Akademik Luko Paljetak, koji je u kolovozu u Dubrovniku proslavio sedameset i peti rođendan promocijom nove zbirke pjesama “Gorka zora” u nakladi dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, apsolutni je rekorder natječaja za kratku priču Večernjeg lista Ranko Marinković.
Do sada je dobio dvije prve nagrade, i to 2002. i 2010. godine, a čak je četiri puta osvojio drugu nagradu.
Akademik Paljetak u Akademijinoj palači sjetio se da je dobio i jednu treću nagradu...
Sada se toj blistavoj niski nagrada za kratku priču pridružila i treća nagrada 52. natječaja za kratku priču za priču koja nosi naslov “Živci”.
Akademik Paljetak, lektirni i doista svestrani književni autor, pjesnik, prozaik, esejist, feljtonist, dramski pisac, dječji pisac, prevoditelj Shakespearea i Rustavelija, redatelj, lutkar, kazališni i likovni kritičar, pedagog..., dobitnik je i najvećih hrvatskih nagrada za književnost, među kojima su nagrade Tin Ujević, Ksaver Šandor Gjalski, Vladimir Nazor, Ivana Brlić Mažuranić, Kiklop, Josip Sever, ali i Goranov vijenac poezije za cjelokupni pjesnički opus, te ovjenčanik Maslinova vijenca na susretima pjesnika Ča-kaj-što u Selcima na Braču.
Luko Paljetak nagrađivan je i slavljen i u inozemstvu, a njegova djela prevođena su i na strane jezike. Luko Paljetak, koji već godinama živi u rodnom Dubrovniku, majstor je jezika i riječi te eruditski duh bez premca.
Vi ste, čini se, apsolutni rekorder po dobivenim nagradama Večernjeg lista. Ali ne odustajete od slanja novih priča?
Priče ne proizvodim serijski. Napišem ih kada imam dobru zamisao, kada me ta zamisao progoni i kada ta zamisao nađe točan okvir, a to je prostor od tri i pol ili četiri kartice, i kada ja znam da je to smjestivo u taj prostor da ih ne moram rastezati na Prokrustovoj postelji.
Što vam je bila inspiracija za nagrađenu priču “Živci”?
Ljudi se svakodnevno igraju izrekom “izgubio sam živce”. Tu običnu formulaciju koju čujemo gotovo svaki dan spojio sam s institucijom koja postoji, a to je biro za izgubljene i nađene stvari. Prirodno je da netko tko je izgubio živce ode i traži živce u tom birou.
Vi ste ovih dana dobili i nagradu Hrvatskog društva književnih prevoditelja, i to za životno djelo. Bavite li se još prevođenjem?
Dobio sam tu nagradu u Zagrebu na Dan sv. Jeronima jer je to međunarodni dan prevoditelja. A prevodim uvijek kada mogu i kada me to veseli.
Proslavili ste sedamdeset i peti rođendan zbirkom poezije, i to u Dubrovniku. Od Dubrovnika ne odustajete?
To je moj rodni grad. Poslije puno godina stanovanja u Zadru i hodanja naokolo bilo je prirodno vratiti se kući. U Dubrovniku ima mnogo nedostataka koji mi se jako sviđaju, a Zagreb ima mnogo prednosti koje mi se ne sviđaju. Između prednosti koje mi se ne sviđaju i nedostataka koji mi se sviđaju izabrao sam ono što mi se više sviđa.
Znači, Dubrovnik je dobro mjesto za umjetničko stvaranje?
Više nije dobro mjesto. Ja sam rođen u Starom gradu, ali sada ne živim u njemu. U njega mogu doći u statusu turista i posjetitelja kada god želim i u tom statusu promatrati svoj grad. Živim izvan Starog grada, u dijelu koji se zove Gorica svetog Vlaha. To je lijepi dio prema Lapadu, jako miran i tih i pogodan za stvaranje. A Stari grad je pogodan za nostalgični odlazak u grad kojega gotovo da više i nema.
