Grane su se bile svinule gotovo do zemlje. Posla su imali pune ruke. Iz voćnjaka su ljetos izvezli približno 150 tona šljiva, kamioni su bili dupkom puni. A svaki su plod na stablu pažljivo hvatali rukom. Uzimali su ga oprezno za peteljku kako ne bi otpala. Otisaka prstiju na plodu ne bi smjelo biti. Bjelkasti se “omot” na ljusci treba sačuvati.
– Najidealnije bi bilo da ih možemo teleportirati – smješka se 42-godišnji Renato Kovač. On je upravitelj je Braniteljske zadruge “Darđanka” iz Darde u Baranji, iza koje je dosad najplodnija sezona. Vremena za predah, pak, nema. Šljivik je nužno “ušminkati”.
Nema godišnjeg odmora
– Voćke su se iscrpile pa ih treba i kvalitetno prehraniti i pripremiti za proljeće. Kosimo travu, a počinje uskoro i rezidba, moramo ukloniti i sve polomljene grane – opisuje. Sedam članova zadruge, od kojih je šest branitelja, skrbi o sedam voćnjaka koji se prostiru na ukupno 14,5 hektara. Razgranalo se na njima 8000 sadnica.
– Sve je kao po “špagi”. Razmak je među stablima tri i pol te četiri metra, u svim je smjerovima sve ravno – pokazuje. Zasadili su ih prije sedam godina. Sve je dosad bila priprema, pravi urod, a s njime i posao, stigli su tek ljetos. – Nismo čak ni uspjeli sve pobrati jer su dobro rodile – zadovoljan je naš sugovornik. Šljive ne mogu čekati na stablu. Padnu li na tlo, upotrebljive su jedino za preradu. Mraz im je lani uništio sav trud, iako su se nadali kako će izvagati čak 200 tona šljiva.
– Skupo nas je to stajalo jer smo digli kredite, a kupili smo i sušaru za voće – navodi. Kada su započinjali posao, izbor je pao na ovu kulturu jer je najiskoristivija. Ništa ne bacaju, a usto, na našem tržištu ovoga voća, zvuči nevjerojatno, zapravo – nedostaje. “Pucaju” i na europsko tržište.
– Europa je gladna takvog proizvoda i nadamo se da ćemo iduće godine većinu uroda izvesti – otkriva Kovač planove. Plasman im, naime, zna zadavati glavobolje. Za kvalitetno voće nemaju sigurnog otkupljivača. Traže ih na veletržnicama u Osijeku i Zagrebu.
– Najidealnije bi bilo kada bismo mogli na jedno mjesto sve plasirati, ali nije tako – sliježe ramenima. Trgovački su lanci, dodaje, još zahtjevniji od nakupaca. Šljive trebaju brati u plastične posudice koje im i naplate pa ih berba, računa naš sugovornik, izađe skuplje nego što vrijedi urod.
Jedini im je siguran partner Podravka. Braniteljske šljive završavaju, tako, i u Podravkinu pekmezu. – Surađujemo s njima već četiri godine, od prvoga uroda i izuzetno smo zadovoljni. Cijena se uvijek unaprijed zna i nije bilo smanjivanja ove godine, zbog velikog uroda, kao u drugih otkupljivača – priča. Podravka je, nastavlja, uredan platiša, što Renato, nažalost, ne može reći i za ostale kupce njihovih šljiva.
Zadrugarima zarada, pak, ovisi o tome koliko posla odrade sami. Da plaćaju berače, ne bi im, kažu, ništa ostalo. Uskaču, stoga, i prijatelji, roditelji, djeca, punac i punica. Proteklih su godina ulagali sve zarađeno. – Nismo megalomani i nije nam se cilj obogatiti, već osigurati osnovna sredstva za normalan život. Vjerujem kako se od ovoga može normalno živjeti, pa i iznadprosječno za hrvatske prilike – zadovoljan je Renato Kovač. Osim prodaje svježeg ploda, prave pekmez “po starinski”, suše šljive i prave čips od jabuke.
U rovovima učio za ispite
Članovi zadruge zaradu dijele po zaslugama. Tko je više radio, veću svotu stavi u džep. Gleda se, tako, i čiji je voćnjak urednije pokošen. Darđanski se šljivari, stoga, trude sve raditi sami. Posla ima cijele godine. Zimi je rezidba, a ona se radi ručno. – Orežemo pola reda za jedan dan. U svakom je voćnjaku 36 redova – opisuje. Rezati voćnjak učili su iz knjiga i ništa im, priznaju, nije bilo jasno. Kasnije su čak snimili i DVD o orezivanju iz kojega danas drugi mogu učiti.
Iz ničega su, ponosni su, napravili puno. Pomagali su im u tome i stručnjaci s Poljoprivrednog instituta te Poljoprivredna savjetodavna služba. Renato je 20 godina bio policajac, a očevide ubojstava od ožujka, kada je otišao u mirovinu, zamijenio je voćnjacima. Diplomirao je elektrotehniku, a knjige je nosio i po rovovima.
Dragovoljno se prijavio u PP Beli Manastir, s 20 godina. – Znao sam, dok učim na položaju, zaspati – prisjeća se. Prognan je iz Baranje u ljeto 1991. Vratili su se 1998. Kuća je bila spaljena. Završio je kasnije i studij kriminalistike.
– I eto me u šljiviku! – smješka se. Ratne priče među stablima ne odzvanjaju. Ostavili su ih iza sebe i gledaju u budućnost. Veća su im briga kome će prodati šljive.
Da,sljive su ove godine posvuda u Hrvatskoj rodile i prerodile.