Odlukom suda vjerojatno ni Slovenija ni Hrvatska neće biti zadovoljne

Slovenski predsjednik Borut Pahor dočekao nas je nasmijan, ali je iz vedrog raspoloženja bljesnuo tračak zabrinutosti: taj se dan u parlamentu trebao izglasati novi saziv Ustavnog suda. A kandidati su se birali dugo, bio je to mukotrpan proces u kojem sudjeluje i predsjednik države. Kad smo se nakon sat i deset minuta doista ugodnog i relevantnog razgovora pozdravljali, uvijek dotjerani slovenski predsjednik rekao je da ga je intervju relaksirao pa je u tih 70 minuta “zaboravio” na neizvjesnost koja ga je čekala u parlamentu. Pahora, kojeg hrvatska javnost simpatizira, uskoro čeka i predizborna kampanja.

Ušli ste u petu, posljednju godinu mandata. Hoćete li se ponovno kandidirati za predsjednika države?

Da.

Znate li tko će vam biti protukandidati?

Nije mi poznato. Mislim da taj podatak ne moram znati.

Pribojavate li se nekoga posebno?

Ne.

Znači uvjereni ste u još jedan mandat?

Vjerujem u sebe. Hoće li to biti dovoljno, reći će birači.

U Hrvatskoj ste prilično omiljeni. Smatrate li to uspjehom ili neuspjehom – da ste popularni u državi s kojom Slovenija dijeli niz otvorenih pitanja?

Lijepo je to čuti. Naravno, prije svega bih rekao da to znači uspjeh. Mislim da je uspjeh svakog političara ostvarivanje simpatija kod ljudi, pogotovo u susjednoj državi. Vanjska politika Slovenije počinje s četiri naša susjeda. Istina, sa susjednom Hrvatskom postoji najviše otvorenih pitanja, ali upravo je zbog toga dobro da postoje neke simpatije, svakako bolje nego antipatije.

Zašto se dvije države koje dijele mnogo toga zajedničkog ne mogu sporazumjeti gotovo ni oko čega? Je li politika s obje strane pretvrda?

Moramo biti precizniji. Istina, bilateralnim dogovorima nismo uspjeli pronaći rješenja za otvorena pitanja, ali uspjeli smo se bilateralno dogovoriti da ćemo to rješavati pred sudovima ili arbitražama. Ovo je veliki korak naprijed. Sada nam preostaje samo ispoštovati odluke sudova. Što opet nije mala stvar. Slovenija je ispunila sve svoje obveze povezane s odlukama suda, što se vidi i na primjeru Ljubljanske banke.

Da, no ne govorimo da je problem u Sloveniji, nego se čini da su svi ti procesi jako dugo trajali.

Zasigurno je najvažniji, stoga i najzahtjevniji problem granice. Rješavali smo ga bilateralno bez uspjeha 18 godina i konačno smo uspjeli sporazumom, koji je potpisan u Stockholmu 4. studenoga 2009., nakon vrlo zahtjevnih i složenih pregovora te nakon vrlo neugodnih incidenata između država. Nakon izolacije u kojoj su se snašle obje države zbog tih incidenata, ipak smo uspjeli sve prevladati te predložiti arbitražnom sudu da odredi granicu na kopnu i na moru. Time je i ovaj spor riješen i sada čekamo odluku arbitražnog suda. Podsjetio bih slovensku i hrvatsku javnost da zbog tog dogovora u zadnje vrijeme nema više nikakvih incidenata. Uvjereni smo da su, ako i postoje neki problemi, oni tehničke i usko političke prirode te se ne tiču više izravno samih ljudi, njihovih emocija, strasti, neprijateljstva i slično. Držim da treba strpljivo nastaviti ovim putem.

Ali što sad? Arbitraža je na neki način vaš izum, potpisali ste je vi i premijerka Kosor, ali jeste li sad nesretni zbog toga kako se taj proces zapravo odvija?

Ne, to nije bio moj izum, ma koliko ja želio da ga se pripisuje meni. Ali nije bio. Ideja da ovim putem riješimo zavrzlamu između Slovenije i Hrvatske potječe od povjerenika Rehna (Olli, povjerenik EU), koji je u to vrijeme bio nadležan za ovo pitanje. Ideju smo u Sloveniji i u Hrvatskoj prihvatili sa sumnjom, ali je s vremenom ipak prihvaćena s obje strane. Doduše, stvar se malo zapetljala kad je povjerenik Rehn dao svoj prvi prijedlog, a Hrvatski sabor to je odbacio. Slovenija je bila fleksibilnija. Kasnije, nakon izravnih pregovora između mene i premijerke Jadranke Kosor, dolazi do pomaka i do novog prijedloga Rehna, Rehn II, koji je osnova za arbitražni sporazum. Na jesen 2009. dogovorili smo se da Slovenija povuče blokadu Hrvatske u pregovorima s EU te Hrvatskoj pomogne uspješno završiti pregovore. S druge strane Hrvatska se složila da nakon završetka pregovora o ulasku u EU prepusti arbitražnom sudu nesmetano dovršavanje svog rada i određivanja granice između naših država. Dakle, riječ je o dogovoru koji je, prema mom dubokom uvjerenju, bio koristan za obje strane. Vaše je pitanje legitimno, pogotovo što se zna kakvu je odluku Hrvatski sabor donio 2015. Arbitražni sud bavio se pitanjem nedozvoljene komunikacije između slovenskog suca i agentice te zaključio da je bila riječ o neispravnom postupanju, koje ipak nije takve prirode, odnosno nema takav značaj da bi sudu oduzeo ulogu koju su mu povjerile obje strane, Slovenija i Hrvatska. U objašnjenju Tribunala zapisano je da je u 2009. Sloveniju i Hrvatsku vodio “noble cause” ili “plemeniti cilj” da mirnim putem riješe ovo pitanje. Zbog toga sud nastavlja sa svojim radom te se nada da će obje strane ispoštovati njegovu odluku.

Hoće li biti šok za Sloveniju ako arbitraža koja ide dalje, bez obzira na to što je Hrvatska iz nje istupila, ipak donese odluku koja neće biti u skladu s očekivanim?

Uvijek kad sudu predložite neku stvar, morate očekivati i mogućnost da neće biti sve u skladu s vašim očekivanjima. Ovdje bih napomenuo dvije stvari koje će biti relevantna opservacija za one koji su za ovu tematiku zainteresirani. Prva važna opservacija je činjenica da u arbitražnom sporazumu postoji odredba koja vladama omogućava da bilo kad za vrijeme rada arbitražnog suda same bilateralno odluče i spor u cijelosti ili djelomično riješe. Unatoč tome što su se vlade u Sloveniji pa i u Hrvatskoj nakon 2009. promijenile, nijedna vlada nije iskoristila ovu mogućnost. Druga važna opservacija tiče se sedme točke sporazuma kojom je određeno vrijeme implementacije odluke suda. Zabrinjava me što će se dogoditi kad sud donese odluku, a upravo je zbog te činjenice prilikom pisanja sporazuma predviđeno vrijeme od šest mjeseci za implementaciju odluke. U roku od pola godine države su dužne na primjeren način ispoštovati odluku arbitražnog suda. Nadam se da je to dovoljno vremena da se na razuman i miran način prihvati odluka suda te da Slovenija i Hrvatska ostaju dobri susjedi i prijateljske države. Unatoč nekim pitanjima koja otežavaju bilateralne odnose, osobno se zalažem, što je možda poznato i u Hrvatskoj, za opuštenije, iskrene i dobre odnose, stoga što smatram da ćemo u budućnosti i te kako trebati slovensko-hrvatsko prijateljstvo. Prilike u našoj bližoj okolini te u međunarodnoj zajednici traže od Slovenije i od Hrvatske da dobro razmisle na koji će način riješiti male i velike probleme, kako bi jedna drugoj štitile leđa i lakše se suočavale s trećim problemima. Podsjećam, 2009., kad sam bio premijer, a hrvatska premijerka gospođa Kosor, naše države ušle su u financijsku, gospodarsku i socijalnu krizu, a upravo u to vrijeme pokazalo se da je dobro riješiti sva druga pitanja koja opterećuju vlade, kako bismo se mogli posvetiti rješavanju novonastalih problema. Tako smo tad i postupali. Sada možda gospodarska kriza ne postoji, ali postoji kriza po pitanju sigurnosti. Kako u okružju Slovenije tako i Hrvatske, stoga je važno da imamo to na umu te da na miran način implementiramo odluku, ma kakva ona bila. Vjerojatno njome Slovenija neće biti potpuno zadovoljna, bar mislim tako, ali neću nagađati. Iako ne znam kakva će biti odluka, mislim da ni Hrvatska neće biti njome u cijelosti zadovoljna.

Vi i bivša premijerka Kosor zapravo ste jako relaksirali odnose između Hrvatske i Slovenije. Čujete li se nekad s njom danas?

Čujemo se, doduše rijetko, ali čujemo se.

S kim vam je bilo lakše komunicirati s hrvatske strane? Imamo dojam da vam više odgovaraju političarke nego političari. Jer, čini nam se da ste s predsjednicom u dobrim odnosima, a da je i s Milanovićem i sa Sanaderom ipak bila teža komunikacija.

Premijer sam postao kad je kod vas predsjednik Vlade bio Sanader. Spor smo nastojali riješiti nekoliko mjeseci. Nismo ga uspjeli riješiti bilateralno. Moram reći da su nastojanja bila iskrena, ali neuspješna. Nakon što je došlo do promjene vlade u Hrvatskoj, nastavio sam pregovore s premijerkom Kosor s kojom smo, uz pomoć Europske komisije i međunarodne zajednice, problem odgovarajuće riješili. Također sam kao predsjednik Slovenije vrlo dobro surađivao s predsjednikom Josipovićem. Ne smije se zaboraviti kako smo upravo nas dvojica donijeli odluku o inicijativi Brdo-Brijuni kao slovensko-hrvatskoj vanjsko-političkoj inicijativi. Kad su hrvatski birači izabrali gospođu Grabar-Kitarović za predsjednicu, dobra se suradnja nastavila pa je to možda ostavilo površnu ocjenu, pomalo možda nestašno, vragolasto, da je to tako. Nemam poseban problem u odnosima, trudim se uspostaviti dobre odnose sa svima jer sam svjestan koliko dobri odnosi znače, pogotovo kad se povjerenje poljulja. Zbog toga sam na susretu s predsjednicom Grabar-Kitarović naglasio da nas u očekivanju odluke arbitražnog suda vjerojatno čekaju teška vremena i da postoji mogućnost da će povjerenje biti ponovno na kušnji. Unatoč tome ne smije se zaboraviti koliko je važno da Slovenci i Hrvati ne postanu problem, nego da ostanemo dio rješenja. Ne samo zbog bilateralnih odnosa, nego zbog cijele europske priče.

Slovenija u ovom geopolitičkom preslagivanju dosta dobro stoji. Imate prvu damu Amerike, a i prema Moskvi ste nekako izbalansirali taj odnos. Bili ste nedavno kod Putina, navodno ste s njim napravili dobar posao za Sloveniju?

U zadnje vrijeme bio sam na dvije turneje. Posjetio sam zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom, šijitske i sunitske provenijencije, Iran, Jordan, Egipat i Tursku, sa željom da nastavimo započeti dijalog te da ga produbimo, odnosno da ga započnemo s porukom međusobnog poštovanja i želje da među nama nikada ne dođe do sudbonosnih raskola važnih za mir i sigurnost naših država. Nakon te turneje krenuo sam na put polazeći od Berlina do Moskve završivši ga u Ukrajini, u Kijevu, s ciljem da sklopimo važne poslovne dogovore s Rusijom. To smo i uspjeli, i to ugovorom u vrijednosti dvije trećine robne razmjene između država na godišnjoj razini, što je impozantno. Ujedno smo pokušali kao europska država i članica NATO-a pomoći da se konačno implementira dogovor iz Minska, Minsk II. te da se relaksiraju odnosi između Rusije i Ukrajine, a ujedno i između Rusije i Europske unije, između Rusije i zapadnog svijeta, kojemu pripadaju i Slovenija i Hrvatska. Mislim da je to bilo dobro prihvaćeno, stoga će Slovenija u tom smjeru i nastaviti svojim djelovanjem. Naravno, činjenica da je prva dama SAD-a Slovenka nema nikakve veze s našim vanjskopolitičkim uspjesima. To je u cijelosti njezina privatna stvar u koju se ne miješamo. Ali neću reći da nije bilo ugodno porazgovarati s njom na telefon nakon što sam razgovarao s predsjednikom...

Razgovarali ste i s Melanijom?

Da. Nakratko, pristojno. Bio je to ugodan i ljubazan razgovor. Svakako nije zasluga slovenske vanjske politike to što je Slovenka prva dama SAD-a.

Ponudili ste posredovanje između Trumpa i Putina. Je li moguć njihov susret u Sloveniji?

Neformalno i formalno pozvali smo predsjednike obiju država, Putina i Trumpa, na prvi susret u Sloveniji. Pri tome smo se pozivali na tradiciju, naime, 2001. ovdje se dogodio susret Busha i Putina koji je bio vrlo uspješan. Djelomično smo se također pozvali na dobru tradiciju suradnje između Slovenije i Rusije te između Slovenije i SAD-a.

Ovom prilikom želio bih naglasiti kako će uskoro Sloveniju posjetiti senator McCain, utjecajna ugledna republikanska i američka politička ličnost. S njime ću u prvoj polovici travnja doći i na jug Istre gdje ćemo se susresti s hrvatskom predsjednicom te zajedno pratiti slovensko-hrvatske vojne vježbe. S obzirom na to da postoje prijateljski odnosi s obje velesile, činilo nam se zgodnim organizirati prvi susret predsjednika Putina i Trumpa upravo kod nas. Ako predsjednici odluče drukčije, naići će na naše razumijevanje, stoga što su nam poznate sve zavrzlame povezane s takvim susretom. Ne postoje velike iluzije ni pretjerana očekivanja oko toga.

Putin je na vas ostavio dobar dojam?

Londonski Times pitao me u intervjuu prije tjedan dana dijelim li mišljenje zapadnih državnika glede nepovjerenja Putinu. Iskreno sam rekao da to u mom slučaju nije tako jer nemam razloga da predsjedniku Putinu ne vjerujem. Brojni zapadni državnici nemaju povjerenje u njega, ali nakon pet susreta, koliko sam ih imao s Putinom, kao predsjednik vlade i kao predsjednik države, ne mogu se pridružiti onima koji imaju nedostatak povjerenja u njega jer sam za to nemam razloga. Nas dvojica uvijek smo održala svoju riječ. Naravno, to doprinosi našoj vjerodostojnosti. Također, imamo dobra iskustva u rusko-slovenskim odnosima. Moram biti jasan, u vezi s ruskom vanjskom politikom nemam nikakve iluzije i vrlo otvoreno govorim o pojedinim opasnostima takve politike. Ali moram biti pošten i reći da predsjednik Putin za svojeg posjeta nije učinio ništa što bi u meni pobudilo sumnju u njegovu vjerodostojnost. Zapadni državnici ne misle tako, a također postoji i strah među baltičkim državama, u Poljskoj i drugim istočnoeuropskim zemljama glede ambicija ruske vanjske i sigurnosne politike. Slovenija je i zbog toga odlučila sudjelovati u zajedničkom NATO-ovu vojnom jačanju. Na primjer, slovenski vojnici prisutni su trenutačno u Letoniji, a ovih dana Sloveniju će posjetiti poljski predsjednik Duda. Želimo da naša suradnja s Ruskom Federacijom ostane transparentna te da se nastavi dobra politička tradicija i dobra gospodarska suradnja, koliko je to moguće u okviru sankcija.

Ima li bojazni da će Erdoğan otvoriti granice za izbjeglice, pogotovo nakon nove eskalacije?

Ne bih previše govorio o njegovu položaju jer bi se to moglo protumačiti kao zadiranje u tursku unutarnju politiku. Prema mojem mišljenju, Erdoğanu je stalo do toga da očuva kontakt s EU jer je iskoristio dobru suradnju za oporavak turskog gospodarstva. Spor s Europom to bi divergirao i najvjerojatnije još produbio tursku unutarnju političku i gospodarsku krizu, stoga je Erdoğanov organski interes očuvanje dobrih odnosa s Europom. Potrebno je uzeti u obzir uzajamne koristi suradnje, stoga je interes za dijalogom obostran. Legitimno je, ali ujedno i vrlo teško vaše pitanje što bi se dogodilo dođe li do raskida dogovora o izbjeglicama koji je postignut u ožujku prošle godine. To bi značilo više stvari. Kao prvo, narušeno povjerenje u Tursku i Europsku uniju neće se zaustaviti samo na izbjeglicama, koje su ionako već pogođene situacijom. Dimenzija toga vrlo je široka, stoga mislim da se to neće dogoditi. Ako se ipak dogodi, bio bi to povijesni znak narušenih odnosa koji će se teško oporaviti. Ne očekujem u ovim “up and down” odnosima da bi bilo koja strana, dakle Ankara ili Bruxelles, jednostrano prekinula te odnose jer to bi bila velika pogreška koja bi štošta povukla sa sobom. Možda ja to mogu nekako bolje sagledati s obzirom na to sam bio u Iranu, Turskoj i u Ruskoj Federaciji. Vrlo je važno iz perspektive zapadnog svijeta da postoji zajednički interes kako u slučaju izbjegličkog vala tako i u rješavanju zapadnobalkanske krize, rješavanju problema s Ruskom Federacijom vezano za sankcije, opstanak dobrih odnosa s Turskom te poboljšanje odnosa s Iranom. Zašto je to važno? Budemo li u konfliktu s ove tri države, postoji mogućnost stvaranja zasebnog bloka i usklađivanja njihovih vanjskopolitičkih interesa, što se i pokazalo nakon pokušaja državnog udara u poboljšanju odnosa između Ankare i Moskve te u njihovu zajedničkom rješavanju sirijskog pitanja. Zapad mora biti vrlo suptilan i ne dopustiti ovim državama sklapanje nekakve antante protiv zapada. To bi bila potpuno pogrešna europska, zapadna politika.

Migrantska kriza od prije dvije godine, gledajući s hrvatske strane, ostavila je jedan ružan proizvod: žicu. Kakav je vaš stav?

Kao predsjednik države podržao sam postavljanje žičane ograde, ali moj se apel nije čuo pri pozivu da se žica ukloni. U prosincu prošle godine javno sam objasnio zbog čega je postavljanje žice bilo neophodno, ne zbog slovensko-hrvatskih odnosa, nego zbog izbjegličke krize, ali izrazio sam svoju procjenu da sada više ne postoje razlozi za ostanak ove ograde, stoga ju je potrebno ukloniti. Ali vlada procjenjuje drukčije, možda i zbog svih ovih pitanja koje ste i vi postavili, prije svega vezano za pogoršanje odnosa između EU i Turske te mogućeg izbjegličkog vala. Žičana ograda osim sigurnosne ima i simboličnu ulogu. Slovenija će striktno poštivati Schengenski sporazum te neće dopustiti prelaske kao one što su se dogodili prije godinu-dvije. Zbog toga je Slovenija i usvojila zakon o strancima koji omogućuje vladi u izvanrednim uvjetima donošenje posebnih mjera, no ako se uvjeti promijene, ove posebne mjere potrebno je opozvati. Žica je bila takva izvanredna mjera i postavljena je zbog nadzora ilegalnih prelazaka migranata. Moj je stav da su se sada te okolnosti promijenile, dakle, nema razloga za žičanu ogradu.

Čini nam se da je žica bila i reakcija na Milanovićevu politiku brzog prebacivanja izbjeglica s jedne granice na drugu…

Djelomično ste u pravu, jer slovenskim se vlastima činilo da je Hrvatska neosjetljiva na naše pozive o usklađivanju politike. Na primjer, usklađujemo se s Austrijom i Mađarskom, ali te države svejedno još uvijek razmišljaju o nastavku postavljanja fizičkih prepreka. Svejedno, suradnja je svakako korisna i nadam se da će Plenkovićeva i Cerarova vlada uspjeti dobro surađivati. Podržavam suradnju naše ministrice i vašeg ministra unutarnjih poslova po tom pitanju, stoga se nadam da neće doći do pogoršanja odnosa između naših država, pogotovo u slučaju nove migrantske krize, jer bi to bio i sigurnosni problem. Ovo ne vrijedi samo za Hrvatsku i Sloveniju, nego za sve države na balkanskoj ruti. Ponovno ću vezano za taj problem naglasiti da je važno da Slovenija i Hrvatska pronađu način za implementaciju odluke arbitražnog suda te da će u ovih šest mjeseci prevladati razum i umjereno rješavanje spora te strateški pogled na budućnost. Ako Slovenija i Hrvatska očuvaju dobre, prijateljske i iskrene odnose, neće nas ni novi sigurnosni problemi na zapadnom Balkanu, npr. u Bosni, toliko pogoditi. Čak suprotno, moći ćemo pomoći u rješavanju tih problema, za što sam uvjeren da postoji interes.

Hoće li Slovenija vratiti obavezni vojni rok? U Hrvatskoj ozbiljno o tome razmišljaju, ali i neke europske zemlje, poput Švedske?

Ne. Nakon izvješća Generalštaba o spremnosti Slovenske vojske više mi je puta postavljeno to pitanje. Kao vrhovni zapovjednik i predsjednik države to ne podržavam jer ne vidim razloga. Čak ni u sigurnosnim prilikama koje su se pogoršale u međunarodnoj zajednici, ali ne do te mjere da bi morali uvesti opću vojnu obvezu koja ne bi doprinijela poboljšanju spremnosti slovenske vojske, a ujedno bi to značilo miješanje dvije doktrine, profesionalne vojske i unovačene vojske. Ta bi mjera značila i financijski zalogaj, a nakon konzultacija sa stručnjacima ne bi doprinijela učinkovitosti.

Situacija na Balkanu ponovno je eksplozivna, vrije u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, između Srbije i Kosova.

Najprije spomenimo dobar primjer – Crna Gora. Trenutačno je važno da dođe što prije do završetka procesa ratifikacije ulaska Crne Gore u NATO.

Ali i u Crnoj Gori imali smo prije godinu dana ekskplozivnu situaciju.

U pravu ste, ali upravo zbog toga želim da zapadne države što prije ratificiraju ulazak te da to što prije učini i crnogorski parlament te tako završi ovu priču i da Crna Gora postane članicom NATO-a. Prije nekoliko godina smatrao sam da bi bilo dobro da se istodobno s Crnom Gorom za status izbori i Bosna i Hercegovina, ali u to vrijeme nije bilo konsenzusa u bosanskom vodstvu. Bilo bi ultimativno korisno kad bi sada BiH bila u istom položaju i ušla kao cjelovita zajednica u NATO.

Na žalost, odluka je bila drukčija, što je njezino pravo. Bez namjere miješanja u unutarnje poslove BiH, geopolitički sam procijenio da bi to puno značilo za mir i sigurnost u regiji. Sada se situacija promijenila, postoje zabrinjavajuće okolnosti i nejasna slika glede stabilnosti nove makedonske vlade. Makedonija se već desetljeće nije pomakla. Uz to postoji i nekoliko ozbiljnijih nesporazuma između Beograda i Prištine, ostaje nada da je riječ samo o predizbornoj atmosferi. Zamršena je situacija također u BiH, a poznajete je bolje od mene. Prošle godine na susretu voditelja Brdo – Brijuni u Sarajevu prognozirao sam nešto što se sada događa. Zbog krize u EU, Brexita i drugih stvari, strast EU za proširenjem splasnut će, a u tim okolnostima, kad europski cilj postane teško dostižan, umjetnost zapadnog Balkana pokazat će se u sposobnosti mirnog i stabilnog života. Tome Slovenija i Hrvatska svojim sudjelovanjem mogu uvelike doprinijeti. Na dobrom smo putu, stoga se ne smijemo plašiti budućih izazova. Unatoč pogoršanju općih prilika, mir se na Balkanu može održati.

Ne bojite se novog rata na Balkanu?

Za sada zaista nema nikakvih razloga da se ljude plaši ratom. Inspirirajmo ih za mir.

Gdje ljetujete?

Uglavnom u Hrvatskoj, međutim puno kraće nego što bih želio. Tanjina mama (Tanja Pečar, Pahorova partnerica op. a.) ima vikendicu u Umagu, stoga s Tanjom ljetujem početkom kolovoza u Istri. S obzirom na to da zbog svoje funkcije puno putujem, s Tanjom tih nekoliko dana zajedno uistinu uživam. Doduše, nedostaje mi onaj mali lokal na molu. Ali kad pomislim na najljepši trenutak, tad se prisjetim stolova Istarskog ribarskog društva s krasnim srdelama i drugom ribom, ljubaznosti ribara i nas dvoje na večeri sa zalaskom sunca. Savršeno!

Koji teran pijete za večerom, hrvatski ili slovenski?

Ne pijem alkohol.

Uopće ne pijete?

Ne. Bavim se sportom i ne odgovara mi.

Novinar u Timesu napisao je da ste pili pivo za vrijeme intervjua...

Tada sam pio Red Bull. Kad je novinar uočio pogrešku, ispravio ju je. Bili su poslijepodnevni sati i bio sam već umoran, novinar je pomislio da pijem pivo.

Opće je poznato da volim popiti Red Bull, to je moje energetsko piće, a alkohol iz načelnih razloga odbijam.

Jeste gledali rukomet Slovenija – Hrvatska?

Da.

I? Jeste bili jako sretni?

Da, ali ne zbog poraza Hrvatske, a ni toliko zbog pobjede Slovenije, nego zbog načina igranja. Bili smo već u izgubljenom položaju, ali odlika slovenskog nacionalnog i sportskog karaktera je da grizemo dalje i onda kad je već sve izgubljeno. Kao Nijemci. Oni će igrati nogomet do 90. minute, bez obzira na rezultat. Oduševilo me kako su se digli iz već izgubljene utakmice i pobijedili.

Često vas mediji opisuju kao manekena među političarima, zbog izgleda, dotjeranosti, uspoređuju vas s kanadskim premijerom Trudeauom. Godi li vam to ili vam ide na živce?

Svakako bi mi više godilo kad bih ovaj kompliment primio od neke novinarke. Ali kako ne želim raditi razliku među spolovima, prihvaćam ga i od vas. Takve komplimente ne odbijam.

A ljuti li vas kad vam novinari ponekad prišiju nadimak Barbi?

Bolje Barbi, nego Baraba.

Tko vam uređuje Instagram?

Cjelokupnu politiku, vanjsku i unutarnju, te komunikaciju s javnošću radi tim od deset ljudi. Instagram uređujem sa suradnicom, ali u posljednja tri mjeseca sam odabirem fotografije za objavu. Nema tu velikog posla.

Imate jako puno fotografija.

Jednu stavim svaki dan u pet sati. Imamo koncept objavljivanja na Instagramu. Kao i na Twitteru, jer bavimo se i drugim društvenim mrežama. Ubuduće ćemo se odlučiti i za Snapchat dopusti li nam vrijeme, ipak nas je malo, a sve želimo napraviti savršeno. Tako je i s Twitterom. Na njemu priopćavamo politička stajališta, a na Instagramu svoj osobni karakter. Obje su stvari važne, pogotovo zbog komunikacije s mlađom generacijom. U intervjuima sa stranim medijima, primjerice s Politicom, Associated Pressom, The Guardianom, Allgemeine Zeitungom, Kleine Zeitungom, The Timesom itd., bilo je pitanja vezano za to je li to novi trend. Zasigurno društveni mediji predstavljaju novi komunikacijski kanal s javnošću koji ne smijemo podcijeniti, ali ni precijeniti. Ništa ne može zamijeniti stisak ruke, razgovor s ljudima. Ne može se sjediti u uredu birajući fotografije i dajući mišljenje i politička stajališta putem Twittera, a ne ući među ljude. Ovaj način razmišljanja primjećujem kod ljudi koji imaju sličnu filozofiju vezano za to, npr. predsjednik Obama, Trudeau... U Europi nedostaje takve vrste komunikacije. Mislim da je sljedeći kandidat za takvu politiku Macron. Na tom su području aktivnije Kanada i SAD, iako ni ja nisam puno zakasnio. Naime, kad se Obama priključio društvenim mrežama, ja sam već bio na njima, tako da…

I kad ste sretni i kad ste emotivni, sve dijelite?

U politici sam već 25 godina i jasno je da u tom razdoblju ne možete imati samo uspone. Sreća ima svoje granice kao i nesreća. Ne možete se 25 godina predstavljati samo kao sretan čovjek. Smatram da nisam u krivu razmišljajući da i predsjednik mora koji put dati do znanja da je nesretan. Tako sam krajem 2009. na pitanje što želim u novoj godini odgovorio da želim biti opet sretan. Bio je to pravi vau! Predsjednik govori o sreći? Naravno, ljudi smo sretni ili nesretni, to je ljudski i ne treba se toga sramiti. Ne treba otkrivati svoju intimu, ali ponekad je potrebno biti malo otvoreniji tako da ljudi vide da je i predsjednik samo čovjek.

Ponekad se čini da ste preemotivni?

Čini vam se da sam previše emotivan? Ne, ne, ali svakako sam temperamentan. Dolazim iz Primorske gdje su ljudi inače temperamentniji. Ekstrovertiran sam i puno puta kažem više nego što bih htio zbog čega kasnije požalim. Ali i to je ljudski. Premda predsjednik države, vlade, parlamenta mora paziti na pristojnost, može i pokazati da nije iznad naroda nego je “iz naroda”. To je važna poruka. To je bio i moto moje kampanje koja je zbog toga naišla na veliko zanimanje po svijetu.

Volite gledati filmove, slušati glazbu?

Da, ja sam filmofil koji rijetko gleda film iz fotelje, uvijek je to u fitnessu. Malo slobodnog vremena koje imam volim iskoristiti, tako da s Tanjom odem u kino, obično je to petkom navečer.

Koji je zadnji dobar film?

“Jackie”, film nije loš.

“Jackie”?

Obožavatelj sam Kennedyja. Sve što je povezano s njime, njegov osobni put, put njegove obitelji, nešto je što me fascinira. Kako Tanju nisam mogao uvjeriti da pogledamo “La La Land”, pogledali smo jednu komediju, a prije toga slovenski film “Pr´Hostar”.      

>> Bivši maneken Borut Pahor i Melania Trump danas su najjači slovenski brend

>> Pahor donosi milijarde eura