeća. Jedno je EP Hrvatske zajednice Herceg Bosne sa sjedištem u Mostaru, a druga je Elektroprivreda BiH sa sjedištem u Sarajevu. EP HZHB nema dovoljne količine energije i mora točno polovicu od iznosa proizvodnje uvoziti po daleko većoj cijeni. Aluminij je gotovo stalno bio “nakačen” na njihovu mrežu zbog čega je dug dosegao 293 milijuna maraka (oko 147 milijuna eura), što je dovelo i do ovotjednog gašenja. Po svakoj toni aluminija proizvodili su 600 dolara gubitka zbog struje koja je za njih 78 eura po megavatsatu.

Istodobno Arcelor Mittal, bivša Željezara Zenica, koja se nalazi na većinskom bošnjačkom području, plaća 50 eura. A da bi Aluminij poslovao u plusu s cijenom metala koji je također burzovna roba morao bi imati struju ispod 50 eura. Apsurdno je, ali da se tvornica danas nalazi deset kilometara istočnije, kod onih čiji su je pripadnici (uglavnom srpski rezervisti i JNA) gađali 1992., posve sigurno bi radila i vjerojatno bila među najboljima.

Nemamo puno vremena

I dok federalne vlasti ne žele subvencionirati Aluminij, dotle rudnicima koji su opet na većinskom bošnjačkom području oprašta stotine milijuna maraka gubitaka i dugovanja. Kada su ovoga tjedna propali pregovori sa švicarskom kompanijom Glencoreom, koja je bila najizgledniji partner s hrvatskim PPD-om, FEAL-om i SIK-om iz Mostara, mogao se naslutiti epilog. Istodobno bošnjački dio federalne vlade zagovarao je da Aluminij privatiziraju EGA iz Emirata ili Saudijci, no ta grupacija također ne bi mogla raditi bez povoljnije cijene struje. 
Nakon gašenja proizvodnje radnicima je crvena krpa bio HDZ BiH čije ministre u Vladi Federacije BiH najviše krive što nije uspjela osigurati povoljniju cijenu struje.

Radnici unatoč šteti koja je napravljena na pogonima ne pristaju na poraz. Ponajprije zato što sudbina više desetaka tisuća ljudi ovisi o radu posrnulog giganta. S nestvarnom, sablasnom tišinom ne mire se ponajprije “ćelijaši”.


– U stanju smo ponovno pokrenuti proizvodnju. Ja sam 33 godine na ćelijama. Dolje sada imamo 80 čistih kada koje možeš odmah pokrenuti. Samo trebamo katodne blokove, sirovinu i struju. Ništa drugo. No, bude li cijena struje kakva je sada, onda zaboravi. Ako se bude donijela odluka o ponovnom pokretanju proizvodnje, odmah treba raditi na tome – kaže Dinko Planinić, koji je s drugim kolegama prosvjedovao ispred zgrade HDZ-a BiH. Njegov kolega Zdenko Golemac bio je 1991. u dragovoljcima HVO-a. Danas je na drugoj borbenoj crti. On kaže da za Aluminij nema puno vremena. 


– Svatko će čekati dva, tri mjeseca. Nitko neće čekati pola godine ili godinu dana. Od čega će živjeti? Nema Željka, nema Muhameda. Tko će onda raditi? Otići će ljudi u Njemačku, Hrvatsku, Irsku. Mi imamo kadar da sve to pokrenemo. Ali nemamo puno vremena – kaže Golemac. 


Iako čini vjerojatno 70 posto svih razloga gašenja, nije samo skupa struja bila razlog negativnog poslovanja. Brojne su to, doduše nikada dokazane optužbe, da su se na Aluminiju obogatili brojni mešetari. Što su radili lokalni trgovci strujom, partneri koji su izvodili radove ili pak dobavljači raznih roba? Kolike su mogućnosti zloporaba, najbolje govore podaci da se s “dogovorom” za jedan fening skuplje glinice ili struje mogla zaraditi milijunska vrijednost godišnje. Postoje i drukčiji primjeri. 
Uz ovu kompaniju nastale su moćne tvornice poput FEAL-a iz Širokog Brijega te su najbolji dokaz da se mogao napraviti veći stupanj prerade zbog čega se iz posrnule kompanije ne bi izvozili samo trupci, ingoti i drugi oblici sirovog aluminija nego obrađeni metal čija je cijena višestruko veća.

A što rade vlade?

No, na to nitko nije računao, jednako kao i na posljedice. Od ove kompanije ovise brojni. Čak se i sudbina Mostara i Hercegovine u dobroj mjeri vezuje s njegovim opstankom. I dok su sva druga pitanja i problemi rješivi, ostaje otvoreno pitanje cijene električne energije, koja je previsoka. Bez određenog oblika subvencioniranja ili pak nadilaženja međunacionalnog strujnog kruga koji destruktivno djeluje ponajprije na ekonomiju, Aluminij nema izgleda. Oči su jednako uprte u vlastodršce u Mostaru, Sarajevu i Zagrebu. Dobar bi im smjerokaz mogla biti kanadska vlada koja je, prema navodima Bloomberga, ovoga tjedna najavila potporu za najmanje 830 proizvođača u aluminijskom sektoru s naslovom vijesti “Vlada ispunjava svoje obveze kako bi zaštitila kanadske aluminijske interese i kanadske interese”, koji su “ključan čimbenik u kanadskoj ekonomiji”.

Kada bi se izbacila odrednica kanadski i stavila bosanskohercegovački, onda bi to izgledalo ovako: “Vlada ispunjava svoje obveze kako bi zaštitila bh. aluminijske interese i interese” koji su “ključan čimbenik u bh. ekonomiji”. Ali za to je potrebno da ekonomija i razum prevladaju ispred podjela i ratova.