Pitanje kako će umjetnost izgledati uza sve nove tehnologije i medije neodoljivo intrigira i budi maštu. Kakve će sve oblike umjetnost imati? Kakve će nam užitke pružiti? Kako ćemo se zabavljati uz sve te bezgranične mogućnosti? Možemo zamisliti tehnološki proširenu stvarnost koja će izbrisati granice stvarnog i virtualnog života i potpuno nas uvući u sebe. I tako se jednog dana 2068. probuditi u iluziji punoj užitaka, uzbuđenja i holograma. Je li to dostojanstvo života kojem težimo?
Živimo li uopće vlastiti život na takav način? Upravljamo li više njime i čime i ima li naš život uopće više smisla ili smo samo biološki dodatak umjetnoj inteligenciji, resurs, baš kao što mi vidimo prirodu? Jesmo li već genetski modificirani? Tko će tim sustavima vladati, upravljati ili manipulirati? Što je s dostojanstvom i smislom svih oblika života na planetu?
Biti ili ne biti
Koju bi dilemu Shakespeare promišljao 2068.? Njegovo pitanje aktualnije je nego ikada dosad. Otvorit će se još mnoga pitanja s kojima će se umjetnost doista baviti u budućnosti inteligencije, genetike i smislu ljudskog života. Upravo onim bitkom koji je umjetnik istraživao od pećine do danas - kako se nositi s egzistencijalnim zebnjama, kako ići dalje, kako osvijestiti sebe i svijet oko sebe i inspirirati se za dostojanstven život te pronaći smisao.
Tehnologije sve brže zastarijevaju, vrijednost umjetnosti kontinuirano raste. Umjetnost svjedoči i, ako smo je svjesni i u nama i u svijetu oko nas, onda nas svojim spoznajama mijenja i oblikuje toliko potreban balans u ovim vremenima pojačavanja bipolarnosti i disharmonije. Tako će umjetnost u ovom kritičnom trenutku razvoja umjetne inteligencije davati odgovor na pitanje svih pitanja: što je to čovjek i što ga čini čovjekom? To će joj ostati ključna misija.
Znanost se bavi jednostavnim kodovima, onima koje ratio može doseći, a umjetnost složenim kodovima koji su puno dublji od racionalnih i još uvijek su nam neobjašnjivi i izvan domašaja. Upravo je u tome umjetna inteligencija nemoćna i umjetnost je zato područje na kojem će izgubiti ovu „bitku" s čovjekom. Jednostavne kodove možemo protumačiti, prikazati, racionalizirati pa i probiti. Složene kodove možemo samo osjetiti. Umjetnost je holistička, univerzalna i empatična, zato je umjetnost čovjek i u trenutku kada čovjek postane svjestan toga, tada više nema bojazni od dominacije nad čovjekom. Umjetnost će postati repozitorij senzacija i osjećaja, potisnutih vrijednosti, a ne samo znanja, brzog računanja i pretraživanja baza podatka. Znanost će od umjetnosti početi učiti o složenim kodovima i holističkoj empatiji.
Stanje duha i otvoreni um
Naši strahovi često idu iz nepoznatoga, onoga što ne razumijemo i ne kontroliramo fizičkim parametrima što jest naše podsvjesno, nesvjesno i nadsvjesno. Samim time umjetna inteligencija postaje personifikacija našeg straha i produbljuje nam ga, jer se bojimo da gubimo kontrolu. Bojimo se da ćemo izgubiti sebe, da će nam i ono podsvjesno preuzeti umjetna inteligencija s obzirom na to da već sada ima kontrolu nad mnogim našim svjesnim procesima. Strah nas je da ćemo i nesvjesno izgubiti, uvjeravaju nas da to nije bitno ili da ne postoji, a umjetnost nas podsjeća da imamo, da jesmo, da osjećamo. Umjetnost čovjekovu biću daje samopouzdanje, balans i samosvijest.
Manipulativnim sustavima moći ta samosvijest nije u interesu pa umjetnost kao alat izvlačenja svjesnosti žele kontrolirati, marginalizirati i svesti samo na estetsku dimenziju ukrašavanja prostora, dizajniranja stvari i komuniciranja trendova. Tako će biti i ubuduće, što budemo više ulazili u svjesnost, to će nam više poticati strah od umjetnosti. Umjetnost razvija i potiče kritičko promišljanje, promjenu i proširenje percepcije, razvoj tolerancije na različitost, otvara svijest o dimenzijama koje ne možemo dokučiti egzaktnim znanostima i u tome je njezina ključna vrijednost. Sve će više postajati jasno da društvo koje nije spremno na kritiku neće poticati i njegovati umjetnost kao takvu, jer ona je samo naše ogledalo koje nas suočava s realnošću.
Prisjetimo se totalitarnih sustava i njihova odnosa prema umjetnosti i kontrole nad njome pa sve do apsurda horror vacui. Zbog stalne potrebe čovjeka za istinom, a unatoč pritiscima, umjetnost će se još više razvijati upravo kao što kod djece ne možemo suspregnuti njihovu komunikaciju i izražavanje crtežima, plesom, pjevanjem preko kojih upravo možemo iščitati što se događa u njihovoj podsvijesti. Stoga je iznimno važno nastaviti s umjetničkim izražavanjem u školi jer to nam daje cjelovitost kako kod djece tako i kod odraslih. Zato obrazovanje za budućnost nije zamislivo bez snažnog razvoja umjetničkih kategorija i razvoja kreativnosti.
Kako djeluje umjetnost
Svako dijete ima potrebu umjetničkog izražavanja i svaki čovjek ima umjetničku dušu, baš kao što nema čovjeka koji ne treba neku vrstu umjetnosti. Neki su ljudi samo više talentirani za pojedine izraze umjetnosti i svojim su radom, uvidima i upornošću postali vrhunski umjetnici. Rigidni sustavi često nažalost ne potiču taj umjetnički i kreativni kapacitet i potrebu čovjeka koju ćemo ubuduće puno više razvijati. Umjetnost diže "moral" i uzdiže slobodu i smisao života, pruža žar i daje hrabrost. Upravo ta intenzivna duhovna dimenzija umjetnosti, dosezanje „savršenstva" u nesavršenosti, dopuštanje greške i osjećanje najsloženijih kodova života, harmonije i neuništive želje za slobodom daje umjetnosti tu društvenu poziciju kontroverznosti. Unatoč tome ona je beskompromisna pa i kritična na tom putu i razvija iznimne sposobnosti čovjeka - znatiželju, percepciju, kritičko mišljenje, empatiju, imaginaciju, spoznaju. U budućnosti će postojati savjetnici i mentori koji će savjetovati kako naći svoju umjetnost i onu koja te inspirira i dio je tvog duha. Kako pronaći sebe, kako postati cjelovito ljudsko biće.
Umjetnost i simboličko mišljenje kao jedna od najvažnijih inovacija u povijesti čovječanstva imale su i imat će u budućnosti presudnu ulogu za razvoj čovjeka, njegova opstanka, identiteta i prirodnog balansa. U doba velike narušenosti prirodnih i ljudskih odnosa i brutalne eksploatacije resursa, čini se ključna upravo temeljna uloga umjetnosti da upozori i uspostavi prirodnu ravnotežu i humanost na svim razinama. Paradoksalno, strah od egzistencije će se povećati, pojačan gubitkom prirodnog balansa, sveprisutnom zebnjom od tehnologije i nezaobilazne kontrole. Time će se povećati i uloga umjetnosti u borbi protiv tog straha i potrebe za samoodržanjem.
Njezina uloga jest bila i bit će kako se nositi sa svime što život nosi, strahovima i nadama, dvojbama i radostima poput našeg dubinskog i permanentnog terapeuta. Upravo smo kroz umjetnost i kreativnost dobili hrabrost maštati "nove svjetove" i kreirati ih upravo pomoću simboličkog mišljenja, pozitivno afirmirati našu bolju stvarnost, unutarnji život i naše dostojanstvo. Danas nas škola, društveni ustroji, kapital, ideologije pa čak i znanost pokušavaju svesti na linearnu i pojednostavljenu dimenziju, dok se umjetnost bori za njegove ostale i više dimenzije, u kojima ima mjesta i za "čovjeka".
Režimska vs. slobodna umjetnost
Umjetnost će imati važnu ulogu u stvaranju nove civilizacije čiji je razvoj temeljen na drukčijim oblicima rasta - kvalitativnom, kreativnom, duhovnom, intelektualnom i emocionalnom. Razvijat će se i različiti smjerovi umjetnosti. S obzirom na trenutačni razvoj svijesti civilizacije znatno će se povećati razdor između režimske umjetnosti, bilo državne ili kapitalističke, u službi nekolicine bogatih i moćnih i one slobodne umjetnosti, umjetnosti koja progovara iz suštine ljudskog bića i potrebe. One nezavisne, provokativne umjetnosti u borbi za ljudska prava, slobode i dostojanstvo.
S jedne strane formirat će se umjetnost koja će poticati konformizme, stvarati iluzije, uljepšavati stvarnost, društvenu manipulaciju i davati alibi, čak brendirati eksploatatorske ekstremizme. S druge strane bit će umjetnost koja će poticati na percepciju, spoznaju, kritičnost, društvene promjene, otpor cenzurama, manipulacijama i eksploatacijama. Borit će se za supstanciju čovjekove biti i njegovih potreba te će kao i uvijek biti najrealnije ogledalo društva. Podijelit ćemo se u one koji imaju hrabrosti pogledati u njega i one koji nemaju.
>> Pogledajte panel: 2068. Pogled u budućnost - Budućnost medija
Na pozitivni "Indikator života ljudi" znatno će utjecati upravo odnos prema umjetnosti i kulturi u društvu, neusporedivo više nego što nam se danas čini. Hrvatska odnosom prema umjetnosti i kulturi već danas znatno zaostaje, stoga nas to dovodi do dva moguća scenarija. Jedan je da će 2068. Hrvatska biti relativno nisko razvijena zemlja s niskom kvalitetom života, dok je drugi malo optimističniji, no moguć je samo ako umjetnosti otvorimo prostor i ne guramo je u poziciju gerile. Slično kao u obrazovanju, umjetnost je s vremenom postala lakmus-papir, odnosno refleksija društva i civilizacije. U budućnosti će to postati još očitije. Neće se društva mjeriti po tome kako se odnosimo prema tehnologiji, jer to je pitanje postavljeno ad acta ultimativno „Bez tehnologije se ne može, tko se ne prilagodi neće opstati". Društvo će se ogledati i mjeriti preko umjetnosti, i to u daleko važnijem pitanju: Živimo li kvalitetan, realiziran i dostojanstven život?
Umjetnost je i do sada jedina vizualizirala i uprizorila moguće scenarije budućnosti. Ono što smo vidjeli ne dijeli entuzijazam znanstvenika. Svi se sjećamo slavnih futurističkih filmova i knjiga i borbe čovjeka za opstanak. "Metropolis", "Soylent Green", "Fahrenheit 451", "Odiseja 2001.", "Brazil", "Blade Runner", "Matrix" i mnogi drugi. Sve do današnjeg ultimativnog pitanja može li umjetna inteligencija, u kojem god obliku bila, imati dušu i može li sanjati ili će možda samostalno razviti i stvoriti algoritme i matrice koji će čovjeka početi obilježavati kao prijetnju ili energetski resurs? Također će biti sasvim normalno i uobičajeno odabirati opciju priče u virtualnim filmovima proširene stvarnosti, kakav završetak želimo ili odabir dijelova scenarija. To implicira demokratičnost putova života koje možemo sami odabrati. Samo je pitanje tko će nuditi opcije. Tko će postavljati varijable i algoritme? Tko će biti vlasnici?
Proširena stvarnost - sredstvo, a ne cilj
Umjetnost je proširenu stvarnost već prakticirala od prvih pećinskih crteža, koristeći simboličko i apstraktno mišljenje za čovjekov egzistencijalni bitak. Ona je pružala proširenu stvarnost sve do danas i pružat će i dalje. Pritom je i tada koristila nove tehnologije, kamen, pigment, platno, fotopapir, a sada internet. Proširena stvarnost u tehnološkom i medijskom smislu dat će nove mogućnosti korištenja informacija i arhiva, baza podataka. Pružit će mogućnosti simulacije i brisanja granice između realnog i virtualnog svijeta. Hoće li se čovjek izgubiti u fascinaciji takvim okruženjem i što će ga voditi?
Koja je uopće svrha takvog okruženja u njegovu postojanju i egzistenciji? Te odgovore opet će pružiti umjetnost koja svaki medij koristi kao sredstvo, a ne kao cilj. Umjetnost će vrlo jednostavno asimilirati te tehnologije i medije, ali ostat će puno teži problemi - koja je svrha svemu tome? Kamo nas to vodi i kako se nositi s time? Ostat će, dakle, ista ona pitanja kojima se umjetnost bavi od samih svojih početaka, kroz svoj kompleksni mehanizam simboličkog mišljenja, svojim vrlo složenim kodovima izraženima tako jednostavno i ljudima blisko. Kroz osjećaj.
Industrija zabave
Kako danas imamo glazbenu ili filmsku industriju, tako ćemo 2068. imati industriju proširene stvarnosti, čije će sadržaje proizvoditi kreativci uvelike koristeći umjetnu inteligenciju za simuliranje stvarnosti. Proširena stvarnost nažalost uglavnom će biti jedinstveni generički globalni šoping i zabavni centar za simuliranje i protezu života, koji će ga imati tendenciju zamijeniti. Netko će još uvijek morati stalno kupovati usluge i proizvode koje će proizvoditi umjetna inteligencija i roboti. Oni će nam osloboditi vrijeme, ali s ciljem da ga ne provedemo kvalitetno, nego da uđemo u permanentno stanje proširene šoping i zabavne simulirane stvarnosti. Već sada kupujemo potpuno beskorisne virtualne stvari koje služe samo našem natjecanju unutar računalnih igara, a to će u budućnosti dobiti još veći intenzitet i nove oblike. Što će tada značiti kvaliteta života?
Definitivno će se izgubiti granica između različitih "stvarnosti". Bit ćemo u stalnom stanju drogiranosti proširenom stvarnošću i njezinim sadržajima simulirati naše živote, koje će potpuno i doslovno preuzeti društvo spektakla i manipulacije sve više predvođene umjetnom inteligencijom koja će algoritmima određivati kakva će simulacija naših života biti. Znanstvenici nemaju tu namjeru, ali financijska industrija, kriptokapital i sustavi moći imaju i iznaći će inovativne načine da je eksploatiraju. Zato danas i investiraju u oblikovanje takve simulirane proširene stvarnosti, ali ne i proširene svijesti i svjesnosti. Tako će 5. industrijska revolucija postati industrija slobodnog vremena, koje ćemo koristiti kao kiborzi umreženi u proširenu stvarnost. Mašta znanstvenika i umjetnika je da ćemo to slobodno vrijeme provoditi kreativno, a mašta kapitala da ćemo ga provoditi u stalnom konzumiranju i kupnji, naravno, virtualnim novcem, kriptovalutama. Budimo toliko radikalni da pomislimo da će uloga čovjeka postojati sve dok on bude služio za kupnju usluga. Naša osobnost i duša bit će fragmentirani i razasuti svugdje po mreži u tom jedinstvenom trgovačkom centru. Takva industrija zabave i slobodnog vremena pokušat će se plasirati kao umjetnost.
Vodit će se prijepori o dosljednom inzistiranju na ulozi javnih kulturnih institucija, knjižnica, muzeja, kazališta u njihovoj autonomiji, misiji i odgovornosti u ublažavanju socijalnih nejednakosti nastalih dobnim, rodnim, ekonomskim, obrazovnim i drugim razlikama.
Često je riječ o gubitku identiteta, dostojanstva, empatije i o podobrazovanosti, gdje upravo umjetnici, umjetnost i kultura mogu najviše pomoći i u koje će čovjek imati povjerenja u općoj razočaranosti javnim politikama i njihovim aparatima. Upravo će se tu pojačati kontroverzne rasprave o pitanju društvene uloge kulturnih institucija. Javni obrazovni sustav bit će prisiljen uložiti u razumijevanje kreativnosti, umjetnosti i kulture te daleko veći dio nastave održavati izvan učionica upravo u takvim institucijama.
Također, suvremene umjetničke tendencije morat će se odmaknuti od neoliberalnog institucionalnog imaginarija i biti sposobne adresirati pitanja u području vlastite (re)produkcije i uvjeta rada. U tom kontekstu potražiti nove modele i formate izlaska u javnost koji će se kritičnije i neposrednije povezati s pulsirajućim društvenim tkivom. Umjetnost i umjetnici svojim će umjetničkim senzibilitetima i načinima u daleko većoj mjeri pomagati u društvenoj i socijalnoj koheziji. Prostori umjetnosti postat će bliži ljudima i integrirati se u zajednicu, rehabilitirati društvene odnose, stvarati nove modele interakcija i podizati kvalitetu života. Svojom fleksibilnošću, neformalnošću, neosuđujućim pristupom stvarat će nove habitate.
Umjetnost kao virus života
Kao što svatko danas ima ili knjigu, televizor ili sadržaj na internetu u svojoj kući, tako ćemo proširenom stvarnošću moći obilaziti cijele muzeje ili operne kuće i kazališta doslovno iz vlastitog doma, s potpunim virtualnim audiovizualnim doživljajem, hologramima i svim pratećim podacima i informacijama koje zaželimo. Zapravo, izgubit će se razlika između našeg doma i operne izvedbe ili Louvrea. Međutim, sve ima svoju cijenu, izgubit će se razlika između privatnog, našeg tijela i javnog prostora. Životi će nam postati potpuno kodirani i navođeni manipulativnim interesima onih koji upravljaju ili su vlasnici takvih sustava. Samo što konstrukcija i arhitektura neće biti izvan nas, nego u nama.
I to ne više samo putem ideologija, nego direktnim biotehnološkim kodiranjem. Tehnologija ugrađena u nas spašavat će nam zdravlje, detektirati ili spriječiti bolest, izliječiti nas. Istodobno, čudnovatim "biočipovima" spojenima na živčani sustav postat ćemo prijamnici, rekorderi, konzole, sučelja, unutarnja i vanjska. Kako ne bi nestala toliko neophodna energija za pokretanje svih tih sustava, čovjek će prirodno postati izvor energije, napajanje. Te bioničke sinapse s tehnološkim protezama i simulacijama života dodatno će nas odvojiti od prirode, pa i od ljudi. Zdravlje će biti tehnološki bolje, život će biti dulji. No to je samo ljudski hardver, a postat ćemo kodirana mreža jedinki. U takvom okruženju umjetnost će postati virus života i matična srž istodobno, koja se bori za čovjeka doslovno u samom čovjeku i u njegovoj misli.
Tehnologija i umjetna inteligencija će sve više pasivizirati čovjeka koji će joj polako delegirati svoje sinapse. To će znatno utjecati na razvoj inteligencije, jer ne smijemo zaboraviti da dijete svoje sinapse razvija praksom, finom motorikom, prstima, crtežom, plesom, pokretom što je supstancija kognitivnog razvoja. Taj će umjetnički element složenih kodova očuvati čovjeka čovjekom. Filozofija koristi aparat jednostavnih kodova kao i ostatak znanosti, ono što možemo dokučiti umom. Umjetnost djeluje drukčije, praksom i iskustvom, te ima sposobnost izvući sve složene kodove u nama. Upravo će ta sposobnost čovjeka biti šansa čovječanstvu da spozna i zadrži svoju bit, kao i bit suosjećanja sa svim oblicima života na zemlji.
U današnjem društvu dogodio se disbalans i naglasak na materiji, racionalnom, egzaktnom i dokazivom, a premalo smo prostora ostavili svim ostalim dimenzijama inteligencije. Umjetnost će i nadalje tragati za onim što je nesvjesno, istinito, poticati na spoznaju, a znanost će i dalje istraživati egzaktno i racionalno. Upravo će sinergija i balans između te dvije vrste inteligencija biti presudni u razvoju čovjeka u sljedećim desetljećima. Dogodit će se tranzicija iz pretežito materijalne, racionalne i svjesne inteligencije u apstraktnu, simboličku i nesvjesnu inteligenciju i njihovo neminovno sjedinjavanje u oblik balansa između te dvije krajnosti.
Umjetnik osnovni istraživač 21. stoljeća
U trenutku kada tehnologija dosegne svoj vrhunac i postane besmislena u svojem nastojanju da zamijeni čovjeka, morat ćemo konačno početi istraživati sebe. Mehanika i tehnologija u višem stupnju razvoja eksploatirat će sve poznate modele funkcioniranja i sljedeći korak bit će apstraktno, nesvjesno, podsvjesno i nadsvjesno, sva ona područja koja nas toliko plaše i o kojima jako malo znamo sa stanovišta znanosti. Bit će još veći izazov nositi se s novim oblicima i vrstama umjetnosti jer će nove vrste umjetnosti, medijska, (bio)tehnološka, biti izvedbeno kompleksne i znanstveno zahtjevne. Pojavit će se nove vrste instrumenata, i glazbenih i onih koji će reproducirati druge vrste umjetnosti. U tom segmentu umjetnost i znanost puno će više surađivati učeći jedna od druge i bit će sasvim normalno provoditi sintezu umjetničko-znanstvenih istraživanja, a umjetnik će postati ultimativni istraživač 21. stoljeća. Uloge materijalnog/znanstvenog i apstraktnog/umjetničkog izmijenit će se, povezati i integrirati.
Istodobno, bit će sve više pokušaja inženjera da naprave umjetnu inteligenciju koja će stvarati umjetnička djela. Zapravo, da naprave matrice koje će statistički procesirati ljudsko iskustvo, generirati "vlastito" djelo i umjetno "stvarati" osjećaje. To bi moglo u sferi kreativnih rješenja i industrije zabave dati neke rezultate, ali se zapravo dovodi u pitanje sama bit umjetnosti, prenošenja osjećaja, pa i kognitivni razvoj čovjeka. Takav "napredak" proizlazi iz dubokog nerazumijevanja biti i razloga umjetnosti. Postavlja se pitanje hoće li umjetna inteligencija zamijeniti i ljudsko dostojanstvo i dostojanstvo života općenito. Također i koja je svrha toga osim da se čovjek osjeća kao Bog koji je stvorio život izvan prirodnog reproduktivnog modela. Mozak je organ za preživljavanje. Budemo li ulagali isključivo u umjetnu inteligenciju, tko će preživjeti? Ako će sva umrežena računala, mobiteli, komunikacije i ostalo tvoriti veliki jedinstveni svjetski mozak, hoće li uistinu asimilirati i onaj dio zadužen za kreativnost, kritičko mišljenje i duhovnost.
Čovjekove osnovne potrebe su hrana/voda, sklonište i komunikacija. Nemojmo zaboraviti da je netko osmislio i kreirao svijet oko nas, prema našim potrebama i iznad njih, do zadnjeg detalja. Zgrade, predmete, filmove, glazbu, mobitele, prijevozna sredstva, tehnologiju, komunikaciju i njezine sadržaje. Tehnološki i kreativni kapital generirat će upravo takva radna mjesta. Tehnološka i kreativna radna mjesta imaju najveći rast, čak i u krizama. To je naravno velika prilika za tranziciju iz industrije kakvu znamo i nove industrije predvođene kreativnom misli, međutim tu je i trenutak u kojem treba preuzeti odgovornost za moguće scenarije i izbjeći nove modele eksploatacije ovog suptilnog kreativnog bića - čovjeka. Pitanje je samo što ćemo tada imaginirati, s kojom svrhom i zašto? Nešto suprotno eksploataciji ili rigidnim ideologijama? Bude li se dizao pokret za ljudska prava u 2068., to će biti tema, a umjetnost će na to i te kako stalno podsjećati.
Galerija - Održan 5. panel Večernjakovog projekta Pogled u budućnost - 2068.
Sloboda izražavanja i cenzura
Borba za slobodu umjetničkog i svih drugih oblika izražavanja nasuprot cenzuri dodatno će se zaoštriti. Nove tehnologije po pitanju naprednih mogućnosti kontrole i cenzure imat će dvojaku ulogu. Jednu u kojem će omogućiti kapitalu, populističkim i ekstremističkim političkim sustavima optimalnu kontrolu i cenzuru. Sjećamo se Goebbelsa, Staljina, pa lova na holivudske filmaše i scenariste pedesetih koji su se drznuli pisati socijalno osviještene scenarije, pa ih je i američki Kongres kroz svoj odbor tretirao neprijateljskom djelatnošću.
Nažalost, takva nas budućnost čeka, samo sofisticirana i multiplicirana. Puno od toga danas vidimo u kontroverzijama oko odvažnog WikiLeaksa. Hoće li se potpora i sloboda izražavanja povećati? Hoće li progresivnim, osviještenim scenaristima i dramaturzima novog doba biti omogućeno davati opcije scenarija na izbor gledatelja ili će biti marginalizirani? Da ljudima potiču maštu, pa i želju za drukčijim, pravednijim društvom. To nas dovodi do druge moguće uloge tehnologije, da pomogne umjetnosti kao otvoreni medij u njezinoj misiji dostojanstva i kvalitete života. Da ljudima pruža opcije i modele imaginacije slobode, ali i progovara o problemima. Umjetnost će se žestoko boriti za slobodne i osviještene opcije. Subverzivna imaginacija je "domaći teren" umjetnosti.
U budućnosti će biti sasvim normalno da liječnici osim konzervativnih medicinskih terapija znatno više prepisuju art terapije različitim umjetničkim izričajima. Pogotovo pri oporavku pacijenata od težih oblika bolesti, moždanih udara ili psihičkih i mentalnih problema. Demencije, neuroze i anksioznosti ekspandirat će unatoč strelovitom razvoju medicine. Pojavit će se nove bolesti i poremećaji uzrokovani upravo razvojem tehnologije i ovisnošću o njoj. Umjetnost zbog svojih kompleksnih unutarnjih sustava djelovanja može opustiti tijelo, iscijeliti oštećene receptore ili potaknuti nove sinapse. Individualne i grupne art terapije bit će uobičajene i masovne, kao i preporuke liječnika za odlazak na kulturna događanja ili umjetničke izložbe i muzeje. Već sad postoji cijeli niz metoda i formata umjetničke pomoći i samopomoći, pri čemu se pokazuje da u određenim slučajevima intenzivne primjene umjetničkih metoda - pjevanje, likovnost ili ples - daju daleko učinkovitije i brže rezultate od klasičnih ili agresivnih terapija. Pogotovo u oporavku i prevenciji te palijativnoj skrbi. Stoga će se art terapija u budućnosti znatno više razviti i primjenjivati.
Kamo je nestao čovjek?
Vapaj suvremenog čovjeka za osobnošću podržat će svi oblici umjetnosti, dosadašnji i novi. Likovnost, ples, drama, performans, glazba, pripovijedanje, film, crtež dobit će na dodatnoj društvenoj i subjektivnoj vrijednosti, različitoj od one koju daju umjetno generirani algoritmi. Umjetnici će putem novih medija, oblika i interakcija promišljati eho tehnoloških i genetskih revolucija i koristit će ih da bi propitali implikacije na ljudsku subjektivnost, obitelj, društvo, ljudska prava. Dobre i loše strane. Vrhunski umjetnik nikada neće fetišizirati sam medij, koliko god on bio zavodljiv. Upravo zbog karaktera da izravno izrazi ljudsku dušu, čovjekovu bit, osjećaje, dvojbe, kontekst, kritički stav, suosjećajnost, umjetnost će otvarati ljudima prostor za osobnost, vlastito ostvarenje, ali i empatiju.
Umjetnost će se još više baviti socijalnim nasljeđem, ljudskim pravima, pravima svih oblika života i prirode. Modifikacija gena, osobito ljudskih otvorit će nove dvojbe čovjekova bitka, ali i egzistencijalne zebnje. Umjetnik i svi s kojima surađuje podjednako će raditi na tome da umjetnost bude mjesto za raspravu u jednom od najvažnijih pitanja i drama. Što znači biti čovjek danas i sutra?
Svaki čovjekov trag i umjetnički izričaj bit će vrijednost sama po sebi u odnosu na hiperkontrolirano društveno, tehnološko okruženje i umjetnu inteligenciju. Zamislimo život bez umjetnosti, glazbe, poezije, kazališta, filmova, pripovijedanja priča i knjiga. Sav fizički, vizualni i virtualni svijet oko nas je kreativno i umjetnički oblikovan. Promišljan.
Kad to osvijestimo, možemo pretpostaviti važnost, ulogu, ali i odgovornost umjetnosti u budućem svijetu. S druge strane konzervativni, linearni i mehanički sustav obrazovanja koji se temelji isključivo na racionalnoj i numeričkoj inteligenciji od čovjeka stvara umjetnu inteligenciju i produktivni stroj, koji će vrlo brzo zamijeniti prava umjetna inteligencija i robotika temeljena upravo na trenutačnoj svjesnosti čovjeka o vrijednostima kojima teži. Znanost će se baviti inteligencijama stroja i "nabadati" po inteligencijama gena, umjetnost će se baviti inteligencijama čovjeka, ljudskom biti u praksi.
U tom se neistraženom vakuumu otvara iznimno potentan slobodan prostor kojeg ćemo vrlo brzo postati svjesni, prostor za povratak sebi, prostor za ostvarenje čovjeka. Prostor za doba umjetnosti. Nova renesansa. Veliki mogući preokret kroz umjetnost.
>> Pogledajte što Igor Rudan kaže o umjetnoj inteligenciji
"Umjetnost je važna a umjetnosti ćemo se bojati..(!?)." hrpa oksimorona, praznih floskula i sofizama.....bogu hvala od ovoga teksta neće profitirati nitko po pitanju svladavanja crteža, anatomije ili tonskog slikanja...Battista Ilić nema svoga djela, tek verbalnu maglu koju može popabirčiti od suvremenih teorija i nju nuditi umjesto umjesto konkretnih realizacija. Nije ni čudo da je sve otišlo k vragu u ovoj zemlji i po pitanju vizualnih umjetnosti.