'Odrasla sam u osmeročlanoj obitelji, novca je bilo malo i teško se živjelo, a hranu smo sami proizvodili'

Ako je znate samo kao saborsku zastupnicu, predstavnicu mlađe generacije hrvatskih političarki, onda znate samo pola priče. Onaj dio iz kojeg biste olako mogli steći opći dojam koji bi vas možda odveo na neke posve pogrešne zaključke. To da je britka, glasna, silovita, odvažna i rječita, primijetilo se i zapamtilo čim je u politiku zakoračila. Ali zašto uporno i beskompromisno inzistira, grize i grmi o pojedinim temama, poput javnog zdravstva i obrazovanja, općeg dobra i socijalne države, bit će vam puno jasnije kada je upoznate i onako malo privatnije, kada doznate gdje je i kako odrastala, u kakvoj je obitelji odgojena, kako se školovala, zašto joj nije bio nikakav problem rano zasnovati vlastitu obitelj... Kada zahvaljujući i tim informacijama zaokružite priču, onda razumijete otkud u nje onaj žar, ona strast, ona borbenost, ona srčanost, ona osjetljivost, ona radišnost, ona posvećenost, ona iskrenost i ona uvjerljivost dok brani pravo na dostojanstven, pošten i pristojan život svakoga građanina i građanke ove zemlje. A tome da se dobije cijela slika i da se na temelju nje može procjenjivati i vrednovati njezin rad, mogao bi poslužiti upravo ovaj razgovor. Tim više što je ona nedavno postala predsjednička kandidatkinja stranke Možemo. Iz svega o čemu smo s njom razgovarali, uz puno prisjećanja i nostalgije, vrlo znakovitih crtica od djetinjstva naovamo, vedrine, smijeha, ali i ozbiljnosti te zrelosti, moglo bi se i te kako jasno nazrijeti kakva bi to ona bila predsjednica. Pa krenimo od njena djetinjstva.

Čega se sjećate iz tih najranijih dana?

Rođena sam 1984. kao drugo dijete, druga djevojčica u našoj obitelji. Tada smo još živjeli u Zagrebu, s bakom, u Mikulićima, u maloj kući. Bilo nas je puno, baka, tata, mama, moje dvije sestre i ja, te tatin brat i njegova obitelj. Nas je kasnije, kada smo otišli iz Zagreba i kada su se u obitelji rodila sva djeca, bilo osmero, otac Franjo, mama Anka, moja najstarija sestra Dorotea rođena je 1982., nakon nje rođena sam ja, pa onda stižu Kristina, Viktorija, Eleonora i na kraju, kao šesto dijete, rađa se naš jedini brat Franjo. Dorotea je arhitektica, ostale tri sestre studirale su na Filozofskom fakultetu, a Franjo je završio MIOC i trenutačno živi i radi u Velikoj Britaniji. U svakom slučaju, jako smo velika obitelj. Moja prva sjećanja više su vezana uz Zelinu jer moji roditelji, vrlo brzo nakon mog rođenja, odlučuju graditi kuću te kupuju zemljište u Svetom Ivanu Zelini. I doslovno svojim rukama podižu tu kuću u koju smo se doselili kada sam ja imala četiri-pet godina. Zapravo, u Zelinu smo došli prije polaska u školu moje najstarije sestre, tako da smo u školu svi krenuli u Svetom Ivanu Zelini. Tada živimo jako skromno. Moja je majka, kao tehnološki višak, dobila otkaz nakon mog rođenja. Bila je trgovkinja i radila je u Trgovačkoj školi, gdje je predavala praksu. Otac je pak elektrotehničar i bio je zaposlen kao domar u Općini u Svetom Ivanu Zelini. Prije toga radio je u Zagrebu, a poslije prelazi u Zagrebačku županiju. Tada živimo od jedne plaće, ali, moram to reći, moji su roditelji iznimno vrijedni ljudi. Stvarno ne znam jesam li ih pet puta u životu vidjela da se odmaraju, majku pogotovo. Oni cijelo vrijeme rade jer u Zelini imamo puno zemlje. Cijelo moje djetinjstvo imali smo puno vrta, puno poljoprivrede i puno životinja, svinja, koza, kokoši itd. Pamtim da sve što imamo i sve što jedemo proizvodimo sami. Jednostavno, nas je bilo puno, novca je bilo malo i morali smo sami sve proizvoditi. Mene je to uvelike oblikovalo pa i dan danas spadam u one osobe koje sve rade same, iz početka. Sama pečem kruh, sama razvlačim štrudlu, sve radim sama, od nule. To je zato što sam svoju majku milijun puta vidjela da razvlači štrudlu, mijesi kruh...

Odgajani ste uz puno rada jer ste se sami morali pobrinuti za puno toga?

Svi smo mi tako odgojeni jer smo odmalena sve radili sami, i kiselo mlijeko, i jogurt... Moram još nešto reći, moji su roditelji u toj svojoj neimaštini bili izuzetno kreativni. Rekla bih da su tada bili čak i svojevrsna avangarda jer su usred te neimaštine sami počeli proizvoditi svoje gnojivo za vrt. I tada su, 90-ih, nabavili kalifornijske gliste, što se danas smatra zelenom metodom proizvodnje vlastitog komposta. Usto, moj je otac 90-ih postavljao i solarne ploče na krov, sam je postavljao i podno grijanje. U ono vrijeme, kada nije bilo ni interneta, moji su roditelji bili vrlo maštoviti i kreativni. No, prije svega, oni su bili iznimno vrijedni ljudi. Možete zamisliti koliko je tu posla bilo s toliko puno djece. A mi smo kao djeca u svim tim poslovima također sudjelovali, što je bila neminovnost života. Sve to jako dobro pamtim i zato i danas bez ikakvih problema znam obavljati jako puno tih seoskih i poljoprivrednih poslova, uključujući i poslove oko životinja. Mislim da mi je to prednost, da me to rano ustajanje u djetinjstvu, rad na zemlji i sa životinjama, i sve ostalo, uvelike oblikovalo i da sam od svega toga jako profitirala. Sigurna sam da danas moja posvećenost, moja produktivnost, moja izdržljivost i otpornost, činjenica da mogu jako puno raditi, proizlaze iz toga što sam sve to naučila u djetinjstvu. Ja sam dijete svojih roditelja.

Budući da je u vašoj obitelji bilo puno djece, jeste li se imali potrebu družiti s drugom djecom u susjedstvu ili ste vas šestero bili dovoljni sami sebi?

Zelina je tada imala status gradića. I tad i sad Zelina ima i osnovnu i srednju školu, koje sam tamo i završila. Imala je i knjižnicu, u kojoj sam cijelo vrijeme "visila", a neko vrijeme imala je i malo kino. U mom susjedstvu bilo je puno djece i svi smo se družili, svi smo bili jako usmjereni jedni na druge. Mogu reći da sam imala klasično djetinjstvo s jako puno gumi-gumija, padova s bicikla... Naša je kuća posljednja u jednoj slijepoj ulici i zato smo se u toj našoj ulici stalno okupljali i bili vani. Nas je u obitelji bilo puno, nismo imali puno novca, jedno vrijeme nismo imali ni televizor, a kamoli videorekorder ili kompjutor, tako da sam imala jedno veselo i razigrano djetinjstvo na koje su mi ostala samo lijepa i topla sjećanja. Kasnije, kada smo sestre i ja postale tinejdžerke, svaka je od nas pronašla svoje prijateljice s kojima je dijelila mnoge tajne, u koga se zaljubila, koga je srela... Tada su se generacijske razlike među nama bolje vidjele. Moja najstarija sestra bila je najsuradljivija, najviše je slušala roditelje i ona je na sve nas ostale najviše i pazila. Naravno, pomagali smo i uskakali oko mlađih i mi, iako mama nikada na tome nije inzistirala. Naprosto, kad se rodio moj brat ja sam imala već deset godina i mogla sam ga pripaziti i presvući. I sve mi je to pomoglo kasnije kada sam ja rodila prvo dijete, svog sina Vitu. Bila sam tada na petoj godini fakulteta i sjećam se, Vito je imao možda samo mjesec dana, ja sam ga u sobi dojila, a Mile je jednim našim prijateljima u šali rekao: "Ja ne znam u čemu je stvar, ali ona sve to zna, kao da ima neko dijete od prije." Naprosto, meni je sve išlo od ruke jer sam sve to već prije i vidjela i radila. 

Svako dijete ima svoj karakter pa kako se u obitelji vas doživljavalo, kako vas se nazivalo, jeste li bili neki zaigrani zvrk?

Mislim da sam bila teško dijete jer sam bila vrlo svojeglava, tvrdoglava i kad bih si nešto zacrtala u glavu, nisam se dala. K tome, stalno sam se razbijala, lomila ruke i noge. Bila sam jako živahna. I ono što bi cijela obitelj sigurno rekla za mene – ako treba, mogla sam raspravljati do sudnjega dana, dok ne istjeram svoje. Moj otac i dan danas kaže: "Nije se rodio taj koji u nekoj raspravi tebe može dobiti i zato je bolje predati bitku." Takva sam bila od najranije dobi. Mi smo svi bili dobri đaci. Očekivalo se i podrazumijevalo da u školi budemo izvrsni pa sam tako i ja uvijek bila najbolja u razredu. Jako sam voljela povijest i, pogotovo s ocem, jako sam voljela raspravljati o povijesnim događajima i činjenicama. Toga se jako živo sjećam. Mogla bih reći da su to bile moje prve "sparing-borbe" za kasniju političku budućnost.

Iako ste toliko voljeli povijest, ipak ste već u trećem razredu osnovne škole izjavili da želite studirati medicinu. Kako to da ste u toj odluci ostali ustrajni i da ipak niste odabrali neko drugo zanimanje, u kojem bi ta vaša naglašena verbalna karakteristika više došla do izražaja?

Ne znam, samo se sjećam da sam u trećem razredu osnovne to rekla i da su me svi doma samo gledali, a mama je rekla: "Pa to ti je najteži fakultet", što je meni značilo – e, pa baš zato. Shvatila sam to kao neki izazov. A kad si nešto zacrtam, onda oko toga ništa puno ne mislim, nego samo idem i kročim prema tom svom cilju. Tako je bilo i s tom medicinom. I zaista, kad sam završila srednju školu, za mene nije dolazilo u obzir ništa drugo osim medicine. Sve su moje prijateljice također imale svoje želje vezane uz studij, ali su, kako bi se osigurale, pokušale upisati još nešto ako slučajno ne prođu na onome što su najviše željele. A ja, iako sam bila najbolji đak i mogla sam upisati i PMF i još puno drugih fakulteta, nisam prijavljivala ništa drugo, ni stomatologiju, ni farmaciju, ništa, samo medicinu. Otišla sam ravno tamo na prijemni ispit jer ništa drugo nije dolazilo u obzir.

A što pamtite iz gimnazijskih dana? Rekli ste da ste bili najbolja učenica, što znači da ste puno učili, usto, pomagali ste i roditeljima, ali na što vam je tada odlazilo slobodno vrijeme?

Naravno, imala sam tada svoju najbolju prijateljicu, Ivanu Carević, koja je do danas ostala moja najbolja prijateljica. Ona je, inače, inženjerka građevine, doktorica znanosti i radi na Građevinskom fakultetu. U tom razdoblju bila je najvažnija figura u mom životu. Bila mi je tada velika podrška, a to je i danas. Sve svoje tinejdžerske muke i strahove mi smo međusobno razmjenjivale i komentirale. Puno mi je to značilo. Nekako s našim generacijama počelo je razdoblje turbofolka, koji se i u Zelini bio dosta "primio" pa pamtim da sam se tih pjesama, ne zato što bih htjela, naslušala i kad smo išli na maturalac. No Ivana i ja bile smo alternativke. Ona je jako voljela taj neki teški punk, NOFX, Metallicu i takve bendove, a ja sam više voljela britanski rock, recimo, Oasis, Blur, pa od naših Urbana, Pipse i, naravno, Hladno pivo. U Zelini smo svi voljeli izlaziti u jedan kafić i tamo kartati belu. Zelina je tada bila vrlo sigurno mjesto za odrastanje. A u četvrtom razredu srednje škole voljele smo nas dvije povremeno otići i u Zagreb, na Crnog mačka u Tvornici. To su nam bili neviđeni doživljaji. To smo obožavale.

Ipak, postoji li nešto iz toga doba na što danas gledate sa žaljenjem ili si možda sad kažete: "Nisam to tada trebala napraviti, što mi je to trebalo?"

Jednom sam i ovdje u stranci razgovarala s kolegama koji su me pitali: "Pa imaš li možda neke nezgodne stvari koje bi ti se mogle izvući?" No bez obzira na to što sam bila tako živahna, što sam tjerala po svom i što sam se s tatom svađala oko toga dokad iz izlaska moram doći doma i uvijek sam se, na golu silu, uspijevala izboriti da ostanem dulje jer bi otac na kraju rekao: "Dobro, ostani dulje, samo da ova patnja od prepiranja prestane", ja se ni u što nisam upuštala. Jednostavno, ziherašica sam. Bojala sam se svih vrsta i oblika droga. Nisam se u životu pošteno napila, što bi se reklo, pa ni u tim ranim mladenačkim danima. Zapravo, volim imati kontrolu nad sobom tako da nisam imala nikakve ekscese. A kako sam se rano udala i rodila, poslije nisam ni stigla raditi kojekakve ludorije. I ne, ne mogu reći da imam bilo kakvo žaljenje iz tog razdoblja jer nikada nisam činila stvari koje bi ugrožavale mene ili nekoga oko mene. Nisam sjedala u auto s ljudima koji su pili, nisam ni sama vozila. Dakle, bila sam u tom smislu jako odgovorna. Voljela bih da i moja djeca pokazuju istu vrstu odgovornosti, što moj stariji tinejdžer već i pokazuje, a nadam se da će i kći nastaviti tim putem.

VEZANI ČLANCI:

Vaši i osnovnoškolski i gimnazijski dani vezani su uz ratne i postratne godine. Sjećate li se dobro tih 90-ih i koliko je to razdoblje i na koji način obilježilo vaš život? Čega ste zbog toga bili uskraćeni i zato vam je možda žao? 

Ne žalim ni za čim. Sva moja iskustva i okolnosti u životu mene su oblikovale u osobu kakva sam danas. I tako je to i trebalo biti. Naravno da bi nam svima skupa bilo bolje da rata nije bilo, ali mogu reći da sam u tom smislu bila itekako pošteđena u odnosu na to što su ljudi prolazili diljem Hrvatske i Bosne. Ja se rata dobro sjećam. Moj otac je također iz jako velike obitelji, njih je bilo trinaestero djece. I sjećam se da je na moj šesti rođendan, u siječnju 1990., došlo jako puno stričeva i tetaka i svi su odrasli pričali o ratu. Sjećam se tog svog osjećaja straha da stiže rat. Ja u tom trenutku još dobro ni ne razumijem što to rat znači, ali vidim i osjećam da su odrasli jako uznemireni i da to o čemu pričaju neće na dobro izaći. Kako su moji iz Slavonije i bili su jako senzibilizirani oko svega toga što se događalo mi za vrijeme rata, unatoč tim našim skromnim prilikama, primamo prognanike, dvije bake. Moji su roditelji u tom trenutku smatrali da se to sad tako treba. Jedna od tih gospođa kod nas je bila kraće, a druga, koja je bila iz Novske, s nama je ostala dulje i moji su se roditelji i kasnije nastavili družiti s njenom obitelji. Poslije tih dviju baka k nama dolaze i moji rođaci, sestrična i bratić iz Brodskog Stupnika, otkud je moja mama. Njihov je otac bio hrvatski branitelj, a mama im je ostala raditi u Brodskom Stupniku i za vrijeme rata, ali su djecu na neko vrijeme sklonili kod nas. Nama djeci to je bilo lijepo jer smo imali još dvoje za igru. I u školi smo imali dosta djece koja su dolazila iz raznih krajeva pogođenih ratom. I sjećam se neke sveukupne težine i straha koje sam tih godina čitavo vrijeme osjećala. 

Je li vam odlazak na maturalac ipak značio nešto posebno jer ste se ipak na nekoliko dana odvojili od svoje velike obitelji?

Kad smo bili djeca, nismo išli nigdje jer za to nije bilo novca. Nije se išlo na ljetovanja, na more. Nakon završetka rata znali smo otići kod rođaka u Slavoniju i oni su znali doći k nama. I to je bilo to. More sam prvi put vidjela kada smo sa školom otišli na izlet do Crikvenice. Tek sam u osmom razredu učila plivati. A maturalac u gimnaziji bio je zapravo moje prvo pravo putovanje jer smo na nekoliko dana išli u Prag. Pamtim da je bilo izvrsno, odlično smo se proveli, bili smo si užasno važni, išli smo u disko, plesali smo cijelu noć, to je bio veliki grad... Da, i na maturalac i na te gimnazijske dane imam zaista lijepa sjećanja, no cijelo to vrijeme znala sam da hoću ići na studij, i to u Zagreb. Moja sestra je godinu dana prije toga upisala arhitekturu i kako je i ona bila fantastična učenica, dobila je smještaj u zagrebačkom Studentskom domu "Stjepan Radić". Između nas dvije razlika je u jednoj generaciji i upravo između te naše dvije generacije došlo je do promjene tako da je Sveti Ivan Zelina ispao preblizu Zagrebu pa više nismo imale pravo na dom, što je bio dosta velik financijski udarac za našu obitelj. Ali ja nisam htjela odustati. Mnogo mojih kolegica iz srednje škole išlo je na fakultete u Zagreb iz Zeline, no medicina je toliko zahtjevna jer vježbe i predavanja traju po cijeli dan i odvijaju se na raznim lokacijama po gradu, da sam svojim roditeljima rekla da ne mogu svaki dan putovati iz Zeline, da moram biti u Zagrebu. I onda se opet u mom životu pojavila ta stara kuća u kojoj sam i rođena i u kojoj sam živjela nekoliko prvih godina. Naime, tijekom mog djetinjstva umrla je baka, tatina mama, i jedan od stričeva koji je živio u Australiji nakon bakine smrti od svoje je braće, a podsjećam njih je ukupno bilo trinaestero, otkupio tu kuću i rekao da je može koristiti bilo tko iz obitelji kome je to potrebno. I onda su moji roditelji njega pitali mogu li se ja tamo doseliti i biti tamo dok studiram. Naravno, stric je rekao da mogu i s 18 godina vratila sam se u tu kućicu. Bili su to zaista skromni uvjeti, nije bilo tople vode, sve sam grijala na šparetu, nije bilo ni frižidera. Bila je jedna sobica koju sam grijala termoakumulacijskom peći. I zapravo iz tog razdoblja imam jednu traumu.

Koju?

Bilo je to tijekom prvog semestra na fakultetu, zimi. Ta je peć funkcionirala tako da je zagrijete i onda ona ispuhuje toplinu. Te prve godine fakulteta učila sam po 16-17 sati dnevno pa sam tako i te večeri učila do kasno. Legla sam spavati i sjećam se da se odjednom budim, zora je, ja pokušavam udahnuti, ali me grlo užasno boli i premda sam htjela ponovno zaspati, u tom trenutku shvatim da nešto nije normalno. I srećom se posve razbudim jer je neka iskra frcnula na tu sintetičku deku kojom sam bila pokrivena, a kako ta sintetika nije gorjela, već se nekako rastapala, soba je bila puna dima. Izjurila sam van, a vani je bilo jako hladno, snijeg, pa sam se brzo vratila u sobu i vidjela da ta deka na sebi ima rupu promjera pola metra. Da sam tada zaspala, danas ne bismo razgovarale. Poslije toga sam se toliko bojala te peći da sam neko vrijeme od nje imala pravu paranoju i nisam se htjela grijati, već sam se zamatala u poplune i ruke grijala na lampe. Eto, kad sam došla u Zagreb, u taj veliki grad, jer sam za tim žudjela, za tom kulturom, za koncertima, htjela sam svijeta, rock and rolla, na kraju sam ostala sama u toj kućici i danonoćno sam učila. I sjećam se, kad sam nakon tog prvog semestra došla doma za Božić, bilo mi je jako teško. Bila sam tužna, svi su mi nedostajali i shvatila sam da mi je to razdvajanje od obitelji bilo jako teško. Ta je kriza ipak prošla i sve je dalje dobro krenulo. Već početkom srpnja položila sam sve ispite, očistila sam cijelu godinu i nakon toga sve je išlo lakše.

Unatoč tolikom učenju jeste li ipak stizali odlaziti na neka mjesta za kojima ste žudjeli, recimo, u kino, kazalište, na koncerte? 

Od prve godine na medicini imala sam takozvanu turnusnu nastavu, što je meni bilo izvrsno. To znači da smo slušali jedan predmet, primjerice, biokemiju, i taj predmet možete odmah polagati, ne morate čekati ispitne rokove u veljači. I tako onda četiri tjedna dok to učite ne vidite ni sunca ni mjeseca, ali kad ispit položite dobijete tjedan dana pauze. Naučila sam se na to - patim, ali onda slijedi nagrada. I onda bih u tih tjedan dana pauze sve koristila, obožavala sam ići na koncerte s društvom koje sam stekla u Zagrebu. S jednim mojim drugim stricem, koji je cijeli život živio u Švedskoj, voljela sam ići u kazalište nakon čega bi me on odveo na neku finu večeru. To su bili prvi restorani u mom životu. S tim sam stricem isprobavala taj fini, kulturni, građanski život, dok sam sa svojim "haharima" išla na koncerte, u parkiće. U kina smo išli rijetko jer nam je to bilo skupo. Imala sam stipendiju i u srednjoj školi i na fakultetu, ali svejedno, novac je cijelo vrijeme bio problem. I čim sam završila prve tri godine studija počela sam raditi uz faks, i to dosta. Zato da si zaradim nešto malo sa strane jer nisam mogla, nisam imala obraza tražiti roditelje jer nas je bilo puno i puno je bila potreba. 

Već ste spomenuli da vas je za tog prvog božićnog povratka u Zelinu obuzela neka tuga, no je li vam i kasnije nedostajala obitelj, je li vas još koji put znala obuzeti nostalgija, sjeta?

Ooooo, da. Taj moj san, taj prelazak u Zagreb, što psihijatri zovu separacija, meni je to bilo jako zahtjevno, zahtjevnije nego sam mislila. Očekivala sam ono - evo mene, sad kad razmašem krila nitko mi neće stati na kraj - ali mi je zapravo sve nedostajalo. Bila je to zaista velika promjena jer ja do svoje 18. godine praktički nisam bila sama u kući. Mi smo jako velika obitelj koja je stalno bila zajedno, nigdje nismo išli. I to da ste vi stalno okruženi s hrpom ljudi, a onda ste odjedanput čitavo vrijeme sami, jer na koncu konca da biste naučili anatomiju danima morate sami sjediti doma i učiti, e, to je bila radikalna razlika. Naravno, u međuvremenu sam tu nostalgiju savladala. Čovjek naprosto odraste, sazori, ali to mi je zaista bilo teško razdoblje, prije svega emotivno. 

Jeste li ikada tijekom studija ili možda i poslije pomislili da ste u odabiru fakulteta pogriješili?

Ne, oko toga nikada nisam imala nikakve dvojbe. Znala sam da to trebam završiti. Na četvrtoj godini, pogotovo kada dođe klinika i kada počnete raditi s pacijentima, počela sam razmišljati o tome što me privlači, koje su mi struke bliže, a što ne bih.

I što ste odlučili da ne biste specijalizirali? 

Svima je interna kraljica medicine, a mene interna uopće nije zanimala jer mi je to na neki način bilo suviše tjelesno. Naravno, medicina je tjelesna, bavi se bolesnim tijelom, ali to mi je bilo previše praktično i odmah sam znala da to nije za mene. Brzo mi je postalo jasno da me zanimaju neurologija i psihijatrija. Kod ginekologije me zanimalo porodništvo zato što ginekologija ima taj jedan posve čaroban dio koji nema nijedna druga grana medicine. Doduše, prve porode na fakultetu gledala sam dok sam i sama bila trudna. Ali porod, to kada dijete ispliva, to je najčarobniji mogući trenutak. Svaki put, na svakom porodu kojem sam prisustvovala, uključujući i vlastite, meni su suze došle na oči. Porod je fakat čudo. 

Dok ovo govorite imate posve drugačiji, nekako pahuljasti izraz lica. Baš ste se raznježili. 

Kako i ne bih kada je to zaista prelijepa struka. Kada ste na porodu zaista svjedočite nečem toliko divnom, predivnom. 

I kako ste se onda na kraju odlučili za psihijatriju?

Dobila sam priliku specijalizirati neurologiju ili psihijatriju na Rebru. Dobro se sjećam toga poziva, bilo je to zaista "woooow". Malo sam razmišljala, no zapravo sam znala, bilo mi je jasno da želim specijalizirati psihijatriju jer je psihijatrija od cijele medicine na neki način najmanje egzaktna i ima taj jedan dio koji je izvan mjerljivog, da tako kažem. Dio koji dozvoljava više osobnog i kreativnog, više poezije nego bilo koja druga grana medicine. I mislim da nisam pogriješila, da je to bila dobra odluka.

E sad, 2010. počeli ste raditi u firmi za klinička ispitivanja Željke Markić. Tada se nije znalo tko je Željka Markić i u kojem će smjeru krenuti njen javni, pa i politički angažman. Što pamtite iz tog razdoblja?

Nema tu ničeg osobitog. Kada završite fakultet imate godinu dana staža pa državni ispit i nakon toga dobijete licencu. I dok sam čekala specijalizaciju zaposlila sam se u toj firmi i povremeno sam susretala Željku Markić s kojom sam imala korektan odnos. Radila sam što se od mene očekivalo, ali bilo je jasno da to ne može biti trajni posao. Jednostavno, nitko ne studira medicinu da bi onda nakon toga trajno radio takav posao. Kasnije sam čula da se osniva neka nova desna stranka, mislim da je bila riječ o Hrastu, i da je i Željka Markić u toj stranci. 

Vratimo se još malo u vrijeme vašeg studija, i to zbog nečega jako važnog. Presudnog. Naime, negdje na sredini studija upoznajete Milu Kekina. Zbilo se to na prilično zanimljiv način, vi ste prišli njemu.

Točno. Priča je dobra, filmska. Dakle, te večeri, prije nego što sam njega upoznala, s najboljom prijateljicom Ivanom, kod koje sam povremeno boravila jer je ona imala puno ugodniji stan u Središću, gledala sam "Mjenjačnicu" Roberta Knjaza, a u toj se emisiji Hladno pivo mijenjalo sa specijalcima iz Osijeka. Bila je to beskrajno smiješna emisija u kojoj je Mile u jednom trenutku morao skočiti s padobranom, pri čemu on nije znao da će se to dogoditi, što se jasno ocrtavalo na njegovu licu. On je izgledao toliko komično u trenutku kad je morao iskočiti iz aviona da smo Ivana i ja plakale od smijeha. I tada ja njoj kažem: "Majke mi, ja ću se udati za ovoga tipa", pri čemu ja njega uopće nisam poznavala, nikada ga nisam srela niti vidjela. Osim, naravno, na koncertu. To je vrijeme četvrte godine fakulteta kada smo zbog dobre glazbe otkrile Gjuru utorkom, i nas dvije te večeri nakon gledanja televizije odlazimo u Gjuru, dolazimo tamo, ja skidam jaknu i kanim nam otići po piće kad me prijateljica zgrabi i kaže: "Ivana, Mile je tu." U tom trenutku nisam puno razmišljala, samo sam pomislila – to je neki prst sudbine. I odmah sam mu prišla i rekla: "Bok, ti se meni sviđaš. Ja sam Ivana." On je mene malo čudno gledao jer sam dodala kako ima super frizuru. Uglavnom, izvalila sam nešto užasno glupo jer je on tada, kao i sada, bio ćelav, a ja sam u to vrijeme imala jako duge dreadlockse. Eto, tako smo se upoznali.

Znači, u Gjuri je sve krenulo?

Da, i onda smo se počeli družiti, povremeno bismo otišli na pivu. On je tada bio u srednjim tridesetima i vrlo brzo mi je rekao: "Ja sam se spreman ženiti, imati djecu, a ti si klinka, super si mi, ali imaš tek 21 godinu." Nije to mene nimalo smelo, rekla sam mu da meni to ništa ne smeta. Nekako sam mu dala do znanja da se on meni stvarno sviđa. I moram reći, meni je od prvog susreta bilo jasno, kao što mi je bilo jasno i sve ono oko studiranja medicine, da tako pametnog i tako duhovitog neću naći, da nema šanse da nađem boljeg od njega. Već za vrijeme našeg prvog razgovora meni je bilo jasno – to je to. Tu sam bila jasna samoj sebi, a onda i njemu. Mili je trebalo nekoliko mjeseci da shvati, kao što je shvatio i moj otac – bolje se sa mnom ne raspravljati. Šalim se. Mile se jednostavno nakon nekoliko mjeseci tome prepustio. Znači, mi smo zajedno već na mojoj četvrtoj godini studija i vrlo brzo se dogovaramo da imamo dijete. I krajem četvrte godine studija ostajem trudna. Tijekom pete godine, u ožujku, rodio se Vito. To je bilo super. Uopće nisam pauzirala. I nedavno, dok sam sređivala svoj životopis za kampanju, prvi sam put osvijestila da je posljednji ispit koji sam položila trudna bila ginekologija, a prvi ispit koji sam položila "netrudna" bila pedijatrija. Sve se poklopilo. I, kao što rekoh, nisam ništa pauzirala. Imala sam sreću jer dok bih ja imala vježbe, Mile bi vani oko Šalate vozao Vitu u kolicima i samo bi poslao poruku da izađem i podojim Vitu, na što sam profesorima rekla da trebam nakratko izaći podojiti dijete, oni bi me uvijek pustili, i ja bih se nakon 15 minuta vratila. I tu petu godinu prošla sam s 5.0. Meni je bilo super. Mile mi je puno pomagao. Cijele sam dane samo dojila i učila. A mali je isto bio zlatan, srećom. Poslije mi je kći pokazala da bebe mogu biti i malo drukčijeg karaktera. U roku sam dala i šestu godinu studija, imala sam opet sve petice, osim informatike.

Svaka čast. Jednom ste rekli da ste tijekom cijelog studija propustili samo jedan ispit, i to zbog Mile.

Da, to je bilo na četvrtoj godini studija, dok sam ga još snubila. Imali smo neki dogovor i on mi je u posljednji trenutak javio da ne može doći predloživši promjenu termina, koji je bio baš u vrijeme mog ispita. U tom sam trenutku odvagnula prioritete i odlučila da ću ipak propustiti ispit, koji sam kasnije položila s pet. Mislim da sam tada dobro odvagnula. Inače, ne idem na svaki Milin koncert jer je koncerata jako puno, po cijeloj regiji. Ali dolazim na sve velike koncerte i one u Zagrebu. To jako volim, a sad na koncerte dolaze i naši klinci. Bez obzira na kampanju, sigurno ću biti i na skorašnjem koncertu u Tvornici 9. studenoga. Uglavnom, na sve koncerte ne idem jer to jednostavno ne bi bilo moguće. Evo, prošlog sam vikenda ja bila na Korčuli, a on je svirao u Nišu. A i ne možete toliko puta slušati "Samo za taj osjećaj". (smijeh)

Eh, kad smo već kod toga, koja vam je njegova pjesma najdraža?

Uh, teško mi je to reći. Pjesma koja je napisana baš za mene je "Takav par". I jako mi je draga. Volim i "Atlantidu". Mogu reći da su mi pjesme s ovog posljednjeg solo albuma stvarno posebne, ali volim i klasike, poput "Pitala si me" i "Ezoterije".

Da ne zaboravimo spomenuti, vi ste nekoliko mjeseci bili i na usavršavanju u Kanadi, tamo su s vama išli i Mile i djeca.

Da, išli smo svi četvero i moja mlađa sestra Kristina, koja nam je tada išla pomoći jer je Miša bila beba, imala je samo sedam mjeseci. Otišla sam u Kanadu baviti se istraživanjem u sklopu jednog znanstvenog projekta. To je bio početak mog znanstvenog istraživanja za doktorat. I to mi je jako koristilo zato što kada se u Hrvatskoj liječnici bave znanošću, oni se time bave uz posao. Nama to ovdje dođe kao hobi. Recimo, radite kao liječnik kliničar i onda se usput, onako u slobodno vrijeme, bavite znanošću. U Kanadi je to posve drugačije. Tamo sam se deset sati dnevno bavila samo znanošću. Imala sam super mentore i zaista sam puno toga naučila i savladala. Istodobno je to bio i sjajan emancipacijski trenutak jer je Mile prvi put u životu uzeo porodiljni dopust. Uprtili smo djecu, Mišu koja je imala nekoliko mjeseci i Vitu koji je imao pet godina, došli na hladnoću od minus 20 Celzijevih stupnjeva i živjeli smo tako jako skromno jer normalan stan ne možete dobiti za samo tri mjeseca boravka, a bilo nam je bitno da smo blizu sveučilišta jer sam još dojila. Uglavnom, bilo je to jako dobro iskustvo. Ja bih po cijeli dan radila, u pauzi za ručak došla bih doma podojiti Mišu i vratila se raditi, a onda bismo se opet družili navečer. 

Slušajući sad sve ovo što ste mi rekli, a slušajući vas i u Saboru kao zastupnicu, nije mi nimalo nejasno zašto ste vi završili u politici i zašto uporno potencirate određene teme. Naprosto, sve ste te teme proživjeli, osjetili na svojoj koži i zato ste kao zastupnica autentični, vjerodostojni i vjeruje vam se, osjeća da je ono što govorite utemeljeno, da nije samo predstava kojom ćete ljude manipulirati. 

Mojim je roditeljima bilo izrazito važna pravičnost i tako su odgajali sve nas. Oni su stvarno u mene usadili taj moralni kompas koji je vrlo precizan i ja nikada nemam dilema oko njega. 

Znači, vi vrlo jasno znate razlučiti što je dobro, a što je loše?

Da, ali me iznenadilo kad sam shvatila da to nije tako kod svih ljudi. To što su mi roditelji dali u miraz, veliki je dar. 

Je li se ikada dogodilo da ste ipak krivo procijenili, da je vrijeme pokazalo da ste odabrali krivu stranu, možda i zbog naivnosti? 

Ne mogu se sjetiti da mi se tako nešto dogodilo, pogotovo ne u smislu da sam stala iza nekoga tko se kasnije pokazao kvaran.  

Okidač da se upustite u politiku bilo je vrijeme Tomislava Karamarka. Tada osjećate poriv da treba stati na javnu scenu i javno se početi zalagati i boriti za neke stvari. Sjećate li se trenutka kad se u vama pojavila ta misao i odluka?

Mile se i prije, kroz svoju karijeru, nije libio zauzeti politički stav. On je i 2013. bio glasan oko referenduma o ustavnoj definicija braka u Hrvatskoj. Puno razgovaramo o politici, to su teme koje zanimaju i njega i mene pa je naš politički angažman bio rezultat našeg zajedničkog života. Ali 2016. bila je takva da smo se osjećali kao da ćemo se svi ugušiti u tom sve užem i užem prostoru slobode koji nam se ostavlja. Tada je u pitanju bila kurikularna reforma, što je očito osjetilo jako puno ljudi jer sjetimo se koliko nas je "čekalo tramvaj". Mene tada zovu iz udruge Rode i pitaju bih li govorila na Trgu bana Josipa Jelačića i ja kažem – može. To je bio moj prvi javni nastup. Sjećam se kada sam stala na pozornicu, da sam vidjela nepregledno more ljudi. I nisam se bojala. Tada sam osvijestila da nemam puno treme, da mogu javno dobro govoriti. Te se godine osniva Nova ljevica i odlučujem se učlaniti u tu stranku jer sam se u svemu onome što je rečeno da su njeni ciljevi ja prepoznala. Te 2016. jako sam razočarana SDP-om, kao i dobar dio ljevice. Tada imamo osjećaj da smo na neki način iznevjereni i tu počinjemo tražiti neki izlaz iz toga.

Kako vaši roditelji i vaša djeca gledaju na vašu političku karijeru jer vi ste sad javno izloženi, a time su na neki način izloženi i oni? Evo, mi smo i o njima razgovarale. Kako oni gledaju na to, je li im to drago ili nije?

Moji su roditelji skromni ljudi koji nemaju potrebu za isticanjem, ali su mi velika podrška. I oni, evo i sad, za ovu predsjedničku kandidaturu, mene podržavaju i imaju veliku vjeru u mene. Sve prate cijelo vrijeme i navijaju za mene. Mile i moja djeca isto tako. Mi o svemu otvoreno razgovaramo. I prije javne objave moje predsjedničke kandidature moja 12-godišnjakinja, moj 17-godišnjak, moj 50 i nešto godišnjak i ja sjeli smo i zajedno smo razgovarali o svemu što će to donijeti, kako će naš život izgledati u nekoliko idućih mjeseci, a i nakon toga. Mogu reći da sam u tom smislu sretnica jer me svi oni apsolutno podržavaju, svatko u svojoj sferi. Vito među svojim tinejdžerima širi tu vijest. Miša sve prati na TikToku. Ne mislim da sve to nema utjecaj na njih. Ima, sigurno ima. Njima je i otac javna osoba, ali ipak na drukčiji način. To je malo drukčija vrsta izloženosti. Mili uglavnom prilaze ljudi koji ga vole, a meni prilazi širi krug ljudi i imaju svakakve komentare. Ono što me katkad brine, i to pogotovo u kontekstu Miše, jest to što ne znam kako da je zaštitim jer ona čita komentare ispod članaka, a tamo bude svega. Razgovarale smo o tome, razumijem njenu znatiželju, no brinem se jer mi je jednom rekla: "Zabrinuta sam, što ako ti netko tko ne voli tvoju politiku nešto učini?" Naravno, to su iracionalni strahovi u skladu s njenom dobi i zato sam joj rekla: "Nisam na taj način ugrožena, nemoj se ništa brinuti." No činjenica je da takve strahove neko drugo dijete sasvim sigurno nema. I još nešto, u ovakvim razdobljima kada jako puno radim manje sam dostupna u odnosu kako je to bilo prije.

Nedostajete li im? 

Da, sigurno. I Vitinih i Mišinih prvih šest-sedam godina ja sam s njima bila stalno. Vukla sam ih sa sobom svuda, na kongrese. Pa ja sam doktorat pisala kad je Miša imala vodene kozice. I tri tjedna smo nas dvije provele na kauču, ona s vodenim kozicama, a ja pišući doktorat. Bile smo zalijepljene jedna za drugu. Zato ne mislim da je ovo sad loše, dobra je ta mala separacija. Mile jako puno uskače. K tome, Vito je tinejdžer i njemu je super da osjeti malo slobode i da mama nije cijelo vrijeme doma. Ali sigurna sam, kad se situacija malo smiri, bit će potrebe i za kompenzacijom. 

A kakva ste mama?

Uvijek za sebe volim reći da sam ja stroži roditelj u našoj obitelji. Mile je rasut. On i kada želi postaviti granicu, za pet minuta zaboravi da ju je postavio, što djeca jako dobro koriste. U tom smislu, ja sam ta koja čvršće postavlja granice, ali isto tako meni će se češće obratiti kada je neka kriza, kada su bolesni, kada imaju neki strah, što mi govori da sam izgradila dobre kanale povjerenja. Mislim da imamo odnose pune povjerenja, da vole sa mnom razgovarati, da ih ja najbolje mogu umiriti kada su u nekim brigama i strahovima, ali isto tako da sam im ja najveći autoritet i da mene najviše slušaju. Mile je zabavniji roditelj, on se više igra s njima, njega lakše namame na sve, mala pogotovo. Valjda to tako mora biti.

Može se dogoditi da Mile postane "prvi gospodin". Kako njemu to zvuči i može li se on zamisliti u toj ulozi?

Mile je meni apsolutna podrška i spreman je na sve što ga čeka. Dapače, on ima ogromnu vjeru u mene i generalno misli da ću uspjeti u svemu čega se primim. To mi je neopisiv oslonac u životu. Svatko bi na svijetu trebao imati nekoga tko u njega vjeruje kao što Mile vjeruje u mene. Neizmjerno mi to znači.

Što najviše cijenite kod ljudi, kada ih "provlačite" kroz neki svoj sustav vrijednosti što vam je bitno, na temelju čega odlučujete vrijedi li s nekim biti blizak ili ne? 

Iznimno mi je važno da su pouzdani. Živimo u vremenu u kojem ljudi ne drže do vlastite riječi, i tu mislim od malih stvari nadalje. Dakle, važno mi je da su ljudi u stanju držati se dogovora, da su u stanju stati iza svoje riječi, da su u stanju ispuniti obećano, a ako dođe do promjene da su u stanju stati pred kogagod i reći zašto je do promjene došlo. Važno mi je da su predani, da imaju neku strast, da imaju želju boriti se sa životom, da im je stalo, da nisu oportunisti, da su u stanju izložiti se za ono što smatraju da su prave vrijednosti i da su vrijedni. I sama sam radoholičarka i cijenim kod ljudi kada su u stanju "potegnuti". 

A što smatrate najvećim dubiozama našeg društva, pri čemu moram navesti da ste vi kao saborska zastupnica posebno osjetljivi na zdravstveni i obrazovni sustav, na javna dobra. Je li sve to u nas jako ugroženo? 

Da. To je nešto što je apsolutno jako ugroženo. I to je ključan problem. Mi smo na prekretnici - hoćemo li ostati društvo u kojem djevojčica iz Zeline koja raste u velikoj, osmeročlanoj obitelji može studirati i završiti medicinu, raditi na Rebru i imati najbolji doktorat ili to ne može. O tome se sad zapravo radi. Evo, moja djeca su u tom smislu sad sigurno privilegirana, žive u kući, roditelji su im visoko obrazovani i dobro zarađuju. Ali ne možemo tako gledati na stvari. Dapače, iznimno mi je važno, i moja djeca to jako dobro znaju jer im to stalno tupim, da oni razumiju kolika je njihova privilegija i da su njihovi uspjesi, koji su bez daljnjega rezultat njihova rada, također rezultat i te privilegije. I da se to uvijek treba uzimati u obzir. I da se mora znati da mnoga djeca u ovoj zemlji tu vrstu prilike i početne stepenice, da im netko može platiti tečaj engleskog jezika ako ih to zanima ili odlazak na more ili na neki super kamp, nemaju. A izrazito je važno da sva ta djeca dobiju mogućnost svoj život krojiti prema onome što ih zanima, što žele. Užasno me brine, od koncesija plaža preko privatizacije zdravstva do propadanja javnog školstva, da ćemo mi omogućiti fini život jednom uskom gornjem sloju, a sve druge će se odgajati da budu spremačice i konobari za elitu koja će tu dolaziti. Mi moramo napraviti sve da ne postanemo takva zemlja. 

Prema Ustavu mi smo socijalna i svjetovna država, ali nekako ispada da smo postali sve suprotno od toga. 

Nažalost, tako je. I kad sam o tome krenula govoriti pitali su me: "Pa o čemu ti pričaš?!" Kandidati za predsjednika trebaju govoriti o vojsci, o sigurnosti. A u Ustavu piše da je predsjednica Republike Hrvatske tu da brine o usklađenom, redovitom i stabilnom djelovanju državne vlasti. U Ustavu također piše da je Hrvatska socijalna država. I zadatak institucije predsjednice Republike Hrvatske jest da progovara o takvim očitim devijacijama, kao što je ona kad institucije propuste zaštititi ženu koja prijavi nasilnika pa je on za mjesec-dva ubije. Ili kada ginekolog iz Osijeka dobije otkaz s velikim zakašnjenjem, i ne zato što su institucije odradile svoj posao nego zato što je posao odradila javnost, što su se poslale tisuće mailova i zato što ministar zdravstva više nije mogao stati pred javnost i pravdati zašto on još uvijek radi. A slučaj privatizacije zdravstva jedna je neopisivo bolna tema. Taj cinizam da je HDZ za svoga predsjedničkog kandidata izabrao vlasnika privatne poliklinike, koja je klijent ove države i HZZO-a, odnosno mi toj privatnoj klinici plaćamo preglede, sve to jako dobro fotografira i odražava kako Andrej Plenković i njegove Vlade vide razvoj zdravstva u ovoj zemlji, uz sve druge strašne primjere, od Medikola nadalje. 

VEZANI ČLANCI:

Naše društvo tone u sve veće siromaštvo. Cijene divljaju. Većina si građana sve manje stvari može priuštiti. Kao psihijatrica, možete li dati neki psiho profil naše nacije, jer iako većina građana jako teško živi i ljuta je zbog toga, a bogme i očajna, HDZ iznova pobjeđuje na izborima? O čemu se radi, bolujemo li mi od kolektivnog bipolarnog poremećaja? 

Nismo bipolarni, jer da jesmo imali bismo i razdoblja manije, a mi zapadamo samo u depresiju. Šalim se. HDZ se izabire zato što jako, jako veliki broj ljudi ne izlazi na izbore. Ali i to je simptom apatije i beznađa. Jako puno građana ove zemlje zaista misli da ništa ne može promijeniti, i da su na neki način svi isti, i da sigurno ne može biti drugačije, i da ih se toliko puta prevarilo, i da je toliko puta rečeno da će se nešto promijeniti nabolje, a to se nije dogodilo. I zato su mnogi odustali. I mnogima je tako lakše nego preuzeti odgovornost. Ako izađem i glasam, za Možemo!, SDP, HDZ ili bilo koga drugoga, onda si na neki način suodgovoran. Kod nas su ljudi prečesto bili razočarani pa se boje nekome pokloniti svoj glas. I štite se. Parola "svi su isti" je obrambeni mehanizam koji kaže - nećeš se razočarati jer si već u poziciji razočaranoga, a ponovno razočaranje boli. I to je ogroman problem. Zbog toga smo i zaglavili u ovoj pat poziciji s Andrejom Plenkovićem u trećem mandatu. 

Psihijatrica ste, to je jedno specifično zanimanje koje podrazumijeva specifična znanja i vještine. Koliko vam sve to pomaže u bavljenju politikom, a čini se da bi vam moglo pomoći upravio sad u predsjedničkoj utrci jer je to izborno nadmetanje pojedinaca?

To je neodvojivi dio mog identiteta. I mada su me novinari znali to pitati, nikada neću iznositi psihoprofile ljudi iz politike. To nikada neću raditi. Psihoprofiliram samo pacijente u ambulanti. 

Budimo iskreni, imamo mi pacijenata i u politici. 

To bez daljnjega, ali moj zadatak nije da ih tako sagledavam. Ali moje zanimanje je neodvojivi dio mog identiteta i kada sam političarka ja sam istodobno i psihijatrica i terapeutkinja. I sva ta znanja i vještine koje imam meni uglavnom koriste kod procjene ljudi i njihove motivacije kada nešto rade i u kom smjeru to ide. I kao što kažete, u debatama i nekakvim strateškim odlukama u kampanji to će mi ići na ruku. 

Maloprije rekoste da ste i psihijatrica i političarka. Kako vam to zvuči kada se sami identificirate kao političarka? 

Nemam ja s tim nikakav problem. Ne klonim se toga. Dapače, ono što je meni važno jest da se razumije da sam ja političarka nove generacije. Ljudi iz moje stranke također to pokazuju. U tom smislu borim se protiv kvalifikacija koje su svojim radom i dosadašnjim djelovanjem zaslužili političari starijih generacija koji su, da me se krivo ne shvati, provodili zastarjele politike i propustili su napraviti ono što mislim da je bilo važno, a to je ukazivati na javni interes, ukazivati na opće dobro, čuvati zajedničke resurse, ne prepuštati ih privatizaciji, koncesioniranju itd. U tom smislu, ja sam političarka nove generacije i taj identitet nosim s ponosom.

Vama upravo ovih dana istječe mandat predsjednice Nove ljevice. Ljudi doživljavaju da su se Nova ljevica i Možemo! stopili. Je li taj dojam točan, je li proces spajanja tih dviju stranaka gotov? 

On je sad na samom kraju. Ta je odluka donesena na Skupštini Nove ljevice još 2021. Ja sam članica i Upravnog odbora i Vijeća Možemo! i naše se članstvo u potpunosti premrežilo. Mislim da je to okrupnjavanje bila jedna dobra, pametna i racionalna odluka jer se prestaju trošiti i resursi na dvije strane. 

Postanete li predsjednicom države, što možete obećati građanima, što im jamčite?

Mogu obećati da ću beziznimno, beskompromisno progovarati kada vidim da se agresivno nasrće na javni interes. I da ću koristiti alate koji su mi na raspolaganju, vidljivost i snagu institucije. Jer, kada se predsjednica Republike Hrvatske o nečemu izjasni nije to isto kao kada to napravi građanin ili saborski zastupnik ili zastupnica. Ali to podrazumijeva i korištenje alata kao što je sazivanje Sabora, traženje tematskih sjednica Vlade, davanje zakona na ocjenu ustavnosti, ako smatram da idu protivno ustavnim vrijednostima ove zemlje. Ta se institucija mora početi koristiti u te svrhe. To će onda donijeti značajnu razliku, na koncu konca i u ponašanju onih koji su u izvršnoj vlasti. Evo, ja sam, između ostalog, vodila kampanju "Nije dobro za pomorsko dobro" i kao jedna od 150 saborskih zastupnica i zastupnika, sa svojim sam klubom i strankom, građanima i udrugama uspjela HDZ natjerati na uzmak oko toga što su oni htjeli koncesionirati plaže. Natjerali smo ih da se povuku. Ako smo to tako mogli pa što ću tek moći kada budem na poziciji gdje će me svi neminovno morati čuti. 

Između Banskih dvora i Pantovčaka vlada rat, izravne komunikacije nema, ali međusobna paljba preko medija pljušti svakodnevno. Kada biste vi bili predsjednica biste li dozvolili premijeru da govori kako vas ne doživljava, kako ne postojite, čime on ne bi vrijeđao i nipodaštavao samo vas nego i instituciju koju predstavljate?

Upravo se o tome i radi. Nije riječ o tome kako bi se premijer odnosio prema meni, nego kako bi se on odnosio prema instituciji ove države koja ima svoju izrazito važnu ulogu. Ono što mi znamo da Plenković radi jest to da on generalno uništava institucije. I to radi strateški. On uništava Sabor. DORH... Zašto? Zato što jake institucije štite demokratske procese. To da mi imamo zdravu demokraciju u kojoj većina građana izlazi na izbore, sigurno ne ide na ruku HDZ-u. I Andrej Plenković to jako dobro razumije. I zato podriva institucije, zato podriva i napada medije, i na koncu konca zato sad napada i napadat će predsjedničku instituciju jer Dragan Primorac sasvim sigurno to mjesto na Pantovčaku neće dobiti. U slučaju da se Plenković tako nastavi ponašati i prema meni kao predsjednici, na meni bi bilo da temu vratim na kolosijek i kažem: "Vi napadate institucije, ali ja neću prestati govoriti o tome što vi radite javnom interesu ove zemlje." Mislim da je to važno, ne ući s njim u osobnu kavgu, u smislu kakav si ti, ovakav ili onakav, nego govoriti o tome što njegova Vlada i što njegova izvršna vlast radi, a protivno je onome što treba većini u ovoj zemlji. Mi moramo ići za tim što je javni interes većine građana ove zemlje. 

Od ovih kandidata i kandidatkinja za koje sad znamo da streme prema Pantovčaku, tko vam predstavlja najveći izazov, koga smatrate najopasnijim suparnikom ili suparnicom? Ne očekuje se da ćete vi puno napadati Zorana Milanovića, pretpostavka je da ćete se najviše okomiti na Dragana Primorca i Mariju Selak Raspudić.  

Ja moram pokazati da sam različita od sva zasad tri relevantna kandidata na političkoj sceni. To i namjeravam. Ne mislim ni s kim ići u osobne sukobe niti napade već ću govoriti što ću ja raditi drugačije. Primorac i time koju stranku predstavlja, i time da je vlasnik privatne poliklinike, i time kakav je bio ministar, i čiji je bio ministar, jer on je bio Sanaderov dečko, simbolizira sve ono što je potpuno suprotno od onoga za što se ja zalažem. On simbolizira zastarjele i klijentelističke politike stranke koja je pravomoćno osuđena za korupciju. To je Primorac. On je lice toga, lice te zastarjele politike. Što se tiče Marije Selak Raspudić, ona kaže da je nestranačka, mada nisam sigurna što to točno znači jer nije ni Primorac član stranke, nije ni Milanović, a znamo da iza svakog od nas stoji neki skup vrijednosti. Je li tako? I mi se s tim skupom vrijednosti predstavljamo javnosti. Meni je važno da javnost zna da iza mene stoji skup vrijednosti moje stranke pa da, bez da slušaju svaki moj intervju, otprilike imaju ideju za što se mi to zalažemo - za javne plaže, za javno zdravstvo, protiv kladionica, za dostupan pobačaj. To su stvari koje ljudi prepoznaju i bez da pročitaju moj intervju jer znaju skup vrijednosti. Isto tako, građani znaju iz čijeg je kluba došla i čije je politike zagovarala Marija Selak Raspudić. Radi se o tvrdo desnoj stranci i ona se obraća toj publici pa nisam sigurna da se u tom smislu uvelike preklapamo. Kada je pak riječ o sadašnjem predsjedniku, pitanje je dijelimo li mi isti bazen glasača. Ne bih se u to kladila, ne samo po ključu razdiobe na lijevo i desno, jer nisam od njega čula da se izjasnio kao ljevičar, već i po onom ključu zastarjelih politika i političarki nove generacije. Evo, kada govorimo o sigurnosti, mi smo naučeni da nam muškarci cijelo vrijeme govore o sigurnosti, da nam objašnjavaju tko nas sve ugrožava, pa se tako priča o vojsci, obaveznim vojnim rokovima, rafalima itd. To jesu važne teme i njima treba pristupiti ozbiljno, ali pogledajmo stvar i iz ovog kuta - ako postoji neka potencijalna ugroza od vanjskog neprijatelja, istodobno po Europi ljudi ginu od poplava, a u Hrvatskoj smo imali grozomorne požare, bit će i poplava, ove smo godine u srpnju imali ogromnu smrtnost zbog toplinskih valova. Znači, naši su građani već ugroženi. Možemo li razgovarati o tome da u tome postanemo otporni, da ih tu zaštitimo? Evo, to su politike novih generacija. 

Postanete li predsjednicom, vi morate biti predsjednica svima, a rekli ste da svi u Hrvatskoj znaju koja stranka stoji iza vas i kakav skup vrijednosti stoji iza vas. Jeste li svjesni toga da ćete tada morati biti predsjednica i nekome tko glasa za HDZ, za Domovinski pokret, za Most itd., i da ćete u samoj sebi morati pomiriti neke stvari kako biste bili predsjednica svih građana i građanki ove zemlje?

Bez daljnjega. Kada sam govorila o skupu vrijednosti navela sam i neke primjere, Recimo, pitanje borbe protiv kladionica pokazalo je da su se toj borbi priključili i desni i lijevi. Tada sam poruke podrške dobivala sa svih strana. Javljali su mi se ljudi govoreći da su oni konzervativni glasači, da glasaju za Domovinski pokret, za Most, ali me u toj stvari podržavaju jer je to bilo u javnom interesu. I kada kažem da ću zagovarati javni interes i opće dobro, da ću se boriti za ustavnu vrijednost socijalne države, ja doista mislim da te vrijednosti dijeli većina ljudi u ovoj zemlji. To ne dijele samo oni koji od ovakvog sustava i ovakvih podjela unutar društva imaju direktne koristi jer su oni sami viša kasta. A svi drugi - lijevi, desni, mladi, stari, oni sa sela i oni iz grada - dijele te vrijednosti i ja se toj većini obraćam. Mislim da me u tom smislu građani i građanke zaista mogu prepoznati. I u tome se ne želim ni na koji način ograničavati. Kada govorimo o javnom interesu i općem dobru mogu biti predsjednica svih građana i građanki. Dapače, dosadašnji predsjednici i predsjednica, iako su dolazili, kao, iz suprotnih spektara, svi su redom o tome propuštali govoriti u onoj mjeri u kojoj je to trebalo. 

Jako ste temperamentni, vatreni. I čim dođete za saborsku govornicu već ste jako glasni, onda krene mahanje rukama, mrštenje, a do kraja govora već leti i perje. Što bi se reklo, sitna ste, ali dinamitna. Kada pogledate svoje nastupe, pomislite li ikada - pa zbilja bih se trebala kontrolirati i malo obuzdati, ili si naprosto ne možete pomoći?

Ljudima najčešće objašnjavam da sam puno manje uzrujana nego što oni misle. Uglavnom, jako sam  temperamentna. Oduvijek sam bila. Dobila sam jako puno savjeta i prije političke karijere, a pogotovo nakon, da bi to trebala nekako malo suprimirati. Ljudi pogotovo ne vole žene koje su tako glasne. Nitko nikada muškarcu neće reći da izgleda histerično, a ženi će upravo to reći. Možete li zamisliti da netko Miri Bulju kaže da izgleda histerično?! A složit ćete se da je on glasniji od mene. No šalu na stranu, ja se jako puno pripremam i trudim se da ponekad budem što "skuliranija", ali je činjenica da je to moj temperament. Ja nisam lego kockica, autentična sam takva kakva jesam. Razumijem da netko može zaključiti da je to čak i malo previše, ali što da radim?! Takva sam, kakva sam. Ono - what you see is what you get. U svakom slučaju, mogu reći da kod mene nema nikakvog "fejka". 

Maloprije, dok smo vas fotografirali, spomenuli ste zgodnu i vrlo zanimljivu crticu da sad živite u zgradi u kojoj je u vrijeme predsjedničkih mandata živio Stipe Mesić. Vidite li u tome možda neki znak?

Mi smo se u svojoj stranci s tim jako šalili i rekli smo da ćemo imati kampanju sa sloganom – nova predsjednica iz starog haustora. Taj nam slogan nitko ne može ukrasti. Zaista, sad živimo u Ilici, u dvorišnoj zgradi, u istom ulazu u kojem je živio i bivši predsjednik Mesić. I možda ćemo biti država u kojoj je jedan ulaz dao dvoje predsjednika. (smijeh)

Jeste li upoznali gospodina Mesića?

Jesam, na nekim protokolarnim događanjima. On sada više ne živi u toj našoj zgradi. 

Možete li o svakom dosadašnjem predsjedniku i predsjednici reći koju riječ? Koga od njih najviše cijenite, tko je za svoga mandata radio u korist države, a tko je u tome podbacio?

Ne bih sad baš svakoga zasebno komentirala, ali mogu reći tko je bio najbolji, a tko najgori. Mislim da je predsjednik Mesić imao stvarno važnu ulogu i da je njegov utjecaj na hrvatsku politiku bio značajan. Njega bih svakako istaknula kao najvećeg od dosadašnjih predsjednika. A najlošije ocjenjujem predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Ona u svom mandatu nije radila na ponos ovoj zemlji.

A predsjednik Franjo Tuđman? 

Neosporna je njegova uloga u osamostaljivanju Hrvatske. To je, bez daljnjega, povijesno značajna uloga. Ali njegov se lik i djelo ne mogu promatrati bez da se u obzir uzme autokratska narav njegove vlasti, bez da se u obzir uzmu privatizacijski procesi i sve kuda nas je to odvelo, to tzv. dvjesto obitelji, bez da se u obzir uzme poticanje međunacionalne netrpeljivosti itd. Sve naše povijesne ličnosti uvijek moramo gledati u paketu. Ako želimo ići u vedriju budućnost, onda moramo moći i svojoj prošlosti pogledati u oči. 

To se vjerojatno odnosi i na Tita. 

Zar smo sad već skočili s Tuđmana na Tita?! Na Tita često naiđem u intervjuima. A kao predsjednica nove generacije htjela bih reći - ja sam rođena nakon što je Tito umro i zaista je znakovito i puno govori o tome gdje smo mi danas to što redovito dobivam pitanja o Titu. Evo, prošlog sam vikenda bila jedina političarka iz Hrvatskog sabora, općenito iz visoke politike, koja je došla na Korčulu gdje se slavilo 80 godina od oslobođenja otoka od fašizma, uz, nažalost, ružnu scenu da je zabranjen dolazak crnogorskom ženskom amaterskom zboru zato što su iz Crne Gore. To nam govori koliko nam je antifašizam danas potreban. Prošlosti u oči moramo moći pogledati i u tom smislu. Tito je iznio i vodio partizanski, antifašistički pokret i da nije bilo tog pokreta i tih boraca i borkinja, Korčula ne bi bila slobodna i pitanje je u kakvom bismo mi svijetu danas živjeli. Važno mi je reći da osuđujem sve zločine koji su se događali za vrijeme Titovog režima. Uostalom, ja duboko vjerujem u demokraciju i pluralizam, a ne u jednopartijske sustave. No smeta me kada se isti koriste kako bi se zabranilo sjećanje na sve one dobre stvari koje su se tih desetljeća na našim prostorima stvarale, od opismenjavanja naroda, preko izgradnje infrastrukture poput bolnica, škola i stanova koji se i danas koriste, do utemeljenja radničkih prava koja su u mnogim segmentima bila značajno naprednija nego danas. 

FOTO Jedini put kad nije izašla na ispit na Medicini je bilo kad je Mile u zadnji čas promijenio vrijeme njihova dejta