Uzgredna javna izjava predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka o mogućem povratku Ureda predsjednice/predsjednika Republike u Banske dvore, na gornjogradski Trg sv. Marka, privukla je veliku pažnju javnosti jer je u brojnim komentarima prve godine mandata predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović bilo spomenuto njezino „neispunjeno obećanje“ o preseljenju s Pantovčaka na neku drugu, prikladniju, ekonomičniju lokaciju. Dobar dio pozornosti javnosti bio je posljedica činjenice što je predsjednik HDZ-a spomenuo i mogućnost da se Vlada RH preseli u Kockicu, davno sjedište Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. “Razmišljam o tom prijedlogu otkako se počelo razgovarati o mogućnosti preseljenja Ureda predsjednice u Visoku, što nije dobra lokacija. Bilo bi dobro da se Ured predsjednice vrati u Banske dvore koji su bili sjedište predsjednika dr. Franje Tuđmana do raketiranja“, kazao je Karamarko.
Vrlo je važno da Grabar-Kitarović održi predizborno obećanje o preseljenju kojim bi potvrdila ispravnost prastare latinske izreke: „Verbea ligant homines, taurorum cornua funes.“ (Vola se veže za rogove, a čovjeka za riječ).
Pritom nikako ne mislim da je mjerilo njezine vjerodostojnosti Visoka 22, već ideja da se preseljenjem Ureda predsjednice pokaže da predsjednica osobnim i institucionalnim primjerom želi pokazati kako je u današnjem ekonomski olovnom dobu potrebno i moguće živjeti skromnije, jeftinije i razumnije.
Kad je u pitanju konkretna adresa na kojoj bi se trebao nalaziti taj novi Ured predsjednice/predsjednika, za mene nema nikakve dvojbe: to su Banski dvori. Činjenica da trenutačno u njima stoluje predsjednik Vlade RH nikako ne govori protiv, već u prilog toj ideji. Naime, Banski dvori spoj su dviju vila i ima sasvim dovoljno mjesta i za Ured predsjednika Republike i za Ured predsjednika/predsjedništva Vlade RH. Zračna snimka Banskih dvora to zorno pokazuje. Preseljenje, suvlašće i fizičko sustanarstvo mogli bi biti u znaku poslovice: „Kad čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna.“ Osobno sam, primjerice, 1991. sa Stipom Mesićem dijelio ured u kojem su prije nas stolovali brojni velmože, između ostalih i poglavnik Ante Pavelić i crveni barun Vladimir Bakarić. Cjeloviti projekt “Selidba” iznio sam 2005. tadašnjem predsjedniku RH Stjepanu Stipi Mesiću: Ured predsjednika vraća se u Banske dvore gdje su hrvatski banovi stolovali punih 110 godina (od 1809. do 1918.) i gdje je uredovao prvi predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman: ondje je bio do raketiranja Dvora i pokušaja JNA da ga likvidira (7. listopada 1991.).
Tijekom predsjedničke kampanje 2004. objašnjavao sam tadašnjem predsjedniku Republike Stipi Mesiću zašto bi i gdje trebalo izvršiti veliku selidbu vlastodržaca: Ured predsjednika Republike u Banske dvore, Vlade RH u sadašnju zgradu MORH-a, a MORH u hrvatski Pentagon na Črnomerec.
Kockica i Nečastivi
Povratak Ureda predsjednice u Banske dvore odgovara duhu Ustava RH o suvlašću predsjednika Republike i Vlade RH, a dao bi smisao ideji predsjednice Republike da na Markov trg vrati obrede smjena svečane straže. Konačno, taj bi povratak dao smisao i njezinoj ideji da ima Ured koji je skromniji, jeftiniji, bliži građanima. Posljednji ban koji je bio u Banskim dvorima (tamo su hrvatski banovi i živjeli za vrijeme mandata!) bio je ban pučanin Ivan Mažuranić. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović mogla bi, u drugoj godini svog prvog mandata, sebe osmisliti kao predsjednicu – pučanku.
Nakon što je iznio ideju (!) o mogućem preseljenju Vlade RH u Kockicu, Tomislav Karamarko je, aludirajući na njenu zlokobnu i zlosretnu komunističku prošlost (nikad ne treba zaboraviti da je u toj Crvenoj katedrali donesena i povijesna odluka o organiziranju prvih demokratskih izbora u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj), sarkastično dodao: „Ma, poslat ćemo svećenika da to malo raskuži“. Ta je pošalica potaknula njegove političke protivnike na brojne reakcije. Bivši predsjednik Josipović pokušao je ideju velike selidbe vlastodržaca ismijati u kolumni „Nečastivi na Pantovčaku i ćirilica u Vukovaru“. Evo dijela njegova bezbožno-posprdnog pismena: „Ali, tu je ruka nove, još nevidljive vlade. Ona nudi spas, seli Predsjednicu na Markov trg, u sadašnju zgradu Vlade. Ono što crveni vrag Milanović nije htio, nova vlada hoće. Iako, kao da i tu Nečastivi ima prste. Da, Predsjednica će se riješiti Nečastivog, ali, kako predlaže Karamarko, vlada bi trebala u Kockicu. Kud baš u Kockicu!? Zar itko misli da u zgradi koju su nekada zvali Crvena katedrala Nečastivi nema moći!?“
Tamo gdje je Josipović stao, nastavio je dr. Željko Jovanović na Facebooku, a zapis je prenio Novi list: “Karamarko je profesor povijesti. Istina, studirao je desetak godina, ali trebao bi znati da neće morati slati svećenika u Kockicu da je ‘raskuži’, jer je na poziv Ivice Račana 26. listopada 1991. Kockicu ne samo posjetio, nego u njoj i misu održao kardinal Franjo Kuharić. Misa je održana u plenarnoj dvorani CK SKH. Kardinal Kuharić rekao je tada Ivici Račanu koji ga je dočekao na ulazu: ‘Povijest je dinamika.’” Konačno, putem Twittera oglasila se i bivša predsjednica Vlade Jadranka Kosor: „Da sam ja predložila preseljenje vlade u zgradu gdje je bio CK SKH, oni bi tražili donošenje zakona o zabrani imena Jadranka.”
Falsifikat Ž. Jovanovića
Doista nije dobro što povjesničar Tomislav Karamarko ne zna da je đavla ili vraga prije 24 godine iz Kockice, Crvene katedrale, protjerao pokojni sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. On je u Velikoj dvorani bivšega CK SKH 26. listopada 1991. služio svetu misu i izgovorio homiliju „Molitva za mir, pomirenje, ljubav i pravednost“. U tom pogledu skandalozan je povijesni falsifikat koji je učinio dr. Željko Jovanović tvrdnjom da je do misnog slavlja u „Kockici“ došlo „na poziv Ivice Račana“. Misno slavlje u „Kockici“ nije bila ni ideja, ni „poziv“ Račana, već završni čin dvodnevnog susreta i molitvi vjernika pod nazivom „Hrvatska pred Bogom za mir“ koje je osmislio kardinal dr. Franjo Kuharić, a organizirao Kaptol. Kao iskreni, duboki, nepokolebljivi i nesalomljivi Božji čovjek i svećenik dr. Franjo Kuharić je vjerovao da je Kockica jazbina Sotone i da je golgota koju je prolazio hrvatski narod u to doba njegovo djelo. Nije imao dvojbe da će tijekom glavnoga dijela misnoga slavlja koje je predvodio, tijekom transsupstancijacije (pretvaranja kruha i vina u tijelo i krv Isusovu) u Krvavu katedralu ući, doslovce, sam Isus Krist kako bi iz nje protjerao Đavla.
U zapisu dr. Željka Jovanovića na Facebooku istinita je tvrdnja da je Ivica Račan dočekao na ulazu dr. Franju Kuharića koji mu je uz blagi osmijeh rekao: „Povijest je dinamika“. Što se tiče povoda odluci kardinala dr. Franje Kuharića da Isusa Krista sa sobom povede i dovede u Kockicu, hrvatska golgota bila je temeljni povod. Uz to, vjerovao je da je pokušaj atentata na dr. Franju Tuđmana 7. listopada 1991. također sotonsko nedjelo, ali i da je Sotona imao svoju ulogu u osmišljavanju odluke Ivice Račana i saborskih zastupnika iz redova SKH-SDP da 25. lipnja 1991. ne glasuju za odluku o proglašenju hrvatske državne samostalnosti i suverenosti. Konačno, bilo bi doista povijesno neodgovorno, pa i bogohulno, da Tomislav Karamarko i HDZ ostvare najavu: „Ma, poslat ćemo svećenika da to malo raskuži.“ Nakon Kuharićeve mise, služene 26. listopada 1991., Nečastivom sigurno nije palo na pamet da se nastanjuje u Kockici, iako je taj zli laskavac i zavodnik pred bivšom zgradom CK SKH sigurno na zlo i naopako znao i zna zavoditi brojne HDZ-ove i SDP-ove ministre i činovnike. Bilo kako bilo, idealno rješenje moglo bi biti „sustanarstvo“ Ureda predsjednika Republike u južnoj i Ureda predsjednika Vlade RH u sjevernoj palači Banskih dvora.
>>Predsjednica preselila ured u Vukovar, dočekali je oduševljeni građani
