Zajednica prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata ove godine obilježava 33 godine postojanja. Toliko je prošlo otkako su početkom 90-ih svoje domove u Vojvodini morali napustiti jer su bili izloženi teroru samo zato što su bili Hrvati. Na desetke Hrvata tad je ondje ubijeno, odvedeni su u logore, a mnogima se ni danas ne zna posljednje počivalište, dok ih je više od 40.000 protjerano iz Republike Srbije.
O strahotama koje su proživljavali Hrvati u Vojvodini svjedoči tragična sudbina obitelji Matijević iz mjesta Kukujevci u istočnom dijelu Srijema u Vojvodini. Supružnici Joso i Ana s maloljetnim sinom Franjom spakirali su stvari, natovarili kamion i krenuli 20. travnja 1992. godine prema Hrvatskoj. Odlučili su napustiti svoj grad, zamijenili su kuću za novi dom i krenuli su u Hrvatsku gdje u ih čekala dva sina. Čekali su ih, ali nikada ih nisu dočekali. Stigao je kamion sa stvarima, ali obitelj nikada; rekli su im da su ih zadržali na granici… Tek nakon šest godina tijela roditelja i tada maloljetnog brata pronađena su u masovnoj grobnici Mohovo pokraj Iloka, 35 kilometara od Kukujevaca.
Prilikom identifikacije tijela utvrđeno je da su u trenutku stradanja imali ruke vezane na leđima te da su ubijeni lovačkom puškom iz neposredne blizine. Iako je Fond za humanitarno pravo iz Beograda podnio kaznenu prijavu za taj zločin Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije u Beogradu, ono je za manje od 30 dana prijavu odbacilo uz obrazloženje da "krivično delo zločin protiv čovečnosti nije bilo propisano kao krivično delo u vreme događaja 1992. godine." Zločinci tako, nikada nisu odgovarali, iako postoje svjedočanstva susjeda koji spominju moguće egzekutore.
Njihova i brojna druga svjedočanstva zapisana su u knjizi "Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini" koju je izdao srbijanski Fond za humanitarno pravo iz Beograda pa se, zahvaljujući njima, ti zločini neće moći negirati. Braći Mati i Ivici Abjanović iz šidskog sela Morović 23. listopada 1991. godine u kuću ulaze naoružani vojnici JNA i odvode ih "na ispitivanje" u nepoznato u vozilima s JNA tablicama, pred njihovom majkom te Matinom suprugom i djecom. Nikada ih više nisu vidjeli niti znaju što im se dogodilo. Obitelji su rekli da ih je odvela "druga strana". I za to je kazneno djelo 2004. godine podnesena kaznena prijava – beogradsko ju je Tužilaštvo odbacilo uz obrazloženje da je nastupila "relativna zastara krivičnog gonjenja". Ni za ovo odvođenje i nestanak nitko nije odgovarao.
Nada i Stevan Guštin, pak, supružnici su koji su u vojvođanskom mjestu Bač zaklani u obiteljskoj kući početkom kolovoza 1992. godine. Stevan je bio Hrvat, fotograf u Baču, a Nada Srpkinja. Nepoznati počinitelji kobne su večeri Nadu zatekli samu u kući i ubili je. Kada se Stevan vratio, doživio je istu sudbinu. Prema iskazu svjedoka, bračni par Guštin je zaklan. Unatoč provedenoj policijskoj istrazi, počinitelji nikada nisu pronađeni i za ovo ubojstvo nitko nije odgovarao.
Strašno je bilo i ubojstvo Mijata Štefanca iz sela Hrtkovci 28. lipnja 1992. godine. Prvo je teško pretučen pa su preko njegova tijela prešli automobilom nekoliko puta i tako ga usmrtili. Okružno javno tužilaštvo u Srijemskoj Mitrovici podiglo je optužnicu protiv šestorice Srba koji su se u Vojvodinu doselili iz Hrvatske. No zločin su okvalificirali "kao posljedicu svađe u kafiću koju je inicirala – žrtva" i kao kazneno djelo ubojstva na mah što donosi manju kaznu ubojicama.
Na meti su bili i pripadnici drugih naroda. Stevan Krošlak je bio Slovak po nacionalnosti, ali je percipiran kao netko tko pomaže "ustašama". Likvidiran je u vlastitom domu 9. travnja 1993., u sklopu plana "da na teritoriju SR Jugoslavije u selima Zapadnog dijela Srijema, pretežno nastanjenim hrvatskim i drugim nesrpskim življem, ozbiljnim prijetnjama i prinudom treba vršiti pritisak na Hrvate i na pripadnike drugih nesrpskih nacionalnosti, te ih zastrašiti, tako da napuste ta sela i da to zastrašivanje 'odjekne' i na taj način bi se ubrzalo prvenstveno iseljavanje Hrvata, ali i drugih nesrpskih nacionalnosti naklonjenih Hrvatima" – stoji u presudi Okružnog suda u Srijemskoj Mitrovici. Ubili su ga pripadnici dobrovoljačke jedinice iz Srbije koja je ratovala na tlu Hrvatske. Osuđeni su na deset godina zatvora.
Postoje brojne slične priče koje svjedoče o strahotama koje su Hrvati doživljavali u Vojvodini zbog čega su se bili prisiljeni odseliti. Prema izvještaju Elisabeth Rehn, izvjestiteljice za ljudska prava organizacije Ujedinjenih naroda, piše: "U razdoblju od 1991. do 1995. godine iz Savezne Republike Jugoslavije pobjeglo između 45.000 i 50.000 Hrvata, uglavnom zbog terora i zastrašivanja koje su organizirale lokalne nacionalističke grupe Srba i srpskih izbjeglica koje dolaze iz Hrvatske... Pogotovo žestokim napadima bile su teško pogođena brojna sela u graničnom području oko Šida i Sombora."
Primjera radi, u selu Kukujevci u općini Šid, uz Hrvatsku granicu, prema popisu iz 1991. godine živjela su 1622 Hrvata i činili su 89% ukupnog broja stanovnika, da bi 2022. godine njihov broj pao na 72 osobe, odnosno 3,2%. Slično je bilo i u obližnjem selu Gibarac u kojemu je udio hrvatskog stanovništva smanjen sa 91,4% na 7,8%, odnosno sa 768 na 91 između dva popisa.
No pitanje je zašto se, i nakon toliko godina i silnih dokaza, prešućuju zločini nad nevinim hrvatskim civilima u Vojvodini. – To pitanje često postavljaju naši članovi, posebno oni stariji, no nekog razumnog objašnjenja za to nemam, posebice uzme li se u obzir univerzalno načelo prema kojem bi svaka nevina žrtva morala imati isti tretman. Na žalost članovi naše Zajednice osjećaju velike razlike i nepravdu u pristupu tim temama jer se zločini jedne strane, konkretno hrvatske u Republici Hrvatskoj, uporno ističu, a često i prenaglašavaju, dok se s druge strane stradanja Hrvata u Republici Srbiji potpuno prešućuju i potiskuju.
Često ćemo vidjeti da u Republici Hrvatskoj pripadnici gradskih ili državnih vlasti polože vijence u znak pijeteta prema nevino stradalim žrtvama srpske nacionalnosti i pri tome se polože vijenci u Dunav, no nismo uočili da ti isti javni djelatnici iz RH puste vijenac u Dunav za ubijene Hrvate u Republici Srbiji. Nezamislivo je očekivati takvo što od vlasti u Republici Srbiji za nevino stradale hrvatske žrtve u Republici Srbiji – kaže nam Ivo Martinović, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. No, dodaje, želi biti nedvosmisleno jasan i reći da u svim sukobima, a pogotovo kada ti sukobi prerastu u ratna djelovanja, manjine na svim stranama ostaju najizloženije izljevima mržnje i najprije počinje nasilje nad njima, a njihova ranjivost i izloženost nasilju nastavlja se i dugo nakon završetka ratnih djelovanja.
– Tako je bilo i s Hrvatima u Vojvodini od 1990-ih do danas. Nažalost, o tome se u javnosti malo zna, a često i iz najviših političkih krugova Republike Srbije možemo čuti negiranja zločina počinjenih nad Hrvatima – kaže I. Martinović. Zajednica PHSBB kojoj je na čelu, počela je s radom u jesen 1991. kada se dogodio prvi veliki val protjerivanja Hrvata iz Vojvodine, a registrirana je krajem prosinca iste godine.
– Od početka smo na sve načine, dopisima prema međunarodnim državnicima te na sastancima s međunarodnim promatračima u RH, upozoravali na nasilje i zločine kojima su u to vrijeme bili izloženi Hrvati, ali i pripadnici drugih nacionalnosti u Srbiji, gdje službeno nije bilo ratnih djelovanja. Pokušavali smo tako zatražiti njihovu zaštitu. Upozoravali smo da su Hrvati lojalni građani u Republici Srbiji i da ne čine nikakve oružane pobune ni nasilja.
Bez obzira na to javni mediji u Srbiji svako malo su pozivali na linč Hrvata lažnim optužbama da se naoružavamo i da spremamo oružanu pobunu. Unatoč teškim fizičkim zlostavljanjima koje su trpjeli od policije te pripadnika vojnih i paravojnih jedinica, kod Hrvata u Vojvodini nisu pronađeno nikakvo oružje, niti je u svih četiri godine rata zabilježen ijedan primjer nasilja koji je počinio Hrvat nad pripadnicima srpskog ili nekog drugog naroda. Sve je to dovelo do toga da su brojni Hrvati zbog etnički motivirane mržnje bili izloženi teškom psihičkom i fizičkom zlostavljanju. Na desetke Hrvata ubijeno je, odvedeni su u logore i nestali, na stotine kuća u kojima su stanovali Hrvati bačene su bombe, podmetani su požari u katoličke crkve… – kazao nam je Ivo Martinović koji je nasilnu mobilizaciju tih godina izbjegao kao apsolvent elektrotehnike na studiju u Novom Sadu. U rujnu 1991. pobjegao je u Hrvatsku, a roditelji su mu ostali u rodnom Petrovaradinu gdje su trpjeli zastrašivanja.
– Treba napomenuti da je zastrašivanje počelo prije otvorenih ratnih djelovanja u Hrvatskoj, u rujnu 1990. godine kada je podmetnuta eksplozivna naprava na franjevačkom samostanu u Baču koji je iz XIV. stoljeća i pod zaštitom UNESCO-a. Tada je osnovan Demokratski savez Hrvata Vojvodine DSHV. Mislili smo, Srbi su osnovali svoje stranke, pa i Hrvati mogu svoju, i nastavit ćemo živjeti i raditi kao do tada, ali sve se okrenulo. Uništavanje samostana u Baču bio je i prvi teroristički čin u Vojvodini protiv Hrvata i pokušaj da se zastraši hrvatska zajednica u Plavni te odustane od osnivanja DSHV-a. Uslijedilo je miniranje i teško oštećenje katedrale u Subotici u veljači 1991. godine, sve to daleko prije ratnih djelovanja u Hrvatskoj i drugim dijelovima bivše države. U lipnju 1991. u Novom Slankamenu u Srijemu poznati počinitelji bacaju bombe i pucaju na kuće Miše Ivke, predsjednika Mjesnog odbora DSHV-a.
U kući je bila samo baka i pukim slučajem je samo ranjena u tom napadu. Nakon toga sve se pogoršalo; bombe su bačene na stotine obiteljskih kuća, gotovo nema katoličke crkve koja nije bila meta i oštećena, a neke su srušene do temelja. Iako o svemu postoje svjedočanstva, nažalost ni 33 godine nakon našeg progona u Vojvodini još nemamo izgrađeno spomen-obilježje na kojem možemo položiti vijence i tako se prisjetiti pripadnika hrvatskog naroda koji su zbog etnički motivirane mržnje ubijeni u Vojvodini 1990-ih ili su odvedeni u logore na području Republike Srbije i nestali. Polaganjem vijenca na Mirogoju ispred Zida boli želimo upozoriti kako u Srbiji još nije sazrela volja da se dopusti izgradnja jednog spomen-obilježja na kojemu bismo mogli obaviti komemoraciju i sjećanje na te žrtve – dodaje Ivo Martinović.
Koliko je plan protjerivanja Hrvata bio ciljan te je započeo još 1970-ih, govori i podatak da su suptilni pritisci i razlozi za protjerivanje Hrvata u Vojvodini učinili svoje, pa je broj Hrvata u Republici Srbiji od 1970-ih do danas u stalnom padu. U tom je razdoblju nestalo čak 80% Hrvata. Njihov se broj s 200.000 smanjio na nešto manje od 40.000 koliko ih je evidentirano zadnjim popisom stanovništva u Republici Srbiji.
– Kontinuirano upozoravamo i na činjenicu da Hrvati u Srbiji, ni više od 15 godina nakon potpisivanja Sporazuma o zaštiti manjina između Hrvatske i Srbije, još nemaju prava koja su im tim sporazumom obećana… Nemaju nijedno zajamčeno mjesto u Narodnoj skupštini Republike Srbije, nemaju participaciju u tijelima lokalne uprave i samouprave, financijska potpora ne iznosi ni 1 posto u odnosu na ono što dobiva srpska manjina od Republike Hrvatske. To je nepravda koja nas boli i pogađa. Mi nikada nismo i nećemo sporiti prava koje srpska manjina ima u Hrvatskoj, jer to mora postojati, svaki je većinski narod dužan brinuti se o svojim manjinama. No pogađa nas to što kriteriji nisu isti.
Hrvatska je ispunila sve svoje obveze, u planu je izgradnja desetak kulturnih centara za srpsku manjinsku zajednicu diljem Hrvatske, tako i treba biti. No Hrvati u Vojvodini imaju samo napola obnovljenu Jelačićevu kuću u Petrovaradinu u kojoj nema uređenih podova, nema grijanja i nije adekvatna za korištenje, iako je pompozno otvorena i predsjednik Aleksandar Vučić hvalio se ulaganjima njegove Vlade namijenjenima hrvatskoj zajednici u Vojvodini. Stvarnost je potpuno drukčija – dodaje naš sugovornik. Tu nepravdu, kažu, žele ispraviti jer je ona trajna kočnica uspostavi normalnih odnosa dviju država.
– Jedan od lijepih primjera naše prekogranične suradnje bilo je zagrebačko gostovanje predstave "Avaške Godine", koju je uprizorio i izvodi HKC Bunjevačko kolo iz Subotice, te gostovanje prve hrvatske opera za djecu "Šumska kraljica" koju je prije 100 godina napisao Hrvat Franjo Štefanović iz Petrovaradina i koja je ove godine gostovala u Hrvatskoj u Zagrebu, Osijeku i Požegi, a to smo organizirali u suradnji s HKPD-om "Jelačić" iz Petrovaradina te Muzičkom školom "Isidor Bajić" iz Novog Sada. – No njihov ovogodišnji nastup na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku morali smo otkazati jer je Republika Srbija odbila financirati putni trošak djece, iako smo mi pokrili sve troškove boravka u Hrvatskoj – dodaje Ivo Martinović
Zajednica PHSBB sredstva za projekte dobiva putem natječaja Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, dakle dijele sredstva s hrvatskim zajednicama diljem svijeta. Stoga ne raspolažu velikim potporama, pa većinu projekata financiraju sami. Jako su posvećeni izdavačkoj djelatnosti. U 33 godine postojanja objavili su više od 30 knjiga čiji su autori članovi Zajednice. Knjige su različitih žanrova: povijesna publicistika u kojima je velikim dijelom naglasak na stradanju Hrvata u Vojvodini, romani, zbirke pjesama…
– Važan nam je projekt 'Ponos našeg zavičaja' kojim promoviramo Hrvate koji su podrijetlom iz Vojvodine, a svojim su radom pridonijeli razvoju zajednice u kojoj su živjeli i djelovali, bilo u Vojvodini ili u Hrvatskoj i u svijetu. Među njima je ban Josip Jelačić koji je rođen u Petrovaradinu. Rado se sjećamo Antuna Gustava Matoša koji je podrijetlom iz Bača u Bačkoj, odakle je i naša suvremena spisateljica Julijana Adamović, koja sada živi u Vukovaru i preko Dunava gleda u svoj stari zavičaj. Kipar Robert Frangeš Mihanović, rodom iz Srijemske Mitrovice, autor je spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu. Konceptualni umjetnik Tomislav Gotovac potječe iz Sombora. Međunarodno priznata hrvatska umjetnica Andreja Kulunčić podrijetlom je iz Subotice. Anita Valo iz grupe Meritas dolazi iz Petrovaradina… – kaže Ivo Martinović.
Nažalost malo ljudi u Hrvatskoj zna da je ban Josip Jelačić rođen u Petrovaradinu u kojemu je u to vrijeme živjelo gotovo 90 posto Hrvata. – Tako je malo poznato i da su Hrvati Bunjevci došli u sjevernu Bačku prije više od 300 godina te da su jedni od osnivača grada Subotice, u kojem je početkom XX. stoljeća živjelo oko 90.000 stanovnika (koliko je u to vrijeme imao i Zagreb ili Beograd), a od toga su 70% činili Hrvati Bunjevci. Stoga je Subotica u to vrijeme nakon Zagreba bila grad s najvećim brojem Hrvata. Također malo tko zna da prvi nogometni klub koji su osnovali Hrvati nije bio ni NK Dinamo ni NK Hajduk, nego NK Bačka iz Subotice. Osnovali su je 1901. godine Hrvati iz Subotice, a klub je u svom grbu imao hrvatske crveno-bijele kockice. NK Bačka bila je viceprvak Ugarske 1910. godine, godinu prije osnivanja NK Dinama i NK Hajduka – kaže Ivo Martinović. U sklopu kulturne suradnje, organiziraju i dolazak djece iz Hrvatske i njihov obilazak tih lokacija u Vojvodini.
– Jako nam je važna kulturna suradnja s Hrvatima u Vojvodini. Naša djeca odlaze tamo u posjete, imaju nastupe, Hrvati iz Vojvodine dolaze k nama. Tako treba biti, to ćemo razvijati. To je naš cilj, uz inzistiranje na gradnji spomenika stradalima u Vojvodini i pravedniju financijsku potporu tamošnjoj hrvatskoj zajednici – dodaje Ivo Martinović.
