Grčka drama bliži se svom raspletu (ili možda novom zapletu). Radikalno lijeva vlada premijera Tsiprasa odbila je sve prijedloge Eurogrupe za produljenje programa financijske pomoći i odlučila raspisati referendum na kojem Grci trebaju potvrditi tu odluku. Bez obzira na ishod nedjeljnog referenduma, svi financijski aranžmani s Grčkom prestaju u utorak, 30. lipnja, pa će se Grčka po svemu sudeći naći u defaultu, to jest bankrotirati šesti put u gotovo 200 godina nezavisnosti.
Kakve to posljedice može imati za nas, zemlju koju su neki europski komentatori već obilježili kao "sljedeću Grčku"? Glavna pouka grčke krize mogla bi se formulirati na sljedeći način: Sredite svoje javne financije i dovedite javni dug u održive granice ili vas čeka bankrot. Nema treće mogućnosti. Ne dopustite opsjenarima i prodavačima magle, poput Tsiprasa, da vas uvjere da možete imati "i ovce i novce", da s kreditorima možete pregovarati a da se ne promijenite, da financijsku zajednicu možete muljati dovijeka. Najvažnije od svega, nikada se nemojte dovesti u situaciju u kojoj je danas Grčka jer u njoj nema brzih i lakih rješenja bez obzira što politički opsjenari govore. Djelujte prije, zakočite prije udarca u zid.
Grci će sada na vrlo grub način morati uskladiti svoje prohtjeve s realnim mogućnostima jer su uporno odbijali učiniti to na fini, kontrolirani način. Čekaju ih financijska represija, mukotrpno kreiranje paralelne valute i dug put u stagnaciju i relativno zaostajanje. Kao što je Grcima objasnio Munger: "Ne možeš na izborima odlučiti biti bogat." Do uspjeha se može doći samo radom.
Naravno, visoki standard se na neko vrijeme može postići i zaduživanjem. Ali, prije ili kasnije, to dođe na naplatu. Za Grke taj je trenutak – upravo sada. A što je s nama? Ako se ubrzo ne promijenimo, i to radikalno, taj će trenutak doći za koju godinu, možda već krajem 2016., kada bi moglo doći do zatezanja monetarne politike najvećih centralnih banaka i povećanja cijene kapitala na međunarodnim financijskim tržištima. Uže koje nam već visi oko vrata moglo bi se zategnuti.
Iako se u mnogim stvarima ne možemo uspoređivati s Grcima (njih ima gotovo tri puta više i još su malo bogatiji od nas, članica su eurozone itd.), ima i nekih zabrinjavajućih sličnosti – rastući javni dug, ekonomska stagnacija te prije svega način na koji se taj novac trošio i, čini se, još se uvijek troši.
Začarani krug
Hrvatski javni dug eksplodirao je u posljednjih šest godina od početka krize, skočivši s oko 40 na oko 90 posto BDP-a, i dalje raste. To znači da je svaki zaposleni građanin Hrvatske u ovom trenutku dužan oko 220 tisuća kuna ili oko 40 prosječnih plaća. Iako je to puno manje od razine grčkog duga (180 posto BDP-a), brojke ne trebaju zavarati. Jer u grčkih 180% puno je duga već reprogramirano na više desetljeća pa stvarni teret njihova duga i nije osobito veći od našeg kad se gleda udjel plaćanja kamata u državnom proračunu. A zanimljivo je i da je trend identičan. I Grci i mi reagirali smo na krizu pojačanim zaduživanjem koje, nažalost, nije rezultiralo ekonomskim rastom. I Grci i mi reagirali smo na krizu na identičan način – tvrdoglavim odbijanjem da se s njom suočimo i da se promijenimo.
Problem s dugom je što on nije besplatan kakvim ga se ponekad nastoji prikazati i što guši ekonomski rast. Iako postoje izuzeci, ekonomisti smatraju da razina javnog duga od 90 ili više posto BDP-a, dakle razina koju ćemo mi dosegnuti do kraja godine, negativno utječe na rast – postaje nemoguće postići stope rasta iz kojih bi se taj dug servisirao, drugim riječima, da zemlja pada u začarani krug dužničkog ropstva. Dodatni je problem što bi prag nakon kojeg dug guši rast mogao biti puno niži za zemlju na razvojnoj razini na kojoj je Hrvatska. Dakle, možda je dug već ugušio rast.
Ne birajmo avanturiste
Uz te probleme, u našem slučaju treba dodati još dva: Hrvatska ima izuzetno loše demografske trendove, prirodno negativan prirast stanovništva, koji pogoršava pojačano iseljavanje mladih, te starenje stanovništva. Povezano s tim loša je situacija na tržištu rada – samo 52 posto radno sposobnog stanovništva doista je zaposleno. Samo 1,4 milijuna ljudi radi, dok ostalih gotovo 3 milijuna žive od njihova rada. Ne treba posebno napominjati da su i tu trendovi loši.
No bez obzira na to što je bilo, i pogreške prošlih vlada, Hrvatska još ima nešto vremena, ali manje od dvije godine, da izbjegne grčki scenarij. Još ima vremena odabrati neki drugi scenarij, recimo onaj koji je odabrala Poljska ili baltičke zemlje. Upravo su te zemlje slične povijesti i drugih okolnosti napravile ono što smo trebali i mi, a nismo – smanjiti javnu potrošnju, smanjiti deficit, restrukturirati javne kompanije, dio privatizirati, smanjiti barijere poslovanju i porezno opterećenje, ponajprije rada, uvesti fleksibilniji zakon o radu – učiniti sve da se pokrene ekonomija, otvaraju nova radna mjesta i kreira vrijednost iz koje bi se dug mogao vraćati.
Naravno, za takvo što treba snažna vizija i vodstvo, trebamo političare koji neće muljati građane, obećavajući im stvari za koje znaju da ih ne mogu ispuniti (kao što su radili Tsipras i njegova Syriza), nego ljude koji će imati hrabrosti naciju suočiti s realnim mogućnostima. Sjetimo se – trećeg nema. Grčka tragedija je među ostalim u tome što nisu uspjeli iznjedriti političku snagu koja bi ih izvukla iz krize. Umjesto toga izabrali su skupinu političkih avanturista.
Nemojmo učiniti istu grešku.
Uglavnom, dok ste u Hrvatskoj, kupujte hrvatsko. Jer sve uvozno što kupujete dolazi iz duga koji će vraćati buduće generacije.