Budućnost Hrvatske je u poljoprivredi - ova poprilično mantrična rečenica vjerojatno je jedna od najponavljanijih, a ni sa čime obrazloženih, tvrdnji u novijoj povijesti hrvatske politike. Dapače, u zemlji u kojoj ne postoji praktična mogućnost da se pozicija i opozicija usuglase oko ičega, na snazi je neupitno jednoumlje oko važnosti razvoja poljoprivredne proizvodnje za sretnu budućnost i ekonomski prosperitet Hrvatske. Ni lijevo, ni desno, ni u centru neće se naći stranka koja baš poljoprivredu neće staviti na istaknuto mjesto u svom tobožnjem gospodarskom programu, naričući pritom nad tužnom činjenicom da Hrvatska slabo koristi svoje poljoprivredne resurse koji bi mogli, uz eto baš one mjere koje oni predlažu, prehraniti pola Europe.
U sličnom tonu nedavno se u Jutarnjem listu javio i izvjesni slavonski profesor agronomije, navodno kandidat za poziciju ministra poljoprivrede u budućoj vladi desnog centra. Predstavljajući svoju viziju hrvatske poljoprivredne politike i niz - za to ga treba pohvaliti - poprilično konkretnih mjera, kao okosnicu svoje strategije naglasio je da "dohodak treba vratiti na selo". Biračkim ušima ta tvrdnja, kao uostalom i cjelokupna mitologija oko domaće poljoprivrede, mogla bi vrlo lijepo zazvoniti, no što to zapravo znači?
Najjednostavnija i najpreciznija mjera ruralnog dohotka vjerojatno je udjel poljoprivrede u strukturi bruto nacionalnog proizvoda. Prema podacima za 2013., taj udjel u Hrvatskoj iznosi oko pet posto. Pojednostavljeno rečeno, od cjelokupne dodane vrijednosti koju kroz svoje djelatnosti, proizvode i rad stvore svi građani i sva poduzeća u zemlji, u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji nastane tek jedna dvadesetina. Netko bi mogao pomisliti kako je baš ta činjenica dokaz da u tom sektoru ima puno prostora za napredak, no takav udjel poljoprivrede u BDP-u spada među veće u cijeloj Europskoj uniji. Dapače, među visokorazvijenim zapadnim zemljama - društvu kojem Hrvatska želi pripadati - udjeli poljoprivrede u BDP-u su višestruko manji. U Njemačkoj i Velikoj Britaniji manji su od 1 posto, u Francuskoj oko 1,6 posto, a u Italiji oko 2,4 posto.
U slučaju Hrvatske dakle, poljoprivredna proizvodnja, neefikasna i usitnjena kakva jest, zauzima gotovo trostruko veći udjel u BDP-u nego što je prosjek zemalja OECD-a - ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta. Treba li jasnijeg dokaza da problem hrvatske ekonomije, pa tako ni rješenje tog problema, nije u poljoprivredi? Uostalom, kad bi Hrvatska povećala svoju trenutačnu razinu stvaranja dodane vrijednosti u primarnoj poljoprivredi, bilo kroz povećanje količina ili vrijednosti proizvodnje, za 50 posto - a to bi bio fenomenalan doseg za koji bi bilo potrebno barem desetljeće i pol - domaći BDP bi temeljem toga ukupno porastao za 2,5 posto.
Dakle, kumulativni efekt 15-godišnjih napora bio bi manji od rasta koji nam je svake godine potreban za servisiranje vanjskog duga. Utrostručimo li to na ime multiplikatora koji bi veća poljoprivredna proizvodnja izazvala u dodanoj vrijednosti stvorenoj kroz industriju i usluge, na rok od 15 godina, to ispada oko 0,5 posto rasta godišnje. Dakako, ovaj izračun je vrlo rudimentaran, pa možda i neprecizan, no jasno ilustrira ključnu spoznaju, a to je da poljoprivreda nije djelatnost koja može biti dinamo budućeg ciklusa hrvatskog gospodarskog rasta. To, naravno, ne znači da proizvodnja hranjivih sirovina nije važna, ni da država ne treba osigurati uvjete za razvoj te djelatnosti. Uostalom, plodna zemlja, povoljna klima, obilje vode i drugi uvjeti za poljoprivrednu proizvodnju značajan su resurs Hrvatske, a resursi bi trebali biti iskorišteni.
Poljoprivreda, kao osnovna djelatnost sela, bitna je i zbog očuvanja naseljenosti ruralnih područja, a oni pak zbog demografije i niza drugih društvenih razloga. Ipak, Hrvatska nikad neće moći živjeti od poljoprivrede, koliko god ona razvijena i efikasna bila. Ta slikovita zabluda već desetljećima zamagljuje nam stratešku viziju potrebnu da bismo napredovali u onome što jedino može osigurati dugoročno održivi rast hrvatske ekonomije - modernim tehnološkim industrijama i uslužnim djelatnostima visoke dodane vrijednosti, utemeljenim na poduzetnosti i visokoj razini obrazovanja hrvatskih građana. To je jedini put naprijed. Veličanje poljoprivrede politički je senzacionalizam i ekonomska slijepa ulica.
Autor teksta nema pojma o poljoprivedi.Treba staviti ruku na srce i reći da je prosječni slavonski poljoprivrednik,ratar koji živi od poticaja ne proizvoeći nikakvu dodanu vrijednost proizvoda.osim šečerane i uljare nema prehrambenih tvornica u žitnici Hrvatske.Zašto? Jer je država svojim poticajima omogućili pristojan život vlasnicima koji posjeduju više od 50ha zemlje,a od te zemlje osim njih država nema koristi,ne zapošljavaju nikog osim sebe.Dok u područjima s manjim parcelama,mMeđimurje,zapadna Slavonija,Istra seljaci izvlače maksimum od svojih proizvoda stvarajući budućnost za sebe i svoje okruženje.Teška je istina da su Slavonci uhljebi. Kukaju a ne bi se uhvatili nešto kompliciranije proizvodnje koja traži da zagriješ guzicu na suncu, a ne da kukaš kako nemoš posaditi jer nije došao poticaj.Heej ostalo je valjda nešto i od zarade od prošle žetve,ili je to čista dobit,a država nek ulaže u tvoje imanje.Suma sumarum,ubija nas mentalite koji voli visiti na državnoj sisi. Onaj koji posjeduje vodu,hranu i lijekove može računati na opstanak...To jeste ekonomska budućnost hrvatske,a ne turizam