Na jučerašnji dan prije 15 godina preminuo je kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački, koji je svojom pojavom, pastirskim držanjem i evanđeoskom poniznošću bio omiljen kako u Crkvi tako i izvan nje. Stoga je njegov nasljednik kardinal Josip Bozanić prije pet godina pokrenuo postupak za proglašenje blaženim omiljenog i voljenog kardinala, kako ga se naziva u javnosti. Iz dokumentacije iz života kardinala Kuharića vidi se kako je i on, kao i njegov prethodnik, blaženi kardinal Alojzije Stepinac, bio napadan i osporavan, a jednom je na njega čak pokušan i atentat. Drugi je put kamenovan na putu s hodočasnicima u Mariju Bistricu. Bilo je to, zapravo, upravo onako kako mu je kardinal Stepinac i obećao kada ga je zaredio 1945. rekavši mu da ga šalje u “krvavu kupelj“. No, kada se nakon nekoliko godina susreo sa svojim atentatorom, kardinal Kuharić mu je oprostio i to na njegovu vjenčanju, osobno ga vjenčavši!
– Bio sam kapelan u Hrvatskom zagorju, u župi Radoboj, od 1. studenoga 1945. do 31. kolovoza 1946. Kad sam u kolovozu te godine došao u Zagreb na kapelanski ispit, nadbiskup Stepinac me je pozvao k sebi na razgovor. Kazao mi je da me kani premjestiti iz Radoboja i želi mi povjeriti upravu novih župa sa središtem u Rakovu Potoku. Opisao mi je i situaciju te župe, duhovnu i materijalnu. Sve je bilo veoma skromno. Komunisti toga područja bili su veoma „revni“ u svojoj ideologiji i oštri u svojoj novoj vlasti pa nisu obećavali ni Crkvi ugodno vrijeme. Kazao mi je: „To je mali Staljingrad!“. Nisam se ni trenutak kolebao da prihvatim premještaj i tu situaciju. Kad smo bili ređeni za svećenika 15. kolovoza 1945. i kad su dolazile vijesti o ubijenim svećenicima, o „križnom putu“, o progonima istaknutih vjernika i Hrvata, pod dojmom tih tragičnih zbivanja nadbiskup nam je kazao kod objeda: „Šaljem vas u krvavu kupelj!“ – ispričao je u jednom razgovoru kardinal Franjo Kuharić, koji je rado davao intervjue pa se veliki dio njih nalazi i u knjizi „Principi dobra“, koju je Glas Koncila otisnuo 1996. godine, izabravši 144 teme iz 52 njegova intervjua.
Uz kardinala Kuharića na ređenju je bilo još 14 dijecezanskih mladomisnika i sedam redovničkih.
– Nismo imali iluziju. Bili smo svjesni da naš svećenički poziv znači najbolje služenje i dobrobiti hrvatskog naroda. Nipošto nismo bili zbunjeni ni malodušni zbog toga što su nas novine proglašavale za „narodne neprijatelje“. Bili smo mladi, oduševljeni za Božju stvar i išli smo bez pogovora kamo nas se slalo. Nijedan moj kolega ređenik 1945. nije iznevjerio nade koje je u nas polagao naš nadbiskup – kazao je kardinal Kuharić, koji je 1. rujna 1946. nastupio kao upravitelj župa u Rakovu Potoku, u tom „Malom Staljingradu“!
Krvava kupelj
– Nekoliko dana nakon moga dolaska u Rakov Potok posjetio me župnik iz Sv. Martina pod Okićem, vlč. Pavao Bedenik. Bio je također mladi svećenik, vjeran i revan, koji je zbog progona u jednoj slavonskoj župi bio premješten u Sv. Martin. Dogovorili smo se da mu sljedeći tjedan uzvratim posjet. Odredili smo i dan. Međutim, počelo se ostvarivati iskustvo „krvave kupelji“. Ujutro onog dana kad sam trebao ići u Sv. Martin stigla je vijest da je župnik Pavao Bedenik prošle večeri ubijen pred župnim stanom u prisutnosti nekih žena koje su kuhale pekmez u dvorištu! Ubijen je iz lovačke puške iza ugla župnog dvora – kazao je kardinal Kuharić dodavši kao je tih dana bio zatvoren zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.
– Posjetio sam svoga susjeda župnika u Svetoj Nedelji. Bio je to vlč. Pavao Srketić, koji je, zapravo, mene slao u sjemenište 1931. kao župnik u Krašiću. On mi je i propovijedao na mladoj misi u Pribiću 19. kolovoza 1945. Bio je posebno ljubazan i drag svećenik, duboko pobožan. Bio mi je ispovjednik. Dan prije zatvoren je nadbiskup. Vraćajući se iz Svete Nedelje biciklom prema Kalinovici, dostigao me, također na biciklu, komandir milicije iz Rakova Potoka, Stanko. Vozili smo se usporedo. Pitao me: „Što ima nova?“ – Odgovorio sam: „Ne znam!“ – Tada me zapitao: „A što kaže narod da je uhapšen Stepinac?“ – Kazao sam: „Svatko si svoje misli!“ – Tada zapita: „A što vi mislite?“ – Odgovorio sam: „Mislim da nije kriv; on je nevin!“ – Tada mi reče: „Kako to da ne uhapse mene ili vas, ako se hapsi nekrive ljude?“ – Odgovorio sam: „Nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu!“ – rekao je kardinal Kuharić dodajući da misli da je to i bio razlog atentata na njega, uvečer 22. veljače 1947.
Bila je subota. Snijeg se otapao. Nije bilo moguće ići biciklom. Te je subote učinio izuzetak i, umjesto da ide ujutro u nedjelju u Sv. Martin, otišao je te subote kasno poslijepodne.
– Kako nisam imao mjesta u župnom dvoru, zauzetom za druge svrhe, prespavao bih kod obitelji Luje Holetića i njegova brata. Kod njih su se poslije župnikova ubojstva smjestili i Tomljenovići. Odslužio sam svetu misu u 9 sati i krenuo pješice za Rakov Potok, oko pet kilometara. Kad sam se uspeo na Galgovo, čekao me zvonar iz Rakova Potoka Dragutin Slunjski. Dao mi je znak da zaostanem jer sam išao s ljudima. Kazao mi je: „Da ste bili sinoć kod kuće, bili biste ubijeni“. Ispričao mi je što je bilo. Tražili su me najprije u stanu, onda kod Težakovih, onda kod Garašićevih. Kod Garašićevih su pucali u psa. Dobio je tri metka, ali je preživio. Vratili su se natrag u kuću.
Nije ni Ozna znala
Neko su vrijeme čekali, a onda su provalili u moju sobu. Razbili su raspelo, teško oštetili kalež, strgali pokaznicu, odnijeli svu moju odjeću (reverendu, odijela, kaput). Znalo se odmah tko je bio glavni izvršitelj. S njim sam koju godinu poslije razgovarao kad sam ga vjenčao. Sve sam mu oprostio i kazao mu da znam sve! Ozna nije znala ono što je znala cijela župa – kazao je kardinal Kuharić koji se često susretao s provokacijama, kao kada mu je jedan „milicioner“ u Rakovu Potoku, nedugo nakon što je došao u župu, rekao na cesti: „Pope, najradije bih te uhvatio za noge i lupio o zid.“
– Kazao sam mu: „To bi bilo točno po Ustavu!“ – Kazao je: „Tko će vam se moliti za 25 godina?“ – Kazao sam: „Još više nego sada!“ Bio je uvjeren da će vjera nestati u narodu i Crkva će izumrijeti. Na tu njegovu prognozu mislio sam u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. na proslavi Nacionalnog euharistijskog kongresa. Tada smo doživjeli najbrojnije sudjelovanje hrvatskih vjernika na euharistijskom slavlju, kakvo se nije dogodilo u našoj povijesti. Ljudi su ipak nastavili vjerovati i moliti, makar je službena ideologija nastojala nametnuti nevjeru – rekao je kardinal Kuharić prisjetivši se i napada na sebe i hodočasnike koje je pješice 1948. predvodio u Mariju Bistricu.
– Mi pješaci dolazili smo po velikoj žegi umorni poslije podne u svetište Majke Božje, ali smo bili radosni. Godine 1948. odlučili smo promijeniti program. Umjesto da krenemo rano ujutro, odlučili smo krenuti navečer u 8 sati računajući da ćemo tako izbjeći najveću žegu. Mislili smo manje pokornički, a više ljudski. Međutim, mala pokora nije izostala. Bilo je muževa, žena, mladih, čak i djece. Oko jedan sat iza ponoći stigli smo do Jakovlja. Zaustavili smo se za odmor. Tu je i kapela. Muškarci su uglavnom ostali na cesti. Ja sam se povukao pred kapelu. Bile su tu i neke hodočasnice. Došao je jedan čovjek i pitao: „Što vi tu radite?“ – Odgovorio sam: „Odmaramo se!“ – On je kazao: „Ne smijete tu biti!“ – „Zašto?“ – upitao sam! Nisam dobio odgovor jer je na cesti nastala neka prepirka. Među muškarce došao je čovjek u civilu i počeo tražiti legitimacije. Neki su pokazali osobne karte, a neki su se usprotivili s pitanjem: „Tko si ti? Legitimiraj se!“ Čovjek koji je pristupio k meni sišao je među ljude na cesti, kad je čuo prepirku, i ta su se dvojica povukla – kazao je kardinal Kuharić dodavši kako je slutio napad nakon toga.
– Nosio sam u torbi sveto ulje za bolesničko pomazanje, ako bi tko bio ranjen. Rasporedio sam hodočasnike tako da je jedna grupa muškaraca bila na čelu povorke, a druga je bila zalaznica. Ženski svijet i djecu smjestili smo u sredinu tih grupa. Odlučili smo ići samo glavnom cestom, bez skretanja na prečace. I krenuli smo u takvoj „strateškoj formaciji“. Krenuli smo šutljivo kojih stotinjak metara, a onda je napadnuta zalazna grupa u kojoj sam se i ja nalazio. Najprije je nastupila panika, svi smo potrčali naprijed. Upozorio sam da se ne silazi s ceste. Osvrnuo sam se natrag i vidio da čovjek leži na cesti. Potrčao sam natrag prema njemu, kad sam u noćnom sumraku primijetio čovjeka koji prilazi k meni s nekim štapom. Zamahnuo je da me udari po glavi. Ja sam instinktivno pružio ruke s torbom za obranu pa sam oslabio udarac. Ipak sam dobio na čelu „zvijezdu“. Čovjek koji je ležao na cesti ipak se podigao. Napadači su se povukli nakon što sam ja bio „pogođen“. Koliko ih je bilo, ne znam. Možda ona dvojica. Zvonar Dragutin Slunjski iz Rakova Potoka „zaplijenio“ je letvu i kapu jednom napadaču. To je bio njegov trofej. Kad je napad prestao, pribrali smo se i brojili „žrtve“. Nastavili smo put cestom, uglavnom šutljivi. Komentari „borbe“ došli su kad se razdanilo. Mjerila se hrabrost pojedinih „junaka“ uz šaljive primjedbe. Hodočašće se pretvorilo u vedri hod hodočasnika koji su i napad shvatili kao malu pokoru – prisjetio se on u jednom razgovoru.
Iznenađenje i tjeskoba
Iz Sv. Martina u veljači 1958. postao je župnikom župe Samobor.
– Bio je to novi doživljaj. U Samoboru sam bio do 1964., sve dok me nadbiskup Šeper nije u Velikom tjednu pozvao i priopćio mi da sam imenovan njegovim pomoćnim biskupom. Bilo je to veliko iznenađenje za mene i tjeskoba. No nadbiskup Šeper rekao je kako je Sveti Otac dao bulu, koja se više ne vraća, i ja sam poslušao. Mislio sam kako ću biti pomoćni biskup, odnosno da će konačnu odgovornost nositi nadbiskup, a da ću ja pomagati koliko budem mogao i znao. Ali dogodilo se da je nadbiskup Šeper pozvan u Rim, što je mene stavilo u još težu situaciju i odgovornost. To sam opet prihvatio iz poslušnosti, ne gledajući u tome ni čast ni dostojanstvo, nego odgovornosti i brigu – rekao je u jednom razgovoru dodavši kako već sam njegov položaj zagrebačkog nadbiskupa određuje njegovu odgovornost.
– Moj drugi predšasnik, kardinal Alojzije Stepinac, živio je također u vrlo teškim okolnostima i povijesnoj situaciji hrvatskog naroda i uvijek je isticao da govori kao nadbiskup. Kardinal Stepinac bio nam je inspiracija za vrijeme našega mladoga svećeništva. On je nama bio inspiracija svojim stavom, svojom vjernošću, svojom načelnošću i zdravom naukom kojom nas je odgajao. On je bio čovjek koji je uvijek govorio jezikom Svetoga pisma tako da smo imali dojam da ga zna napamet – rekao je kardinal Kuharić, čije je poslanje za mnoge vjernike bilo obilježeno svetošću.
> > Manjina koja dokazuje svoje katoličanstvo
> > Na 10. obljetnicu smrti počinje beatifikacija Franje Kuharića
Neka ti je laka Hrvatska zemljica,pocivao u miru Bozjem