Kad biste bilo kog građanina ove zemlje upitali je li zabrinut zbog sukoba na Bliskom istoku, vjerojatno bi bio zatečen. Jer, te sukobe doživljava kao zlo koje traje, bez nade da će stati. Osim toga, Hrvatska nema baš nikakve moći da na njih utječe. I kad bi se pravila ljestvica zemalja o kojima ovisi stanje u tom području, nas na njoj ne bi bilo, ili bismo bilo pri dnu, na posve nevažnom mjestu.
Ali što vrijedi za Hrvatsku, ne vrijedi za njezina predsjednika Stjepana Mesića, koji je zemlji i svijetu razaslao priopćenje u kojem je izrazio zabrinutost i sročio prijedloge za Bliski istok. Dakle, Mesić je za potpun prekid vatre, za hitne pregovore, za pronalaženje krivaca za eskalaciju sukoba, to jest isporučitelja oružja, te za neupletanje u sukob "treće strane". Koje velike riječi za koji mali učinak koje će postići! Riječi koje neće stići ni do jednog uha koje ima sluha za neprekidne bliskoistočne pucnjave i eksplozije!
No te riječi neće ovaj put protiv Hrvatske okrenuti službenu američku politiku kao onda kad se Mesić, nakon napada Amerikanaca i Britanaca na Irak, obratio naciji kao da je napadnuta Hrvatska. Ali će još jednom potvrditi njegovu titovsku pozu, iz koje sebi pridaje značenje mnogo veće nego što ga ima. I još nešto, tipično mesićevsko - potvrdit će lakoću s kojom Mesić, od početka svoga prvog mandata, "rješava probleme", i unutrašnje i međunarodne. A najgore je što ta lakoća podilazi jednom mentalitetu i danomice ga hrani.
To je mentalitet površnosti kojemu je sve jasno i kojemu je potrebna samo tobožnja zdravorazumska upućenost za izlaz i iz najzamršenijih stanja i sporova. Mnoštvo takvih "izlaza" Mesić je od 2000. godine do danas našao za gospodarstvo, za sankcioniranje kriminala, za povratak pokradenog novca iznesenog u inozemstvo, za požare na Jadranu, za odnos prema pobjednicima i poraženima u Drugom svjetskom ratu, za suđenje zločinima iz nedavnog rata, za ustanovljenje krivaca za sukobe u Bosni i Hercegovini, za odnose sa susjedima, za nepodopštine u medijima i za bezbroj drugih nevolja o kojima se od prigode do prigode izjašnjavao.
Svodeći sve probleme kojih se dotiče na jednu dimenziju, i apsolutizirajući samo jedno, svoje viđenje, on ustrajno promiče duh površnosti koji može biti zarazan za jedanako tako površne ljude i ljubitelje lakih rješenja. Tako lakoća postaje mit, a ako se Mesićeve mitske formule ne primjenjuju i ne ostvaruju, to je samo zato što idioti i nevaljalci ne slušaju njegov plitki genij. Ta lakoća u mentalitetu koji prezire napor ravna se s lakoćom s kojom se pritiskom na gumb daljinskog upravljača pali ili gasi televizor ili na njemu mijenjaju programi. I isto je i u unutrašnjoj i vanjskoj politici. Mesiću je jednako lako reći da se uzgojem koza mogu spriječiti požari na obali ili izgorjelo drveće upotrijebiti kao građevni materijal, kao što mu je bilo lako opaučiti Ameriku zbog Iraka ili sada izdati priopćenje o sukobima na Bliskom istoku.
I svoj animozitet prema Tuđmanu Mesić je iskazivao površnim optužbama o Bosni i Hercegovini i lopovštinama, za što nikad nije pružio niti jednog pouzdanog dokaza. Lakoća s kojom on optužuje i lakoća s kojom nudi rješenja za sve probleme podudara se s određenom narodskom prostodušnošću i naivnošću, koju on potiče i s kojom se neodgovorno rasuđuje o stanju u Hrvatskoj, o njezinoj nedavnoj prošlosti i budućnosti, a i o stanju u svijetu o kojem Mesić sudi iz poze Josipa Broza Tita. Kao što je "spasonosna" u Hrvatskoj, ta lakoća i kod onih u svijetu kojima je Hrvatska u zoni interesa zacijelo ohrabruje uvjerenje da je s Hrvatskom - lako!