Od tri udružene šećerane ostaje samo pogon u Osijeku?

Jesenske kampanje prerade šećerne repe u virovitičkome kraju nije bilo, a ovih je dana objavljen i popis prijavljenih tražbina vjerovnika u postupku predstečajne nagodbe koja je pokrenuta zbog višemjesečnih blokada računa šećerane Viro.

Prema tom popisu Viro vjerovnicima duguje oko 600 milijuna kuna, među kojima su najveći HBOR s potraživanjem od 369 milijuna kuna, zagrebački KF partners (89 milijuna), Erste banka (53), Zaba (30), HPB (20), OTP (16 milijuna kuna), a tu su i Konzum koji potražuje 5,7 milijuna, Centar za kombinirani transport Zagreb (3,9), Belje (3,6), Pik Vinkovci (2), HŽ Cargo (1,8) i Borovo (1,6 milijuna kuna)....

U predstečajnom postupku od prosinca lanjske godine je i Sladorana Županja, što znači kako je u gorka priča o hrvatskom šećeru, koja je 2019. tri domaće šećerane – Viro i Sladoranu Županja Marinka Zadre te Tvornicu šećera Osijek u sastavu Žito grupe Marka Pipunića potakla na udruživanje u Hrvatsku industriju šećera, spala na jedno slovo.

– Objektivno, takvo je što i bilo za očekivati jer je trenutačna proizvodnja šećerne repe u Hrvatskoj na oko 10-ak tisuća hektara dostatna za svega jednu kompaniju – kaže nam Mato Brlošić, potpredsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK).

Ističe kako je unazad nekoliko godina cijena otkupa šećerne repe naglo i neočekivano pala, što je veliki broj poljoprivrednika odvratilo od sijanja, a ni interventne potpore, dodatno subvencioniranje koje je država ponudila kasnije, nisu dale rezultata. Proizvodnja je narasla za svega nekoliko stotina hektara.

Video: Edina Zuko/PIXSELL

– Repa je je postala visokorizična kultura zbog klimatskih promjena, suše... Treba i tešku mehanizaciju, a cijene otkupa su niske. Ratari bolje zarade na kukuruzu uz duplo manje posla – priča Brlošić.

Sumrak u šećernom biznisu počeo je 2017., kad su u EU ukinute kvote za šećer koje su bile na snazi punih 50 godina. Došlo je do hiperprodukcije proizvodnje i sve drastičnijeg pada cijena na tržištu. Veliki proizvođači “pojeli su” nekonkurentne, male. A s rekordnim prinosima u Indiji, Tajlandu i Australiji, šećer je postao i globalni problem.

Miroslav Božić, savjetnik Hrvatske industrije šećera, kaže kako je glavni razlog prestanka prerade šećerne repe i proizvodnje šećera u pogonu Hrvatske industrije šećera u Virovitici, nažalost, manjak domaće sirovine, odnosno pad zasijanih površina pod šećernom repom koji traje kontinuirano od 2017. godine.

– Nije jednostavan odgovor na pitanje zašto je površina pod repom u zadnje tri godine skoro prepolovljena. Imali smo skoro 20 tisuća hektara u 2017., prvoj godini nakon ukidanja proizvodnih kvota, a pali smo na samo 10.400 ha u prošloj godini. Potpuno je jasno da te površine nisu mogle osigurati rad svih naših pogona jer bi bio ugrožen cijeli sustav Hrvatske industrije šećera koji je u 2019. povezao sve hrvatske šećerane upravo s ciljem opstanka ove proizvodnje koja u našoj zemlji ima dugu tradiciju. Posebno je teško razumjeti pad interesa za proizvodnju sirovine koju u Hrvatskoj plaćamo više od ijedne druge zemlje u EU te za koju su Ministarstvo poljoprivrede i hrvatska Vlada osigurali jednu od najizdašnijih proizvodno vezanih potpora. Zvuči kao paradoks, ali može se zaključiti da je općenito visoka razina osnovne potpore po površini u Hrvatskoj koja je među najvišima u EU, privlačnija poljoprivrednicima za proizvodnju kultura niže dodane vrijednosti – tvrdi Božić, objašnjavajući kako je to zato što se tamo zahtijevaju manja ulaganja svih resursa, uključivo i rada – i to uz puno manji rizik.

– Taj je naš problem prepoznat na svim razinama, rekao bih, ali nažalost još nismo pronašli način kako preokrenuti takvo razmišljanje – dodaje.

Na upit kakva je budućnost hrvatske proizvodnje šećera s obzirom na hiperprodukciju u Europi, odgovara kako odgovor na to pitanje, u smislu buduće razine aktivnosti poslovanja šećerne industrije, mogu dati proizvođači šećerne repe.

– Ovisno o raspoloživoj sirovini, osigurat će se proizvodnja šećera koja sigurno može namiriti domaće potrebe, a dijelom osigurati i izvoz. Hiperprodukcija u Europi je sada iza nas jer od 2017., prve godine nakon ukidanja kvota kada je proizvedeno više od 21 milijun tona repnog šećera, bilježi se stalni pad te u ovoj tržišnoj godini EU, uključujući i Veliku Britaniju koja više nije članica, očekuje jedva 15,5 milijuna tona. Dakle, nema bojazni za našu budućnost jer smo u regiji s velikim deficitom ali odgovor o razini proizvodnje ponajviše ovisi o domaćim proizvođačima šećerne repe – tvrdi Božić.

Koliko su pale cijene, s obzirom da je šećer u maloprodaji sve jeftiniji i sve češće na akciji, pitamo.

– Pad cijena šećera na europskom tržištu je drastičan. Prosječna cijena šećera prema podacima Europske komisije u zadnje dvije godine, u odnosu na godinu 2013. kada je Hrvatska postala članica EU, pala je za točno 50 posto (sa 700 na 349 eura/t). Već tri godine u nizu prosječna je cijena u EU ispod minimalne ciljne cijene od 404 eura/t, bez ikakve javne intervencije na razini tijela EU. To je dovelo do ogromnih gubitaka europske šećerne industrije koji se procjenjuju na 2,5 milijarde eura samo u jednoj godini nakon ukidanja kvota 1. listopada 2017. – ističe Božić.

Dodaje kako je za Hrvatsku poseban problem kontinuirana damping ponuda viškova EU šećera na domaćem tržištu tijekom zadnje tri godine po cijenama koje ni u jednoj europskoj šećerani ne mogu pokriti niti troškove osnovne sirovine – šećerne repe.

– Naše analize akcijskih prodaja uvoznog šećera u maloprodaji pokazuju da je riječ o cijenama koje su ispod cjenovne razine koju nalazimo u zemljama proizvodnje ili u nama susjednim zemljama EU, te ono što posebno zabrinjava je da su te cijene ispod razine izvoznog pariteta za izvoz izvan EU. Dakle, na jednoj strani hrvatske šećerane dijele sudbinu i probleme svih europskih šećerana, bez obzira što početne pozicije nisu ravnopravne. Hrvatska nije dobila nijedan jedini euro potpore za restrukturiranje, dok su europske šećerane iskoristile čak 5,5 milijardi eura u razdoblju do 2013. godine. Na drugoj strani, evidentno je da svjedočimo primjerima nepoštene trgovačke prakse unutar samog EU tržišta, s obzirom da se ne može podvesti pod tržišnu utakmicu prodaja šećera ispod izvoznog pariteta i ispod cijene koštanja. Može li itko razumno objasniti da cijena 1 kg pakiranog šećera u akcijama kod velikih maloprodajnih lanaca u Hrvatskoj iznosi jedva polovicu cijene koju za isti proizvod u istom maloprodajnom lancu nalazimo u zemljama proizvodnje tog šećera ili nama susjednoj Sloveniji, koja čak nema proizvodnje – pita Božić?

Napominje kako odgovor na pitanje nastavljaju li druge dvije šećerane koje su se povezale u Hrvatsku industriju šećera - osječka i županjska – i dalje normalno poslovati, odgovara kako na njega mogu dati odgovor samo domaći proizvođači šećerne repe.

– Već smo prošle godine najavili da je za održivi rad dvaju pogona potrebno osigurati barem 18-20 tisuća hektara pod repom, odnosno 10 tisuća ha po šećerani. Naša industrija to može bez problema preraditi. Kao ilustraciju mogu poslužiti najsvježiji podaci s europskog tržišta. Prosječna površina pod repom u starim zemljama članicama EU gdje su najveći proizvođači Francuska, Njemačka i Nizozemska iznosi 18 tisuća ha po šećerani. U novim zemljama članicama, gdje su najveći proizvođači Poljska i Češka taj je prosjek nešto niži ali iznosi skoro 12 tisuća ha. Upravo je toliko ukupna površina s koje je isporučena repa šećeranama Hrvatske industrije šećera u Županji i Osijeku u zadnjoj kampanji – objašnjava.

U kampanji 2020. u Hrvatskoj je prerađeno oko 860 tisuća tona šećerne repe i proizvedeno oko 126 tisuća tona bijelog šećera. Prvi puta u povijesti je hrvatski prinos šećera po površini koji je iznosio oko 10,5 t/ha premašio prosječan prinos u EU. Podaci još nisu konačni, ali statistika EK na to jasno ukazuje.

– Jednako tako je prinos repe po površini u Hrvatskoj, koji je iznosio skoro 75 t/ha, veći nego prosječan prinos u EU, uz relativno solidan sadržaj šećera u repi. To su izvrsni pokazatelji da budućnost za ovaj sektor postoji. Jedini parametar u kojemu je ostao naš zaostatak za EU je parametar koji bilježi proizvodnju šećera po jednoj šećerani. Tu jako zaostajemo za prosjekom starih zemalja članica u kojima je proizvodnja po šećerani oko 200 tisuća tona, dok je prosjek novih zemalja članica točno upola niži (100 tisuća tona). Bez rafiniranja sirovog trščanog šećera što zbog visokih cijena sirovine i EU carina nije bilo moguće, naš je prosjek prošle godine samo 63 tisuće tona. Stoga se vraćamo na početak priče, a to je nužnost povećanja površina pod šećernom repom za dugoročnu održivost – završava Božić.