Jednostavno, ja nemam za kruh. Nisam mogla zamisliti da će mi se nešto takvo uopće dogoditi. Da sam doslovno bila gladna – kazala je za Večernji list profesionalna konobarica, 30-godišnja Mira Magdalena Vlahović, ističući da je žalosno da ona sa svojih 30 godina ide roditeljima da bi jela jer si ne može kupiti ni kruh.
– Dobijem četiri tisuće kuna subvencije od države, s tim da sam podstanarka i imam kredit. Banku ne zanima zašto ja ne mogu platiti ratu kredita. Isto tako, imam predivnu gazdaricu koja ima razumijevanja, vrlo je tolerantna i četiri mjeseca mi u proljetnom lockdownu nije htjela uzeti ni lipe stanarine. Meni je zbog toga bilo neugodno. Sada, nakon 15 godina rada, dobila je otkaz, ona je žena od 50 godina koja sjedi doma sa svojim djetetom i ne zna što će. Sada si ne mogu dopustiti da je zovem i kažem da ne znam kada ću dobiti plaću i kako ću odvojiti stanarinu od koje ona sada živi i o kojoj ovisi. To je veliki problem. Ja sam ugostitelj deset godina. Radila sam u velikim hotelima i restoranima – govori Mira Magdalena Vlahović, koja već šest godina radi u Caffe baru Laga u zagrebačkom naselju Stenjevcu.
– Ne vidim tu nikakav drugi izlaz osim da nas otvore i dopuste nam da radimo. Ako nam i otvore samo terasu, mi s tim ne možemo preživjeti. Meni nitko neće doći sjesti na terasu ni ujutro kada je hladno, ispod nule, ni uvečer. Banka redovito zove i pita kada ću uplatiti rate kredita. Kamate se gomilaju. Odgodu kredita ne mogu tražiti jer imam nenamjenski kredit – očajna je naša sugovornica, koja je počela razmišljati o novom poslu ili o odlasku iz Hrvatske, o kojem nikada do sada nije ni pomislila.
U očekivanju paketa blagog popuštanja mjera, koji treba ići od 1. veljače, a u kojem su se do zadnjeg trena najviše lomila koplja oko ugostiteljstva, ugostitelji ne očekuju i veliki pomak ili promjenu te su, kako kažu, na rubu egzistencije i ogorčeni. Složni su u tome da Vlada treba otvoriti kafiće i restorane.
– Proljetni lockdown donio je nerad neka četiri mjeseca. Činjenica je da smo dobili četiri tisuće kuna po djelatniku, ali to je bila navlakuša radi socijalnog mira i reda u državi, a zaboravili su platiti troškove. Nikada nije bilo znanstveno dokazano da su kafići i restorani izvor zaraze. Javnost treba znati, jer se stvara takva percepcija, mi ne vozimo Bentleye i ne ljetujemo na Havajima – kazao je za Večernji list Mladen Lazzo, vlasnik Caffe bar Laga u zagrebačkom Stenjevcu.
– Živimo normalan, prosječan obiteljski život od osobnog dohotka. Moja porezna kartica u Poreznoj upravi čista je kao suza. Nisam dužan nikome. A dobavljačima, kada sam dužan, platimo po dogovoru, ali s državom nema dogovora. Oni su proljetos knjižili naše obveze, ali nisu ih platili. Uplata mjera kasni po tri do četiri mjeseca. Ovo zimsko zatvaranje još je gora situacija. Uspjeli smo se izboriti da nam plate troškove zatvaranja, ali pravilo je da sami platimo pa će nam, uz priloženu uplatnicu da je plaćeno, jednog dana oni to refundirati. Ovog mjeseca morao sam otkazati max TV, Vip WiFi, HRT, novine... Struju moramo platiti jer će nam je isključiti. Platio sam struju za prosinac iako nisam radio. Nakon toga te račune šaljem u Poreznu upravu, koja nakon nekog vremena provjerava uplate i traži bankovne izvatke, što prilično traje, umjesto da nam odmah uplate taj novac. Oni šalju na Hrvatski zavod za zapošljavanje i onda čekate dok oni to isplate – govori Lazzo, ističući kako je pitanje kada će ta isplata biti.
– Porezna nema milosti. Imate li dug veći od 200 kuna, ne možete ući u potpore. Banka vam također uredno svaki mjesec naplaćuje transakcije. Ja u prosincu nisam radio, ali mi je banka uredno skinula sto kuna naknade, što nema veze s logikom. Moji kolege i ja slažemo se da nam država, kao i u Njemačkoj i ostalim zemljama Europske unije, uplati tri posto prošlogodišnjeg prihoda. Kao poduzetnik koji radi u toj djelatnosti 15 godina, ja sam s četiri tisuće kuna izjednačen sa svojim radnicima. Moja konobarica, cura koja je već šest godina kod mene i završila je školovanje za konobaricu, sada čami doma. Kako da ona preživi mjesec, a podstanarka je i ima kredit? Ona je jedna od tisuće ovakvih slučajeva u ovoj branši – ističe Lazzo.
VIDEO: Ništa od kave za van! Popuštaju se mjere u školama i za neke sportske aktivnosti.
Napominje da nitko ne zna što će biti dalje.
– Ideja o otvaranju caffe barova za kave za van ili samo otvaranje terasa, to nema veze s pameću. Ja imam terasu, ali to neću napraviti. Poštujem kolege na moru koji imaju terasu i dolje nije tako hladno pa mogu tako raditi. Ja ne mogu ujutro na -9 paliti cijeli pogon, plaćati radnika, da skuham deset kava, to si ne mogu priuštiti. Imam mali kafić i u špici sezone kuham 80-ak kava. Prema procjeni, sada mogu prodati između 10 i 15 kava. To je suludo. Ili otvaranje kako treba ili ništa. Ono što meni i mojim kolegama najviše smeta jest da pekarnice i Tisak prodaju kave za van, to je nelojalna konkurencija. To nije djelatnost ni Tiska ni pekarnice. Da nisu kafići izvor zaraze, dokazuje činjenica da su mi dva puta bili inspektori civilne zaštite i sve je bilo prema epidemiološkim mjerama. Da je znanstveno dokazano da su kafići izvor zaraze, zatvorite nas cijelo vrijeme trajanja korone – govori Lazzo, priznajući da ni njemu nije svejedno te da se i on boji zaraze i boji se za svoj život.
– I ja se bojim za život, za život moje mame. Svoju majku nisam vidio pet mjeseci jer se bojim da je ne zarazim, a ona ima 84 godine. Nisam sklon vjerovati u teorije zavjere. Ali, kako je krenulo, nas će dotući da dođu strani lanci. Ima nešto u tome. Pogledajte na Cvjetnom trgu koliko se dnevno skupi ljudi koji kave kupuju od stranih lanaca koji rade pa onda sjednu na terase kafića koji ne rade, ali su im ostale terase složene jer nemaju kamo sa stolovima i stolcima. Taj strani lanac dnevno od prodaje kave zarađuje 30 tisuća kuna prema našim saznanjima. Mi mikrougostitelji smo pred kolapsom. Situacija je neodrživa, a tko zna što će biti opet na jesen – pita se Lazzo, koji je za potpuno otvaranje, ali i kažnjavanje onih koji se ne drže zakona i propisa.
– Moji kolege i ja htjeli bismo potpuno otvaranje uz stroge epidemiološke mjere. Ako netko krši zakon, neka ga zatvore i kazne. Ali pustite ljude koji poštuju propise i zakone neka rade. Mnogi moji kolege koji su digli kredite sada ih ne mogu platiti. Zašto država ne obustavi potraživanja banaka za takve klijente, koji su kredite podigli da renoviraju ili poboljšaju rad kafića, a sada su po sili zakona zatvoreni i ne smiju raditi? Zašto Vlada ne može stati na kraj bankama? Ljudi su očajni jer nemaju primanja, a rate kredita i Leasinga dolaze na naplatu. Jedan moj kolega koji je kupio perilicu za suđe na rate, koja je koštala 7,5 tisuća kuna, uplatio je jednu ratu, dvije nije i sada je pred ovrhom. Kako da taj čovjek preživi? Ako misle i dalje da smo mi problem, neka nam skrate radno vrijeme ili uvedu policijski sat – govori Mladen Lazzo.
Kao i Mladen Lazzo, i vlasnik kultnog noćnog kluba u centru Zagreba, podaci poznati redakciji, smatra da otvaranje terasa neće riješiti problem ugostiteljima.
– Nama je terasa pet posto prometa, i to ako su lijepi dani. Mi se baziramo na noćnom životu i noćnoj zabavi, programima, koncertima, D. J.-ima... Imamo veliku binu, stalnu klijentelu iz kulturnog, javnog i političkog života. Mi sami ne možemo ništa učiniti i moramo čekati odluku Stožera i Vlade. Oni koji bi mogli nešto učiniti su udruge ugostitelja. Nažalost, što se tiče Nacionalne udruge ugostitelja, kao i one zagrebačke, ne znam nikoga od kolega da je bio upitan tko će biti predsjednik. Ne znam uopće tko su predsjednici i tko ih je izabrao jer ja nisam glasao ni za koga niti sam znao da se glasa. Kako su i prema kojim kriterijima oni izabrani? Tko to predstavlja našu struku? Koliko sam čuo, prije samog sastanka s Vladom predstavniku Udruge ugostitelja rečeno je da ne traži ukidanje ili smanjenje PDV-a i to nisu ni tražili. To sve govori. I opet je tu upletena politika. Marin Medak dao je ostavku, a na njegovo mjesto dolazi splitska ugostiteljica Jelena Tabak, dok će njen zamjenik biti Zdravko Karna iz Nezavisne udruge ugostitelja. Tko je te ljude izabrao i dao im legitimitet da pregovaraju u naše ime? Mene i mnoge moje kolege s kojima sam u kontaktu svakodnevno nitko ništa nije pitao – tvrdi naš sugovornik i dodaje kako je država dala radnicima nešto, ali poduzetnicima ništa.
– Nisam protiv zatvaranja. Zatvorite nas na godinu dana ako treba, ali nas pravilno obeštetite kao što se to radi u svim normalnim zemljama – kazao je naš sugovornik.
Ogorčen je i razočaran cijelom situacijom i Karlovčanin Željko Godač, vlasnik četiri kafića, Ray bara, Star bara, Leonarda i Jazz Caffea.
– Bio sam kao dragovoljac u specijalnoj policiji i nisam uzeo mirovinu jer nisam išao u rat radi koristi, nego da branim domovinu. Sada želim pošteno raditi i zaraditi, ali mi je to onemogućeno – kazao je Željko Godač, koji ima 24 radnika i u prošlom lockdownu nije nikome dao otkaz ni dok još Vlada nije donijela odluku o subvencijama konobarima.
– Nelogično je da je nama kao caffe barovima u potpunosti onemogućen rad za van, nama kojima u imenu i nazivu stoji caffe, a kiosci, pekarnice, benzinske pumpe, pa i klet u vinogradu mogu imati poslugu pred vratima. Očekujem da nas otvore 1. veljače bar na terasama... A ako ne, da nas bar izjednače s već navedenima oko dostave pića na vrata. Ne znam jesmo li još uvijek živi ili samo mislimo da dišemo? Mi smo gotovi – govori Željko Godač te tvrdi su se za njih zalagali Udruga glas poduzetnika i Hrvoje Bujas, dok su ih svi drugi izdali i ostavili na milost i nemilost.
– Ni Ceh ni Obrtnička komora, kojima plaćamo članarinu, nisu ni riječ rekli, a kamoli se založili za nas. Ne, mi nemamo predstavnike. Imamo nekakvu ugostiteljsku udrugu, ali ne znam koga ta udruga uopće predstavlja jer osobno u Karlovcu ne znam nikoga tko je član te udruge i tko im je dao legitimitet u pregovorima. Na kraju krajeva, ta je udruga cijelo vrijeme pregovarala sa Stožerom i sve dogovorila, da tako kažem, uvukli su nas u ovo i na sve ovo pristali, a sada su dali ostavke. To se tako ne radi. To je isto kao ostavka Line Červara usred Svjetskog rukometnog prvenstva. Jednostavno, usred bitke se ne povlačiš. Ovo je bitka za našu egzistenciju, za naš posao. Naši predstavnici za nas se nisu izborili. Imate primjer u Italiji, u Češkoj, u Engleskoj, gdje su svugdje predstavnici ugostitelja uspjeli izboriti to da ugostitelji otvore lokale. Mi to nemamo, nemamo takvu snagu ni takvog pokretača, nemamo takvo zajedništvo – govori Željko Godač ističući da je ugostiteljstvo podijeljeno.
– Ugostiteljstvo na moru nije isto kao i ugostiteljstvo na kopnu. Oni imaju drukčiju vrstu ugostiteljstva i dovoljna su im samo dva kvadrata zatvorenog prostora, ali imaju velike terase jer tamo je sunčano i toplije. Ovdje je sasvim drukčije. Podijeljeni su i kafići i restorani, gdje smo mi, kako se to kaže, zadnja rupa na svirali. Apsurd je da je kleti, koja je zapravo skladište vina, dozvoljeno točenje kave, a ja koji sam caffe bar i piše da mi je kava osnovna djelatnost ne smijem točiti kavu za van. Gdje je tu ikakva logika? Na kraju krajeva, ako se i donese odluka da možemo posluživati kave za van, to neće spasiti nikoga jer tu zarade gotovo i nema, ali država će na taj način prestati uplaćivati subvencije za konobare. Reći će da su nas pustili da radimo i to je to, a mi s tim nećemo imati ni pet posto prihoda – upozorava Godač.
Tvrdi kako je ovo realno slom ugostiteljstva.
– Nigdje nije dokazano da smo mi, ugostitelji, krivci za širenje korone. Nikakve brojke to nisu pokazale. Nigdje nije izašlo da je određeni broj oboljelih iz barova. Dok npr. u trgovačkim centrima piše da u njih može ući 4,5 tisuća osoba, pa tko njih broji? U ova dva mjeseca nerada postoje lokali koji su radili i još rade normalno. Postoji jedan lokal u Karlovcu za koji svi znaju da radi. Iako kao može imati samo hranu za dostavu, ljudi sjede unutra i jedu. I opet nismo svi isti. Postavljam pitanje, zašto se to tolerira? Zašto na teren ne ide inspekcija i ne kazni ga i zatvori kao što smo i mi zatvoreni. Tko zna, valjda što je manja sredina, lakše je kršiti zakone i pravila. I u Zagrebu ima hrpa lokala koji rade. Ljudi sjede za stolovima, što nije dozvoljeno. Kafići u hotelima rade. Ako moram platiti reket nekome da bih radio, neću ga platiti. Ako moram raditi preregistraciju caffe bara u klet da bih radio, neću raditi. Ja ću radije propasti i zatvoriti kafiće i dati konobarima otkaze – ogorčen je Godač te priznaje da mu je sada žao što nije otišao negdje izvan Hrvatske, u Kanadu, Novi Zeland....
– Prijatelji me pitaju zašto se bunim, kažu da mi je dobro jer sam situiran. Pa bilo bi žalosno da nakon 25 godina rada nemam ušteđevinu. Ali ljudi oko mene nemaju. Ljudi su nesretni i na rubu gladi. Vidim da idemo u krivom smjeru. Neki od mojih radnika već su dali otkaz, jer teško preživljavaju s četiri tisuće kuna. Ljudi razmišljaju pošteno i pametno. Bolje mu je raditi negdje za sedam tisuća nego sjediti doma za četiri tisuće. Ima ljudi koji imaju obitelji, koji su digli kredite za stan i aute i malo im je to novca. Ako misle da je četiri tisuće kuna dovoljno, zašto zastupnici u Saboru nisu sebe stavili na četiri tisuće kuna, kao znak solidarnosti sa svim tim ljudima, pa da vide kako se živi? Ja kao vlasnik ne dobijem ni tih četiri tisuće. Živim od ušteđevine i to trošim. Znam mnoge ugostitelje koji nemaju za kruh, koji su se enormno zadužili – govori Godač i dodaje da, dok u ostalim zemljama, članicama EU, država daje odštete ugostiteljima, oni ovdje ne dobiju ništa.
– Iako te države daju ugostiteljima 60 ili 70% odštete, ugostitelji se i dalje bune i traže da se otvore lokali. Mi imamo gubitak 100%. Ja moram sam poplaćati sve režije, da bi to jednog dana država možda vratila. Mi imamo izuzetno korektnog gradonačelnika, oslobodio nas je svega od čega je mogao sa svoje strane, od komunalnog doprinosa, terasa.... Bio bi velik korak kada bi nas oslobodili tri posto poreza kao što je to učinio Samobor. To je novac koji ide direktno Gradu. Ja sve plaćam, jer država je to postavila tako da mi platimo, a onda će oni jednog dana možda vratiti. Pitanje je hoće li će nam uplatiti. Možda ja mogu platiti, ali ima mnogo ugostitelja koji ne mogu. Pogotovo oni novi ugostitelji koji su sada jednostavno slomljeni. Odakle njima novac da financiraju sve dadžbine koje treba platiti, a nema prihoda? Pa to nema logike! – naglasio je Željko Godač.
Svjestan je da je percepcija u javnosti da su ugostitelji loši, stigmatizirani kao kriminalci, kao osobe koje ne plaćaju radnike i osobe na rubu zakona.
– Na žalost, možda ima i takvih, ali većina nas pošteno radi. Neka nam država, s obzirom na to da dolazi proljeće, dozvoli rad na terasama, uz poštivanje svih epidemioloških mjera koje traže od nas. Ili, da nas obeštete onako kako to radi EU. Ja vjerujem da će nas otvoriti onog trenutka kad Dalmatinci polude, a to će biti u roku od mjesec dana, jer kod njih će brzo doći sunce i mogu komotno raditi na terasama. Spominje se neki datum oko 15. ožujka. Mi smo Balkanci i volimo popiti kavu u društvu. Jesmo Europljani, ali nismo asocijalni kao neki Europljani. Na kraju, kada i otvorimo, mi nećemo imati radnike. Moramo uvoziti radnike jer će svi naši ljudi otići van. Pogotovo kvalificirani konobari. Tko bi ostavio posao koji je našao u međuvremenu i vratio se nama konobariti, a opet ne zna kada će nas zatvoriti – svjestan je situacije Željko Godač.
Jednostavno niste imali sreće kao ni tisuće zaposlenih u nekonkurentnim industrijama tipa DTR, Prvomajska, šećerane i slično. Tko je njima davao 4000 kn mjesečno?