Od Zagreba do Pešte - kasom za pet dana

Kažu da ideje pokreću svijet, ne snaga. Ideja koja je nedavno nastala u Konjičkom klubu Hiperion, točnije u glavi velikog poznavatelja konja Zdravka Petrovića, odmah je dobila potporu Zagrebačkog športskog saveza i Odbora za daljinsko jahanje: maraton na konjima od Zagreba do Budimpešte!

Osam jahača iz cijele Hrvatske (Martina Milković, Olesja Wirtenberg, Petra Musić, Zrinka Bilen, Branko Cokol, Darko Kirinčić, Zdravko Petrović i Zlatko Knežević) krenulo je prošle subote na taj veliki pothvat u poluvremenu nogometne utakmice Hrvatska  Makedonija.

Ideja je bila povezivanje hrvatskih i mađarskih konjičkih klubova. Ja sam tu bio "mali od sedla". I to s razlogom. Jer, samo sam tako mogao vidjeti sve što mi treba za pripremu velike konjske ekspedicije koju planiram  iz Mongolije do Hrvatske. A prvo što sam shvatio jest da ideju ipak mora pratiti snaga.

Četiri konja  Cezar, Dallas, Kuna i Meresz  na kojima su se izmjenjivali jahači bila su veličanstven prizor gdje god su se pojavila. U Varaždinu su nas dočekali Varaždinski husari, konjička garda koja nas je pratila kroz cijeli grad do Drave gdje su nas preuzeli Čakovečki husari.

Oni su nas iza prijelaza Goričan  Letenye "predali" Mađarima, da bi se onda jahalo u Nagykaniszu gdje smo zajedno ručali glasoviti mađarski gulaš. Bilo je to tako lijepo druženje da bi se, da je netko od nas znao pjevati, zasigurno čula pjesma. Ovako se čulo samo kucanje čašama punim odličnog vina.

Iz Nagykanisze krenuli smo prema Balatonu gdje smo drugi dan uvečer ostavili konje u Santopuzsti. Nitko se od jahača nije bunio zbog gladi, umora i žuljeva od sedla, iako su svi na večeru došli hodajući kao pingvini, a tatarski biftek pojeli su prije nego što su ga domaćini uspjeli servirati na stol. Nakon toliko jahanja prekrasnim mađarskim ravnicama tome se ne treba čuditi. I nitko nije previše pričao za stolom. Uvijek sam mislio da kauboji u salonima ne pričaju puno da bi ostavili dojam hladnokrvnih ljudi lakih na obaraču, a danas znam da je to zato što ih je sve boljelo od višednevnog jahanja.

Sljedećeg se jutra maratonu pridružio i gradonačelnik Budimpešte Gabor Demszky. Uskočio je u sedlo i odjahao jednu od najtežih dionica puta. Već sljedećeg dana pozvao nas je kao goste u gradsko poglavarstvo te poželio da taj naš uspješno završen petodnevni konjički maraton postane tradicija naših zemalja.  Sretni, otišli smo na večeru. Lagao bih kad bih rekao da opet nismo probali mađarsko vino. U duhu veselog boga Dionizija iz mene je progovorio sam bog Mars:

Mogli bismo druge godine navaliti na Mađarsku sa sto tisuća konjanika, oteti im Balaton i pretvoriti ga u drugi Jarun!  rekoh.
Svi su, pod dojmom velikodušnosti mađarskih domaćina, uprli pogled u mene i viknuli: "Tko je to rekao!?"

Poklopio sam se ušima i u sebi kazao: "Zeko."