Od Račana do Milanovića sve vlasti 15 godina uništavaju Hrvatsku

Je li hrvatski narod normalan? Koliko dugo može masovno izlaziti na izbore i davati povjerenje ljudima koji ga redovito iznevjere? Je li moguće da danima, tjednima, mjesecima i godinama sluša i čita o nemoralu i nesposobnosti političara, a onda je dovoljno kratko vrijeme namamljivanja pa da opet ustoliči neku koaliciju o kojoj će iznova slušati sve najgore? I tako unedogled. Trenutačno uživamo u neviđenom automobilskom luksuzu vlasti koji se nastoji opravdati i relativizirati, malo tko nije zgrožen silnom rastrošnosti u vremenu tolikoga siromaštva i nezaposlenosti.

I dok Kukuriku koalicija ne uspijeva nikoga uvjeriti da ima imalo opravdanja za kupnju stotina i stotina skupih automobila, najjača se oporbena stranka odriče svojih bivših dužnosnika sa Sanaderom na čelu i na sudu traži od njih 50 milijuna kuna odštete ubog materijalne štete i štete nanesene reputaciji HDZ-a. Jedni su socijaldemokrati, drugi demokršćani, no niti promiču interese radništva niti u njima ima išta od kršćanstva.Vidjet ćemo kakav će biti HDZ ako na idućim izborima pobijedi, ali i HDZ i SDP već gotovo 15 godina (jedni su na vlasti bili osam, drugi šest godina) ni u nakanama nisu imali bilo kakvo političko načelo na kojem bi se temeljilo društvo a oni ostali upamćeni kao njegovi promotori.

Jedino što ih je izrazito obilježilo jest servilnost prema Europskoj uniji i spremnost da se žrtvuju najveća nacionalna bogatstva kako bi se podmitili europski moćnici koji će nam omogućiti članstvo u EU. U tih petnaestak godina i desni i lijevi upropaštavali su hrvatsko gospodarstvo, oslanjali se na zaduživanje u inozemstvu, išli na ruku stranim profiterima i uvoznicima koji su uništavali hrvatske proizvodnje.Poslije Tuđmana u Hrvatskoj nije bilo nacionalne vlasti, a kad briga o zemlji nije u temelju politike, doći će do izražaja korupcija, kriminal, rastrošnost, luksuz, podilaženje krupnom kapitalu...

Izostat će strategija razvoja, izgubit će se financijska i gospodarska suverenost i zemlja će se pretvoriti u koloniju ovisnu o svjetskim vjerovnicima i grabežljivcima.Politička Hrvatska danas ne zna tko je, koja joj je nacionalna orijentacija i na čemu se može graditi budućnost naraštaja koji dolaze. Jedino čime kao svojim uspjehom maše ova vlast jest uvođenje reda, no ako u tome ima istine, od čega živimo i od čega ćemo sutra živjeti? Odgovora na to pitanje nema ni u začecima.

Nije ga imala ni vlast Jadranke Kosor, Ive Sanadera, Ivice Račana. A upravo su te tri vlasti imale šansu da poslije ratnoga desetljeća nešto učine. Tuđman im je ostavio relativno uređenu zemlju, s vanjskim dugom koji je bio gotovo zanemariv te s bankama i strateškim državnim tvrtkama od kojih nijedna još nije bila u većinskom stranom vlasništvu. Sjetite se koje se olakšanje u određenim političkim, gospodarskim i financijskim miljeima osjetilo kad je 2000. godine HDZ izgubio vlast i kad Tuđmana više nije bilo.Hrvatska se jednostavno mogla preuzeti.

Račan i poslije Sanader, J. Kosor te danas Milanović konobarski su je nudili – izvolite, što želite? I kad smo napokon zemlju rasprodali a za to bili nagrađeni ulaskom u EU – što smo dobili? Ništa, samo gubimo, izvoz je sve slabiji a uvoz je podivljao, skupo članstvo moramo plaćati a vijesti o preuzimanju novca iz fondova EU sve su crnje.

Stoga je prirodno da se u tom poraznom stanju pozornost usmjerava na blještave automobile koje za sebe kupuje vlast i na neočekivani HDZ-ov zahtjev za odštetom koji znači priznanje da je vrh bivše vlasti bio kriminalan. Narodu su politička vodstva uvijek potrebna, bez njih nema organizirane države, ali u Hrvatskoj se urušio svaki autoritet pojedinih političara i stranaka. Već mjesecima se proizvode slučajevi, ponajprije zato što se ne proizvodi roba.

U kućama, u obiteljima u kojima se ne radi stvaraju se samo skandali, svak ih se nastoji kloniti. I međunarodne agencije koje nam daju najniže ocjene preporučuju investitorima – klonite se Hrvatske. Samo se još birači mogu obmanuti.