Od vajk smo tu i vajk Istrijani

Našim imenima i našom zemljom ispiru usta i upisuju si bodove u svoje bijedne političke karijere. Ma ne dolazi u obzir, ne preko mog imena – ljutita je 72-godišnja Ankica Mrđa, koja je u Bužinima provela veći dio života. Ljuti je, kaže, ponovno trgovanje zaselcima u dolini Dragonje i slovenska inicijativa da se referendumom odluči u kojoj zemlji žele živjeti stanovnici Mlina, Škudelina, Škrila i Bužina.

Raspišite si to u Deželi
– Što god da se dogodi i tko god dođe na vlast, mi ćemo samo morati raditi, raditi i raditi – kaže Ankica koja, osim rada u polju i oko kuće, svakodnevno razvozi unuke u školu u Buje. S njom se slaže umirovljena učiteljica Palmira Brosol iz Kaštela.

– Nemaju Slovenci što dolaziti ovamo i pitati ni o kakvom referendumu. Neka si ga raspisuju doma kod sebe u Deželi. Još malo pa ćemo svi biti u Europi i neka onda dolaze i prolaze koliko hoće, ali dotad nek’ ne trguju s nama – ljuti se Palmira. Oni su, složni su gotovo svi stanovnici četiriju sela, “vajk tu i vajk Istrijani”. Ankicu i Palmiru, a i njezina supruga Talijana, ljute inicijative o komisijama, sudovanju i medijatorima. Čemu to, kažu, kada je riječ o nama, ljudima koji živimo cijeli život u dolini.

– Mogu ih formirati i stotinu, ali ovo je Hrvatska – rezolutna je Palmira. Neka im daju to malo mora, ako im baš treba – ali to je sve. Ljuti me kad vidim ove klince carinike kojima sam predavala u školi i kada mi se pušu na granici, s jedne i s druge strane. Dođe mi da mu dam jedinicu iz vladanja. U središtu javnosti našla se i obitelj Pribac iz Škudelina.

Vivian je škole završila u Hrvatskoj, a kako se bavi sportom, na treninge karatea odlazi u Sloveniju. Cijeli život organiziran im je tako da granicu prelaze kao ulicu. No, ljuti ih posezanje ortodoksnih slovenskih političara za njihovim dvorištima.

– Ne trebaju dolaziti, ni pitati, niti raspisivati referendum jer mi se na njega nećemo odazvati. Pun nam je nos toga da nas se stavlja u središte spora s kojim mi nemamo veze – rezolutna je Vivian.

Ključ za njivu
– Ne osjećamo granice, makar imam ključ za rampu da bih došao do svoje njive. Ljeti, kada su gužve na granici, traktorom idem uz kolone u berbu bresaka – kaže Vivianin otac Roberto Pribac. On je inače ljubitelj povijesti, pa je dobro proučio iz 1954. godine Slobodni teritorij Trst (STT). – Još uvijek postoje kameni piketi koji su dijelili zonu A i zonu B. Zašto se na to nitko ne pozove? – našalio se tata Pribac.

Italije se sjeća i najstarija Škudelinka Ana Pribac, kojoj je 89 godina. Još je vitalna i dobro pamti vrijeme kad su djevojke iz tih zaselaka na magarcu ili pješice tri dana u tjednu dva sata putovale do Kopra. – Tamo smo šle na vporeto ki je partija za Trst. Šle smo po robu kod bogatih gospodara, a kad smo tornivale, bija je pun robe koju smo prale u moru i Dragonji i nosile im je čistu u Trst – sjeća se Ana. Njoj je, kaže, svejedno kako će biti i tko će biti jer su joj to ionako posljednje godine života.