Nebojša Lujanović ima dvije diplome, jedan doktorat, ali je tome unatoč freelancer, što vjerojatno znači da je preobrazovan za sadašnje hrvatsko tržište radne snage koje treba konobare i berače jabuka, ali ne i doktore znanosti. Objavio je zbirku priča i četiri romana od kojih je “Oblak boje kože” osvojio i kritiku i publiku. U prvoj polovici sljedeće godine objavit će i peti roman, a ovog se puta odlučio za kriminalistički žanr i priču o splitskim redikulima. Umjetnički je direktor megapopularnog Pričigina, a veliki interes javnosti trenutačno izaziva njegova znanstvena knjiga, u osnovi prošireni doktorat, “Prostor za otpadnike: od ideologije i identiteta do književnog polja” koji mu je objavio Leykam international i omogućio intervjue za gotovo sve hrvatske medije bez obzira na to gdje se nalazili. U temi višestrukog identiteta Lujanović se našao i osobno budući da je rođen u Novom Travniku, a živi u Splitu.
Nije li riječ otpadnik možda preteška riječ za vašu temu o piscima s više identiteta?
Jačina te riječi ovisi o dinamičnom polju kada je gledamo i o dijakronijskoj komponenti jer oni su nekada na udaru, a nekada su povlašteni upravo zato što su otpadnici. Nekada zbog toga uspiju srediti prijevode i steći neki kapital, a nekada na njih ide drvlje i kamenje. Ukupno je to negativna pozicija za autora jer ga izmješta iz svih blagodnosti koje bi inače uživao od pripadajućih plemena, zajednica, klanova... A zaključak do kojega sam došao čitajući sve te otpadnike, a tu se i sam osobno uklapam, jest da iščitavam njihovu želju, ipak bih ja volio negdje pripadati. Lijepo je negdje biti kod kuće.
Vaša knjiga koja je izrasla iz vašeg doktorata ima tri glavna lika, i to Andrića, Jergovića i Mlakića. Po kojim ste ih kriterijima birali?
Svaki doktorat ili neka znanstvena analiza trebala bi kreirati neku vrstu modela i izdignuti se iznad pozicije pojedinačnog slučaja. Lako je to u prirodnim znanostima, a u književnosti je teško jer je književno djelo po definiciji neponovljiva činjenica. Ne postoje dva ista književna teksta ni dva ista književna autora ni dva ista teksta istog književnog autora. Ja sam našao neku zajedničku potpriču koja bi bila platforma koju dijele ova tri autora, iako bi se taj popis mogao proširiti, primjerice i na Aleksandra Hemona i Semezdina Mehmedinovića. Meni je jako žao da se nisam imao vremena baviti Mirkom Kovačem koji je hrvatska, bosanskohercegovačka, ali i srpska i crnogorska književnost. Stoga sam svoj rad proizvoljno suzio na prostor između hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti. A taj model onda bi se mogao implementirati i u ove druge slučajeve po istoj matrici.
Vjerujete li uopće u koncept nacionalne književnosti?
Vidim da bi tu moglo doći do zablude. U svojoj knjizi kritiziram koncept nacionalne književnosti i nacionalnog identiteta jer su to dva srasla pojma. Nacionalna književnost kao koncept je zamišljena tako da bilda nacionalni identitet i da ga gradi i u tome nema ništa sporno i ništa loše. Da se radi na koheziji određenih članova zajednice i da ih se preko nacionalne književnosti odgaja u obrazovnom procesu prema tom nekom konačnom osjećaju povezanosti. Nemam ništa protiv kohezije grupe. Bilo bi glupo poništavati kategorije. Mi moramo imati ladice u koje stavljamo određene autore, moramo sistematizirati šumu primjera na koje nailazimo. Dakle, moramo imati kategorije i moramo imati nacionalnu književnost i nacionalni identitet, ali je pitanje na čemu ćemo ga graditi. To je ona nijansa koju kritiziram, a netko bi na temelju površnog čitanja zaključio da dokidam nacionalnu književnost i kolektivni identitet te da konstruiram nekakav arhaični, magloviti koncept kao netko tko juriša na vjetrenjače. Ali ja kritiziram koncept koji se temelji na isključivosti i homogenom identitetu koji je teoretski neodrživ, naročito na ovim prostorima. Ja time ne oštećujem ni autore koji su kanonizirani u hrvatskoj književnosti.
Pisci poput Andrića rijetko su ostavljali izričite stavove o svom identitetu?
Andrić je polazišna točka ili inicijator tog modela koji su kasnije implicirali i drugi. Tu se moramo vratiti na biografiju. Kada bi Andrića pritisnuli, rekao bi da je Jugoslaven kako bi ga ostavili na miru. To je imalo veze s njegovim povučenim karakterom, a netko bi rekao i s karijerizmom i taktiziranjem. Činjenica je da se izjasnio kao Hrvat u studentskim danima te da je na kraju živio u Beogradu i pisao ekavicom, ali i tvrdio da je Poljska njegov duhovni zavičaj. Za Bosnu i Hercegovinu rekao je da je nepravedno što ga toliko svojataju i pitao ih: zašto mi niječete moj hrvatski i poljski dio. A onda postoji detalj da kada je išao diplomatski u Istanbul da su ga tamo dočekali riječima: evo našeg pisca. On je i tekstualnim i izvantekstualnim taktikama otvorio prostore slobode u kojima se vješto poigravao identitetima i poručivao da ne spada nigdje ili da spada svugdje: ne možete me zatvoriti ni u jednu od tih kategorija, a da mi iz ladice ne viri rukav ili nogavica. Veliku štetu napravili smo Andriću kada velimo da je samo hrvatski ili srpski ili samo bosanskohercegovački pisac, kao i Jergoviću ako kažemo da je samo hrvatski ili samo bosanskohercegovački pisac. Smatram da je najveće bogatstvo koje pisac može steći kada u više kultura postoje čitatelji koji mogu reći: on je naš.
Kada govorimo o identitetima suvremenih pisac poput Jergovića ili Mlakića, kako to utječe na njihova članstva u nacionalnim Akademijama znanosti i umjetnosti?
Oni će rijetko kada uživati potporu tih institucija jer te institucije traže čvršća uporišta od njihove fluktuirajuće pozicije. Međutim, daleko od toga da su to autori na margini u pogledu čitateljske pažnje i broja prodanih primjeraka. Oni nešto gube, gube nagrade tradicionalnih institucija, ali dobivaju na čitateljstvu i na mogućnosti da se prijave za stipendiju i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i da te stipendije i dobiju... Po pitanju dobrobiti dvojne pripadnosti, dakle, imam dvojni odgovor. Ona ima plus i minus. Bilo bi glupo idealizirati tu pripadnost i reći kako je lijepo ne pripadati nikamo. Meni bi u naslovu knjige uz riječ otpadnik trebala i neka pozitivna riječ, ali mislim da je to sadržano u riječi prostor. Dakle, jesmo otpadnici, ali imamo svoj prostor.
Vi imate dvije diplome, doktorirali ste, imate status docenta, ali nemate posao u zemlji koja viče da joj nedostaju ljudi. Bi li bilo bolje da ste upisali medicinu, a ne humanističke znanosti?
To je vrlo intimno pitanje o kojem nisam mislio govoriti. Ja već imam trideset i osam godina i trinaest godina staža u nekom freelancerskom očekivanju honorara i baš ste me uhvatili u trenutku kada se malo umaram. Imam puno ideja za druge znanstvene radove i knjige, ali nemam materijalne dobiti od toga. Ovu sam knjigu radio na štetu svoje obitelji. Vrijeme sam trebao utrošiti da nešto proizvedem i nešto donesem u kuću, a trošio sam ga na znanstvenu knjigu. Imam li ja taj luksuz da radim nešto što eventualno samo meni donosi osobnu satisfakciju? Kada spominjete druge orijentacije, možda i nisam dobro izabrao. No prijavio sam se za posao na pet institucija u pet gradova: Zagreb, Rijeka, Zenica, Sarajevo, Split. A jednako ste stranac kamo god da dođete. Kada dođem u Bosnu, kažu: pa što se ti nisi snašao u Hrvatskoj. Kada tražim posao u Hrvatskoj, vele: ali ti si porijeklom iz Bosne. To je ta pozicija otpadnika. A čovjek se stvarno umori od tog svog gerilskog statusa i poželi nekamo pripadati.
Nismo se dotakli jezika, što je posebno složeno pitanje na ovim prostorima. Što je ono najbitnije što određuje pisca?
To je ključno pitanje i za svrstavanje pisaca. Dakle, određuje li ih jezik ili mjesto rođenja, što su dva najuobičajenija kriterija. Ili gdje živi i gdje se udomaćio i u kojoj kulturi. Kundera se udomaćio u Francuskoj i piše na francuskom jeziku i više nije bitno gdje je rođen. A tu su i teme o kojima pisac piše, iako je to škakljivo jer netko može pisati i o temi iz potpuno druge kulture. Mlakić je, primjerice, u jednoj kulturi rođen, a u drugoj ima deset puta više čitatelja i u toj drugoj objavljuje sve svoje knjige, dok u onoj prvoj kulturi nije dobio ni jednu nagradu, a to je njegov posebni slučaj unutar Bosne i Hercegovine. Jezik bi možda igrao ulogu po pitanju svrstavanja pisaca, ali kod jako različitih jezika. Tu se vraćam na onu vražju sličnost jezika u našim prostorima koju nitko ne želi priznati. Naravno da ćemo ih zvati različito i imati svoje posebne katedre, ali tu sličnost nitko ne može poreći. Jasna je razlika kada netko tko piše na francuskom počne pisati na engleskom.
Ali kad netko poput Andrića ili Jergovića složi svoj vlastiti konglomerat jezika, svoj individualni jezični idiom koji može imati parametre jednog, drugog ili trećeg, kako onda jezik koristiti kao jedan od ključnih argumenata za svrstavanje u ovu ili onu književnost. Andrić je srpski pisac jer koristi ekavicu, ali kada god progovaraju, njegovi likovi progovaraju ijekavicom. A je li on bosanski pisac? Pa likovi bi mu tamo gdje progovaraju ijekavicom trebali govoriti ikavicom koja se govori u Srednjoj Bosni. Dakle, mliko i bilo umjesto mlijeko i bijelo, a to nije slučaj. Znači, Andrić je stvorio svoj umjetni jezični idiom kojim je čupao iz jezika ono što mu odgovara. Stoga je često govorio da je ekavicu izabrao zato što mu je zvučala mekše. Hoćemo li ispravljati nekome bosanskom piscu ako je u tekstu napisanom ijekavicom napisao krme umjesto svinja ili teka umjesto bilježnica? Zadiremo li mu time u stil? Stoga smo na trusnom području na kojem jezik ne može biti pouzdan kriterij jer se većinom radi o jezičnim konglomeratima na koje autori imaju pravo.