Predviđajući promjene koje će biomedicinska istraživanja i njihova primjena donijeti čovječanstvu do 2068. godine, treba reći kako precizno predviđanje nije moguće. Ipak, promjene u biomedicini tipično su nešto sporije od onih kojima svjedočimo u drugim granama znanosti i tehnologije. To je stoga što primjena novih otkrića u liječenju oboljelih treba proći stroge procjene sigurnosti primjene, kao i bilježenje bilo kakvih nuspojava. To u donekle usporava brzinu primjene novih znanja u medicinskoj praksi.
Povijesno, razvoj medicine temeljio se na usporednom razvoju dvaju sasvim različitih pristupa. U prvom, koji je tijekom protekla dva stoljeća prevladao, važna nova otkrića o fiziologiji, tj. mehanizmima funkcioniranja ljudskog organizma, proizašla su iz ozbiljnih znanstvenih istraživanja. Ona su zatim primijenjena u razvoju novih lijekova, preventivnih zdravstvenih intervencija, kao i postupaka, tehnologija i uređaja za dijagnostiku, liječenje i rehabilitaciju bolesnika. U drugom pristupu, metodama “pokušaja i pogreške”, razni su travari, vračevi, šamani i druidi eksperimentirali s liječenjem koristeći se najrazličitijim pristupima – od istjerivanja zlih duhova raznim čarima ili bušenja rupa u lubanji do korištenja razrijeđenih otrova iz prirode, postavljanja pijavica po koži, nošenja raznih ogrlica, narukvica, biljnih i životinjskih pripravaka. Sve je to trebalo pomoći oboljelima, ali od većine takvih pokušaja nije bilo baš nikakve koristi, a neki su činili i dodatnu štetu oboljelima.
Projekt 2068: Pogled u budućnost - Budućnost umjetnosti:
Međutim, toliki pokušaji i pogreške u liječenju oboljelih tijekom ljudske povijesti povremeno bi ipak naišli i na poneki djelotvoran prirodni pripravak. Stoga je cjelokupnu tradicionalnu medicinu, proizašlu iz iskustava stjecanih stoljećima kroz pokušaje i pogreške, opravdano podvrći strogoj znanstvenoj evaluaciji. Vrlo je zadovoljavajuće za znanstvenike u biomedicini kada uspiju objasniti mehanizme u podlozi djelotvornosti pripravaka iz tradicionalne medicine, a odbaciti sve one koji nisu djelotvorni. Tijekom idućih 50 godina mogli bismo, barem u razvijenim zemljama, dosegnuti točku u kojoj će pristup biomedicini temeljen na čvrstim znanstvenim dokazima sustavno evaluirati cjelokupnu tradicionalnu medicinu, a zatim preostati kao jedini pristup liječenju u budućnosti ljudske vrste. Nadriliječništvo će tada, nadajmo se, izgubiti na važnosti daljnjim napretkom moderne medicine utemeljene na dokazima. Međutim, nadriliječništvu se ljudi najčešće okreću u slučajevima gdje moderna medicina još uvijek ne zna odgovore i ne može ponuditi pomoć. U kojim područjima biomedicine ipak možemo očekivati značajan napredak u idućih pola stoljeća?
Istraživanja tijekom protekla dva stoljeća utvrdila su kako smo svi mi, zapravo, nakupina trilijuna stanica koje se čvrsto drže zajedno, one sve zajednički djeluju i komuniciraju kako bi tvorile naše organe i dale im specifičnu ulogu. Način rada većeg broja organa u našem tijelu razjašnjen je tek tijekom proteklih 200 godina. Prije toga ljudi su živjeli u velikom neznanju, a nadriliječništvo je činilo većinu medicine. Za doprinos razumijevanju funkcije organa, organskih sustava, hormona i osjetila u prošlom su stoljeću zaslužnim znanstvenicima dodijeljene brojne Nobelove nagrade. Upornim i strpljivim znanstvenim pristupom pokazalo se kako funkciju naših organa možemo razumjeti u velikoj mjeri, te kako se ona može objasniti fizikalnim, kemijskim i biološkim zakonitostima. U podlozi funkcioniranja našeg organizma mehanicistički su procesi, koji su razumljivi na molekularnoj razini. Jedini je organ čiju funkciju još uvijek nismo uspjeli objasniti na takav, mehanicistički način, mozak. Molekule i stanice mozga, promatrane pod mikroskopima, nisu nam još uvijek dale odgovore kako nastaje ljudska svijest o vlastitom postojanju, kako teku naše misli, kako se u mozgu obavljaju proračuni ili pohranjuje pamćenje, ili kako je nesvjesno odijeljeno od svjesnog.
Zbog toga će vrlo zanimljiva istraživanja tijekom idućih 50 godina biti usmjerena na razumijevanje rada mozga. Ti će mehanizmi možda zahtijevati neke nove vrste istraživačkog pristupa kako bismo ih shvatili. Jedan je od najambicioznijih takvih projekata onaj Europske komisije, vrijedan oko milijardu eura. On bi trebao izraditi kompjutorski model dijela moždane kore i zatim simulirati kako veze među golemog broja neurona funkcioniraju te što zapravo rade. Usporedno, pojavljuju se i nove teorije svijesti, kao i pohrane memorije, za koje će tek trebati osmisliti način eksperimentalne provjere. Bit će zanimljivo pratiti i napore privatnih kompanija koje problem nerazumijevanja funkcije mozga namjeravaju rasvijetliti razvojem elektroničkih uređaja koji će se moći spojiti s mozgom, te prevoditi informacije pohranjene u mozgu u digitalizirani oblik. Tri su kompanije predvodnice u ovom području, iza kojih stoje njihovi mladi, inteligentni i vrlo imućni osnivači, Kernel Bryana Johnsona, Neuralink Elona Muska te Facebook Marka Zuckerberga. Sve dok ne proniknemo u razumijevanje funkcije mozga, teško ćemo ostvariti znatan napredak u razumijevanju i liječenju bolesti živčanog sustava poput autizma, shizofrenije, depresije i bipolarnog poremećaja te poremećaja pamćenja poput Alzheimerove bolesti i ostalih vrsta demencija. U ovom području svaki će napredak biti zanimljiv, ali i neizvjestan. Vrlo je teško predvidjeti koliko će zagonetki o funkciji mozga biti riješeno u idućih 50 godina – možda sve, a možda ni jedna, toliko je ovo područje nepredvidivo.
Uz trilijune naših “vlastitih” stanica organizma, koje su sve potekle od naše prve stanice, zigote, počeli smo sve više postajati svjesni kako na sebi, kao i u sebi, također imamo i trilijune stanica koje nisu naše. Riječ je o bakterijskim stanicama na površini kože te u probavnom sustavu. One ne parazitiraju na nama jer mogle bi lako preživjeti i bez nas. Bakterije nalazimo posvuda u prirodi. Bile su među prvim stanovnicima Zemlje te je nastanjuju tisućama puta dulje od ljudi – oko četiri milijarde godina. Ljudi, međutim, ne mogu živjeti bez njihove pomoći. Bakterije na koži štite nas od raznih gljivica, parazita i drugih mikroorganizama, a crijevne bakterije potrebne su nam za probavu hrane. Te trilijune stanica naših “prijateljskih” bakterija, čijih stanica imamo više od svojih vlastitih, zajedničkim imenom nazivamo mikrobiom. Sve više znanstvenika vjeruje kako ljudsko zdravlje i bolesti ne možemo u cijelosti razjasniti bez razumijevanja uloge našeg mikrobioma. Stoga će istraživanja u biomedicini tijekom idućih 50 godina obilježiti i znatan napredak u razumijevanju međudjelovanja između naših “prijateljskih” bakterija i naših vlastitih stanica, koje grade organe i tkiva. Povijest nas je naučila da nisu sve bakterije u prirodi prijateljske, a još manje virusi i razni paraziti. Zarazne bolesti izazvane specifičnim bakterijama i virusima obilježile su ljudsku povijest. Prije sredine 20. stoljeća, kada su u masovnu primjenu uvedeni antibiotici, a zatim i cjepiva, četiri od pet smrti ljudi u svijetu bile su uzrokovane zaraznim bolestima. Ali, kako znati koje bakterije primiti u organizam te ih udomiti na koži i u crijevima, a koje držati podalje i ubijati ih čim uđu u naš organizam? To je jedna od zadaća našega imunološkog sustava koji je, očito, iznimno važan. On tolerira sve poželjne mikroorganizme, a štiti nas od svih potencijalno opasnih.
Zahvaljujući razumijevanju rada imunosustava, razvijena su cjepiva koja su prije 50 godina iskorijenila ili u znatnoj mjeri zaustavila brojne vrlo opasne zarazne bolesti – velike boginje, tetanus, dječju paralizu, difteriju, ospice, mumps, rubeolu, hripavi kašalj, tuberkulozu, žutu groznicu i niz drugih. Uz cjepiva, u liječenju zaraza jako su nam pomogli i antibiotici, koji ciljano ubijaju bakterijske stanice, a ne štete pritom stanicama vlastitog organizma. Zahvaljujući njima, prosječan se ljudski vijek od njihova uvođenja gotovo udvostručio, a ukupan broj ljudi na Zemlji upeterostručio, s milijardu i pol stanovnika početkom 20. stoljeća do sedam i pol milijardi danas. Razmišljajući o tim trendovima, u idućih 50 godina u borbi sa zaraznim bolestima treba očekivati razvoj cjepiva protiv nekih bolesti koje još uvijek zajedno ubijaju milijune ljudi svake godine. To su, prije svih, malarija, AIDS i univerzalno cjepivo za gripu, kao i bolja nova cjepiva za tuberkulozu. Tijekom idućih 50 godina u žarištu će biti i problem otpornosti koju su baterije počele razvijati na antibiotike. Razvit će se i antibiotici temeljeni na sasvim novim mehanizmima ubijanja bakterija. Naposljetku, treba očekivati i daljnja otkrića vezana za razumijevanje rada imunosustava.
Zanimljivo obilježje imunosustava jest što može ubijati i vlastite stanice organizma, a ne samo nepoželjne i opasne bakterije. Protiv vlastitih stanica mobilizirat će se ako se pretvore u stanice zloćudnog tumora ili se pak u organizmu dogodi nešto što okrene imunosustav protiv nas samih – kao kod tzv. “autoimunih bolesti”. I bolesti poput astme i alergija povezane su s poremećajima u funkciji imunosustava. Tijekom idućih 50 godina, daljnji napredak u razumijevanju funkcije imunosustava pomoći će i u razjašnjavanju mehanizama autoimunih bolesti, kao i boljoj prevenciji i kontroli astme i alergija. S posebnim zanimanjem, međutim, očekuje se napredak u borbi protiv zloćudnih tumora uvođenjem tzv. “imunoterapije”.
Naime, smatra se kako se u našem organizmu zloćudni tumori stvaraju prilično često, ali naš ih imunosustav stalno uočava i odstranjuje. No, kada je oslabljen lošom prehranom, borbom protiv drugih bolesti, nedostatkom sna ili psihičkim stresom, stanice raka u tom razdoblju mogu izbjeći imunološku “patrolu”. Novonastali rak se tada može konsolidirati i proširiti te je potrebna vanjska medicinska intervencija kako bi ga se zaustavilo u daljnjem širenju. U prošlosti protiv zloćudnih tumora nismo imali sofisticirane metode liječenja, moglo ih se samo kirurški odstraniti. Zatim je, kao druga linija obrane uvedeno i zračenje jer ono bi uništavalo tumorske stanice više no stanice okolnih, zdravih tkiva. Ta prva dva načina borbe protiv raka bila su neselektivna te nisu zahtijevala razumijevanje mehanizama poremećaja u samom zloćudnom tumoru. Zatim je uvedena i kemoterapija, kao treće važno oružje. Ona je uzimala u obzir točne mehanizme poremećaja rasta stanice. U ovisnosti o tome, pokušavala je djelovati toksično na stanice raka imajući pritom i neugodne nuspojave za bolesnika. Sva tri oblika liječenja su, naime, uz kontrolu napredovanja raka često dovodila i do neizbježnog uništenja mnogih okolnih, zdravih stanica.
Vratimo li se 50 godina unatrag, očekivano petogodišnje preživljavanje većine zloćudnih tumora nakon dijagnoze bilo je tek oko 20–30%, tj. samo bi jedna od četiriju oboljelih osoba preživjela pet godina. Zahvaljujući kirurškom liječenju, zračenju i kemoterapiji, danas je petogodišnje preživljenje za većinu zloćudnih tumora već dosegnulo i 70–80%. Stoga najprije treba biti svjestan kako je u proteklih pola stoljeća godina već postignut vrlo velik napredak u liječenju raka. Tijekom idućih 50 godina možemo se nadati još naprednijim metodama liječenja raka, koje će u gotovo svih oboljelih omogućiti petogodišnje preživljavanje. To je doista golem napredak u usporedbi s izgledima oboljelih otprije samo nekoliko desetljeća, a nastao je kao rezultat golemih financijskih ulaganja država svijeta i privatnih zaklada u znanost, kao i rada golema broja vrhunskih znanstvenika i liječnika na nebrojenim znanstvenim istraživanjima.
Odakle bi daljnji napredak u liječenju raka mogao stići? Proteklih se godina, kao nastavak na projekt humanog genoma, razvijaju detaljni katalozi genetskih promjena u stanicama raka. Iz tih spoznaja nastoje se razumjeti promjene u funkciji zahvaćenih stanica te dizajnirati i razviti novi lijekovi. Trenutačno se pripremaju „atlasi“ mutacija u podlozi zloćudnog rasta stanica kako bi se odredili točni stanični procesi koji su narušeni mutacijama. Posebno se traže specifični “biljezi” svakoga pojedinog tumora, koji nastaju kao posljedica mutacija i mogli bi poslužiti kao pokretač imunološkog odgovora. Tada bi se za svaku osobu moglo prirediti cjepivo temeljeno na molekularnim specifičnostima tumora. Također, u laboratoriju bi se mogla “uzgojiti” protutijela koja su u stanju uništiti tumore specifične za svaku oboljelu osobu. Stoga bi imunoterapija raka mogla doživjeti velik napredak te postati četvrto važno oružje protiv raka, ali potencijalno i najjače, a pritom i najmanje štetno za bolesnika. Tijekom idućih 50 godina od imunoterapije raka očekuju se prvi važni uspjesi u liječenju uznapredovalih stadija raka iako smo još daleko od potpunog razumijevanja svih uključenih mehanizama.
U nekim eksperimentalnim imunoterapijama kombiniraju se današnje znanje o genetskim mutacijama tumora s uzgojem vlastitih imunih stanica koje su specifično senzibilizirane na taj tumor. Uzgajanje milijardi takvih imunostanica izvan tijela, u laboratoriju, i njihovo unošenje natrag u krv bolesnika moglo bi pronaći i uništiti sve stanice raka posvuda u organizmu, bez ikakve štete za bolesnika. Razvije li se tijekom idućih 50 godina imunoterapija raka, predstavljat će vrlo značajno unapređenje u odnosu na sve prethodne oblike liječenja.
Do sada smo razmotrili što možemo očekivati tijekom idućih pola stoljeća u borbi protiv zaraznih bolesti, razumijevanja rada mozga, psihičkih bolesti i poremećaja pamćenja, autoimunih bolesti, alergija i zloćudnih tumora, te u razjašnjavanju stvarne djelotvornosti tradicionalne medicine. Cilj je koji se čini realnim u iduća dva desetljeća postići da gotovo svaki čovjek pri rođenju može očekivati da će doživjeti dob od oko 70 godina, pri čemu bi izbjegao smrt od spomenutih bolesti. Međutim, ulaskom u stariju životnu dob počinju nas ugrožavati tzv. kronične nezarazne bolesti. One se u velikoj mjeri čine neminovnom posljedicom starenja – poput ateroskleroze, koja vodi srčanom ili moždanom udaru, zatim šećerne bolesti, kronične opstruktivne bolesti pluća, bolesti zglobova i koštano-mišićnog sustava, jetre, bubrega i raznih žlijezda. S obzirom na to kako se u najbogatijim zemljama svijeta sada već očekuje da će svako drugo novorođeno dijete doživjeti 100 godina, tijekom idućih desetljeća treba očekivati velik napredak u istraživanjima tzv. “zdravog starenja” te objašnjavanje mehanizama kojima nastaju kronične nezarazne bolesti i nove pristupe njihovu liječenju.
Razumijevanje uzroka kroničnih nezaraznih bolesti teče u nekoliko faza. Općenito, uzroci tih bolesti starije dobi mogu se podijeliti u tri velike skupine: mogu biti povezani s djelovanjem okoline na organizam, s nasljednom uputom organizma te s našom sviješću, mislima i radom mozga. Tijekom 20. stoljeća intenzivno su istraživani prvi spomenuti uzroci, tj. utjecaji iz okoline poput pušenja, prehrane, alkohola, socio-ekonomskog stanja, stanja kućanstva, dostupnosti zdravstvene zaštite, profesionalne izloženosti raznim fizikalnim utjecajima i kemijskim tvarima, sunčeva zračenja, ali i mnogi drugi. Tako je utvrđeno da postoji velik broj okolišnih uzroka koji povećavaju rizik za razvoj kroničnih bolesti starije dobi. Ipak, vrlo su rijetki primjeri gdje izloženost samo jednom takvom riziku dovodi do razvoja bolesti. Bolesti starije dobi najčešće se povezuju s različitim kombinacijama više okolišnih rizika koji djeluju zajedno.
Tijekom prva dva desetljeća 21. stoljeća i završetka projekta humanog genoma prionulo se, zatim, rasvjetljavanju nasljednih uzroka kroničnih bolesti starije dobi. Započela je potraga za genima koji su povezani s razvojem tih bolesti. Međutim, kao i u primjeru rizika iz okoliša, i ovdje se pokazalo kako u podlozi svake kronične bolesti djeluju stotine različitih gena, ali svaki od njih s vrlo malim pojedinačnim učinkom. Nakon tih spoznaja, sada nam preostaje temeljito istražiti i utjecaj stanja naše svijesti, poput pozitivnosti ili negativnosti naših misli općenito, depresije ili manije, a posebno kroničnog stresa na zdravlje i pojavu kroničnih bolesti. U tom području napredak je tek u vrlo ranim stadijima, jer trebat ćemo razumjeti znatno više o radu mozga kako bismo mogli izvući čvršće zaključke.
Ipak, već sada možemo zaključiti kako većinu slučajeva kroničnih bolesti starije dobi uzrokuje kombinacija vrlo velikog broja okolišnih i nasljednih utjecaja koji djeluju na istu osobu tijekom duljeg vremena dovodeći postupno do razvoja bolesti. Zato je općenit zaključak provedenih istraživanja kako je svaki čovjek zaseban eksperiment u prostoru i vremenu sa svojom vlastitom, specifičnom kombinacijom okolišnih, nasljednih, a vjerojatno i psiholoških rizika. Stoga će tijekom idućih 50 godina sve važnijom granom moderne medicine postajati tzv. “personalizirana medicina”. U ovakvoj će medicini novost biti što oboljeli od iste bolesti neće više primati isti način liječenja, već će on biti prilagođen svakom pojedinom pacijentu, temeljem vrlo velike količine podataka o svakoj oboljeloj osobi. Najprije će biti analiziran točan tip bolesti i “arhitektura” njezinih uzroka s obzirom na osobni genetski profil, kao i okolišne i psihološke rizike. Tek će se zatim, na temelju velike količine takvih informacija, određivati prikladno liječenje. Time će se, uz pomoć kompjutorskih analiza, znatno povećati učinkovitost lijekova i drugih zdravstvenih intervencija, a smanjiti ili sasvim izbjeći neželjene nuspojave za svakog bolesnika. Zahvaljujući takvom, individualnom profiliranju svake bolesti u svakog pacijenta, svjedočit ćemo tijekom idućih 50 godina licenciranju nekih postojećih lijekova za niz bolesti, ako one u podlozi imaju isti molekularni mehanizam na koji lijek djeluje.
S obzirom na tako kompliciranu “arhitekturu” uzroka u podlozi kroničnih bolesti starije dobi, i daljnja biomedicinska istraživanja oslanjat će se na snagu moćnih kompjutora te goleme količine podataka o svakom bolesniku. Takozvane “podatkovne znanosti” ući će u biomedicinska istraživanja i temeljiti se na izgradnji velikih tzv. “biobanaka”, s biološkim uzorcima milijuna ljudi pohranjenima za analize i dugo čuvanje. Daljnje će spoznaje najčešće dolaziti iz kompjutorskih proračuna koji će, sasvim neovisno o prethodnim spoznajama, ili pak bilo kakvim hipotezama, sustavno analizirati sve te silne podatke, te predviđati tko bi, i kada, mogao oboljeti od koje bolesti. Usto, opće nošenje tzv. “wearables” uređaja, koji neprekidno prate i bilježe brojne procese u organizmu, te umreženost korisnika u veliku bazu podataka, mogli bi pomoći da temeljem onoga što se događa sa zdravljem nekih članova takve mreže možemo predviđati bolesti u drugih, njima najsličnijih članova. Time bismo ih mogli upozoravati na opasnost od npr. moždanog ili srčanog udara neposredno prije samog nastupa ovih bolesti.
Također, u idućih 50 godina napredak rane dijagnoze, liječenja i rehabilitacije kod kardiovaskularnih bolesti, šećerne bolesti, kronične bolesti pluća i drugih kroničnih bolesti dovest će do primjene najrazličitijih modernih tehnologija u medicini. U kirurgiji će sve veću ulogu imati robotska kirurgija. Usto, unutar krvnih žila i probavnog sustava mogli bi patrolirati tzv. “nanoroboti”, minijaturni roboti sa zadacima da npr. pronalaze i čiste mjesta aterosklerotskih suženja. Sve češće ćemo slušati o razvoju umjetnih organa iz matičnih stanica, zatim 3D-printanim organima od specijalnih materijala, npr. hrskavice ili zglobova, ili pak o bioprinterima i njihovim proizvodima, poput “isprintane” gušterače ili srca. Posebno je pitanje i kako će se kretati statistike nezgoda i nesreća tijekom idućih pola stoljeća. Nesreće svake godine odnose vrlo velik broj ljudskih života i u mnogim su zemljama svijeta treći najčešći uzrok smrti, nakon kardiovaskularnih bolesti i zloćudnih tumora. Tehnološke inovacije poput samovozećih automobila te kompjutorske analize i simulacije brojnih situacija na rizičnim radnim mjestima, ali i automatizacija brojnih procesa, trebali bi trajno smanjivati učestalost nesreća u prometu i na radnom mjestu.
Dosadašnji dio eseja razmatrao je jednu veliku temu na koju će medicina biti usmjerena u idućem desetljećima, a to je “zdravo starenje”. Postoji, međutim, i druga velika tema, usmjerena na znatno produljenje trajanja ljudskog života. Pitanje na koje je vrlo teško odgovoriti jest koliko će, za 50 godina, biti dug prosječan ljudski vijek? Hoće li biti kraći, podjednako dug, nešto dulji, ili pak znatno dulji no danas? Nije sasvim jasno zašto organizam, nakon što se u cijelosti razvije, ne nastavi postojati puno dulje u vremenu kada je već prošao nevjerojatan put od svoje prve stanice do konačnog oblika u prostoru, kao i specijaliziranje trilijuna povezanih stanica za njihove funkcije? Koja su nam biološka ograničenja postavljena? Danas smo u najrazvijenijim zemljama svijeta već gotovo sasvim optimizirali okolinu u kojoj živimo, pa sve veći broj ljudi tamo počinje doživljavati svoju biološku dobnu granicu, tj. 105 do 115 godina. Ipak, svi vremenom umiru jer postoje barem tri očita biološka ograničenja našem beskrajno dugom životu. Prvo, broj mogućih uzastopnih dioba naših stanica ograničen je telomerama na kraju kromosoma. To znači da se stanice ne mogu dijeliti unedogled. Teško je reći zašto postoji to ograničenje. Kod poremećaja u kontroli njihova rasta, stanice zloćudnih tumora mogu se dijeliti bez ograničenja, inače bi tumori sami sebe brzo zaustavili u rastu. Tumori nam pokazuju kako je ovo ograničenje načelno moguće nadvladati, ali uz cijenu pretvaranja stanica u nekontrolirano rastuće tumorske stanice. Drugi je problem nakupljanje mutacija u nasljednoj uputi naših stanica, do kojeg dolazi tijekom vremena. Informacijski zapis u svakoj od naših stanica, koji bi trebao odgovarati onome u našoj prvoj stanici, nije sasvim stabilan.
Molekula DNK može se oštetiti ultraljubičastim zračenjem, slobodnim kemijskim spojevima i na niz drugih načina. Zbog nakupljanja mutacija, postajemo sve bljeđa kopija bića koje smo, u informacijskom smislu, bili u trenutku začeća. Pomoglo bi kad bismo nekako mogli stabilizirati membranu mitohondrija, kako kisik koji se koristi za energiju u procesima oksidacije u stanici ne bi mogao izlaziti iz mitohondrija, jer njegovi spojevi reagiraju s DNK molekulom u jezgri i oštećuju je.
Važan mehanizam starenja koji također treba uzeti u obzir jest sudbina naših tzv. “matičnih stanica”. Naime, iako se stanice u našem organizmu vremenom specijaliziraju za svoje točno određene uloge, rijetke stanice ostaju “pluripotentne”, tj. nalik stanicama iz samog početka našeg razvoja. Iz tih, matičnih stanica, mogu se i u odrasloj dobi razvijati bilo koji drugi tipovi zrelih stanica.
Matične stanice u svim tkivima vrlo su važne, jer kako zrele stanice propadaju, tako ih matične stanice mogu stalno nadomještavati. Stoga je prosječna dob stanica u našem organizmu zapravo tek desetak godina, i ne odgovara našoj kronološkoj dobi, mjerenoj vremenom proteklim od rođenja. Međutim, nakon nekog vremena obnavljanje već potrošenih stanica organizma također usporava, vjerojatno stoga što su i same matične stanice podložne svim opisanim procesima propadanja. Kada bismo njih naučili oporavljati, tada bi se vjerojatno lakše oporavljala i sva naša tkiva.
Treće veliko ograničenje je to što s vremenom gubimo pamćenje. Počinjemo uviđati kako i trajne sive stanice mozga, koje se jedine ne dijele i ne obnavljaju, kako bi mogle pohranjivati sjećanja još od najranije dobi, vjerojatno imaju svoj rok trajanja – baš kao i matične stanice – te čine jedno od naših važnih bioloških ograničenja. Nakon osam desetljeća pohranjivanja naših sjećanja, čini se kako i one polako počinju propadati te znatno raste učestalost gubitka pamćenja.
Ograničen broj dijeljenja naših stanica, postupni raspad informacijske upute pohranjene unutar molekule DNK te propadanje matičnih stanica i nedjeljivih sivih stanica mozga s postupnim gubitkom pamćenja tri su očita ograničenja koja nam je priroda postavila kako ne bismo mogli poživjeti znatno dulje od 100 godina. No, kada bismo mogli riješiti te probleme, mogli bismo se nadati znatno duljem životnom vijeku. Zanimljivo je što se, u svjetlu najnovijih prodora učinjenih u znanosti 21. stoljeća, ni jedan od ta tri problema više ne čini sasvim nerješivim. Danas već znamo kako specijalizirane stanice vlastitog organizma genetskom manipulacijom navesti da se vrate u nespecijalizirano stanje matičnih stanica. Svaka se takva stanica zatim može potaknuti na izrastanje u nov, klonirani ljudski organizam ili pak organ ili tkivo. Usto, naučili smo i kako genetičkim inženjeringom izmijeniti vlastitu genetsku uputu, korištenjem CRISPR-Cas9 metode. Tom metodom mogu se precizno izrezivati dijelovi genoma u živim stanicama, ubacivati drugačiji sljedovi nasljedne upute te popravljati bilo kakva oštećenja.
Ključno pitanje koje treba razjasniti tijekom idućih 50 godina jest što je, zapravo, starenje? To je vrlo važno pitanje jer strategije produljenja ljudskog vijeka znatno će ovisiti o odgovoru. Ako organizam stari programirano, tada treba otkriti možemo li taj biološki proces reprogramirati. Međutim, ako je organizam programiran samo za razvoj, a starenje je zatim sasvim neutralan proces koji dovodi do propadanja organizma s vremenom, tada se treba usredotočiti na usporavanje tog propadanja. Ako želimo živjeti znatno dulje od 100 godina, morat ćemo, dakle, početi zadirati u naš biološki ustroj i genetički se modificirati, ili se spajati sa strojevima kako bismo trajali još dulje. Ulazimo time u sasvim novu eru čovječanstva, s vrlo teško predvidivim razvojem događaja.
Najbogatiji će ljudi biti spremni plaćati mogućnost života znatno duljeg od 100 godina i s interesom će pratiti napredak znanosti u ovom području. Većina stručnjaka slaže se kako je napredak prilično predvidiv, ali i obilježen velikim etičkim dvojbama. U prvom koraku, otkrit ćemo zašto izmjena nekih “slova” u genomu može dovesti do bolesti, a zatim pronaći načine da sve takve štetne mutacije ispravimo metodama poput CRISPR-Cas9. Danas, prvi put u povijesti ljudske vrste, možemo liječiti izrazito nasljedne bolesti aktivnim ispravljanjem pogrešaka u genomu. S etičkog gledišta, ovaj je korak najmanje sporan. Tijekom idućih 50 godina “popravak” takvih mutacija bit će sve dostupniji te omogućavati oboljelima život koji će po duljini i kvaliteti sličiti ostalim ljudima.
No, već idući korak etički je znatno više dvojben. Tehnologije koje razvijamo omogućit će ljudima koji su zdravi, no prosječnih obilježja, izmjenu vlastitog genoma kako bi postali što viši, snažniji, inteligentniji i atraktivniji. Smijemo li dopustiti takvu genetsku promjenu ljudi? To je znatno teže pitanje. Ono se, pritom, ne odnosi samo na već živuće osobe, već i na njihovu buduću djecu. Imućni parovi mogli bi plaćati genetske modifikacije svojih oplođenih jajnih stanica kako bi dobili tzv. “dizajnirane bebe”, programiranih crta lica, boje očiju i kose, visine, mišićne snage i kognitivnih sposobnosti. Takav postupak danas postaje tehnološki moguć, no izrazito je etički upitan.
U idućoj fazi sve ćemo bolje razumjeti genome životinjskih i biljnih vrsta. Shvatit ćemo mehanizme zahvaljujući kojima ptice imaju znatno bolji vid od ljudi, psi bolji njuh, a antilope sluh. Razumjet ćemo i neke osjete koje su druge vrste razvile, a mi ih nemamo – poput eholokacije kojom šišmiš vidi u mraku ili osjeta jegulje za promjene električnog potencijala u okolini. Moći ćemo, dakle, početi “krasti” zanimljiva rješenja koja je evolucija omogućila drugim vrstama. Tada će u prvi plan izbiti genomi neobičnih oblika života koje smo upravo opisali, poput tardigrada, aksolotla, golokrtičastog štakora i nekih bakterija nevjerojatno otpornih na najrazličitije uvjete u okolišu. Preuzimanjem i prisvajanjem njihovih nadljudskih osobina, koja u prirodi već postoje, ljudi bi se mogli modificirati u praktično neuništiva živa bića koja ne stare niti obolijevaju, imaju dodatna osjetila, a prilagođena su i životu u svemiru.
Vrijeme kada će sve to postati moguće približava se velikom brzinom, no etičke su dvojbe pritom goleme. Javna rasprava i zakoni ni približno ne prate brzinu razvoja u ovom području. Nakon opisanih faza “popravka vlastitog genoma” i “krađe iz tuđih genoma”, u posljednjoj fazi steći ćemo dobro razumijevanje genoma svih živih bića na zemlji. Zatim ćemo moći dizajnirati i sasvim nove oblike života te izmišljati svojstva koja danas ne postoje. Etičke implikacije tog posljednjeg koraka teško je sagledati. S tom konačnom fazom, koja je već dobila i naziv – “sintetička biologija” – trebalo bi postati jasno kako nezaustavljivo grabimo prema nadvladavanju svih ograničenja koje nam je priroda postavila prema znatno duljem životu. Prva smo vrsta, od mnogih milijuna vrsta na Zemlji, koja je razvila mogućnost mijenjanja vlastite genetske upute, a nemamo ni jedno prethodno iskustvo na koje bismo se mogli osloniti. Povijest bi takvo ubrzanje ljudske evolucije mogla pamtiti kao naš najveći uspjeh, ali možda i kao najveću pogrešku koju smo ikada učinili.
Pogledajte i video u kojem Igor Rudan govori o budućnosti i umjetnoj inteligenciji:
A od slona prangiju.