Feljton - drugi dio

Odred za baštinu u Veneciji našao blago iz muzeja

02.08.2017.
u 09:05
Bez selekcije i zapisnika, stvari su skupljene u tzv. sabirni centar. Otamo je prema Šibeniku isplovilo dvadeset brodova
Pogledaj originalni članak

Zadarska katastrofa prilikom savezničkog bombardiranja bila je potpuna. Nakon odlaska Nijemaca iz Zadra i ulaska britanskih i jugoslavenskih trupa, uprava je grad podijelila na zone. Dio grada mogla je koristiti britanska vojska, dio je bio pod vojnim patrolama, a dijelom Stare rive mogli su se kretati čak i građani. Zbog učestalih pljački i devastacija povijesne jezgre, nove vlasti, komunističke, pokušale su iz srušenih zgrada i građanskih palača spasiti što se spasiti da te na jedno mjesto prikupiti stari namještaj, slike, umjetnine, pokućstvo, pribore za jelo itd. Bez ikakve selekcije ili zapisnika, stvari su skupljene i odnesene u tzv. sabirni centar. Iz toga sabirnog centra prema Šibeniku je isplovilo dvadeset brodova natovarenih uporabnim predmetima, namještajem i vrijednim stvarima. Do tih podataka došao je profesor Antun Travirka koji je, pozivajući se na svjedočenja Zadrana, zabilježio odlazak brodova prema Šibeniku i dalje prema Splitu. Na kraju, veliki dio tih stvari završio je u Zagrebu kako bi krasile prostorije nove komunističke vrhuške.

Kamionima po drvenu građu

Komunisti su osjetili draži i čari luksuza. Nisu im više smetale buržujske stvari poput antiknih stolica, otomana, trosjeda...

Osim tih stvari, iz Zadra su tijekom rata nestale vrijedne umjetničke stvari, artefakti iz riznice Arheološkog muzeja u sv. Donatu koje su Talijani strpali u 14. sanduka i čekali da ih prevezu u Veneciju. Iako se mislilo da su te umjetničke predmete Talijani odnijeli prilikom povlačenja nakon pada Italije, Antonija Mlikota je dokazala da su u Veneciji završile u vrijeme njemačke okupacijske uprave, u travnju 1944. Blago su u operaciji “Zara” otkrili članovi američke Spomeničke postrojbe u venecijanskom Zavodu za zaštitu spomenika. Blago je popisano, sanduci su zapečaćeni i bili spremni za povratak u Zadar. Satnik (kapetan) Basil Marriott, časnik regionalnog MFAA, htio je što prije poslati sanduke u Zadar, ali oni do dana današnjega iz Venecije nisu stigli zato što su se Talijani i Hrvati svadili tko će platiti prijevoz iz Venecije do jugoslavenske granice. Onda je odluka o povratu povučena.

Tako je, eto, najbolji i najljepši dio zbirke antičkog stakla iz Muzeja sv. Donada danas dio zbirke Muzeja stakla u Muranu, a mnogi predmeti postali su dio fundusa Arheološkog muzeja u Veneciji.

Zahvaljujući istraživanjima Antonije Mlikote, sada točno znamo sudbinu tog zadarskog blaga neprocjenjive vrijednosti. Zbirku je, prema popisu, činilo nekoliko tisuća umjetnina. Ima li Hrvatska pravnih mogućnosti zatražiti povrat dijela ukradenih umjetnina teško je reći? Možda ima, ali pod uvjetom da se istraživanje dokumenata u Italiji provede do kraja.

Osim umjetnina, iz Zadra su Talijani odnijeli i 149 kutija arhivske građe koju su poslije uglavnom vratili. U godinama poslije rata devastacije kuća i zgrada u gradu se nastavljaju na najgori mogući način. Zapovjednici postrojbi Jugoslavenske armije poslali bi vojnike da kamionima dovezu drvenu građu kako bi inženjerija izgradila nužnu infrastrukturu za kretanje vojske, oružja i tehnike. Vojnici su za te potrebe, primjerice, izvadili grede s krovišta kazališta Verdi. To im je bilo lakše nego vaditi grede iz ruševina. Zbog devastacije krovišta kazališna zgrada je počela propadati. Kazalište Verdi je definitivno uništeno 1957., i to minama, 12 godina poslije rata...

Kolekcija u zgradi biskupije

No, Miroslav Krleža se nije mirio s takvim stanjem. Časne sestre Benediktinskog samostana sv. Marije Krleži su, prilikom njegova prvog poslijeratnog posjeta Zadru 1948., pokazale “zlato i srebro Zadra”. Kolekcija je tada bila smještena u zgradi biskupije jer je samostan bio srušen. Krleža je bio fasciniran viđenim. Najprije je u Zagrebu 1951. organizirao izložbu “Zlato i srebro Zadra”. Tom prigodom napisao je i predgovor za katalog izložbe, čuveni esej o zadarskom srebru i zlatu. Krleža naglašava neprocjenjivu vrijednost blaga koje su sačuvale sestre benediktinke, a posebice za našu kulturnu povijest “od hrvatskih kraljeva do anžuvinskog perioda”, dakle od 11. do 14. stoljeća. Krleža piše da zadarsko blago nije moglo biti izolirano od ostalih hrvatskih krajeva jer su, kako piše, “preko Senja i Zagreba do Budima i od Pečuja do Jajca i Bihaća tekle povorke stoljećima”. Zadarski zlatari su za Krležu “magični”, a to što su oni radili “nosi u sebi tajanstvo blistave tvari”.

Krleža opisuje “blistavi kovčeg svetog Šimuna” koji je poklonila Elizabeta Anžuvinska, hrvatsko-ugarska kraljica, žena Ludovika I. Anžuvinskog, inače kći Stjepana Kotromanića. Na škrinji je, uz ostalo, prikazan ulazak hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika u Zadar 1358. Izložba Zlato i srebro Zadra poslije će biti stalni postav u samostanu sv. Marije.

Krleža je naime želio afirmirati hrvatsku i slavensku pripadnost Zadra budući da je Zadar u očima lokalnih stanovnika bio poiman kao talijanski grad. Pa ipak, Krleža je utjecao da se Zadar kod nove vladarske, komunističke elite, prihvati kao hrvatski grad. Skrenuo je pozornost Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u kom pravcu treba ići te je svojim utjecajem na Tita stvorio preduvjete da se Zadru pomogne.      

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

AK
ante kolorante
18:17 03.08.2017.

pa kako to muslus..... tito je zlicibac