Nakon što je, nimalo slučajno na 11. rujna, svjetlo dana ugledala dugoiščekivana knjiga “Strah: Trump u Bijeloj kući”, Bijela kuća prilično se zatresla. Premda su iz ureda za odnose s javnošću promptno odbacili njenu istinitost, ovaj posljednji u nizu skandala posljednje je što je trebao aferama već dobrano načeti američki predsjednik.
Knjiga portretira neobrazovanog, koleričnog i paranoičnog Trumpa kojeg njegovi ministri i suradnici neprestano pokušavaju kontrolirati kako bi izbjegli teže posljedice. Štoviše, unutar zidova najmoćnije institucije na svijetu odvija se mahnita borba visokih savjetnika Donalda Trumpa da ublaže sveopći kaos, već donesene predsjednikove ekstremne političke odluke ili spriječe provedbu impulzivno donesenih odredbi.
Jedan od onih koji nastoji zaustaviti i amortizirati Trumpove nerazumne poteze, kako se navodi u knjizi, jest i John Kelly, aktualni šef osoblja Bijele kuće i osoba najbliža predsjedniku u famoznom Zapadnom krilu, koji je zbog Trumpove nepredvidivosti i nerazumijevanja globalne politike često dobivao živčane slomove.
Na jednome od sastanaka o Trumpu je navodno rekao: “On je idiot. Ne može mu se ništa objasniti. Ne znam što tu radimo. Ovo je najgori posao koji sam ikada imao.” Prema informacijama iz knjige, nakon kemijskog napada u travnju 2017. koji se pripisuje sirijskom režimu Bashara al-Assada, Trump je pozvao generala Mattisa i rekao mu da želi ubiti sirijskog predsjednika. “Ubit ćemo ga. Idemo! Idemo unutra i pobijmo ih!”, rekao je Trump, a nakon razgovora Mattis se okrenuo prema jednom savjetniku i rekao mu: “Ništa od toga nećemo poduzeti. Bit ćemo puno odmjereniji”.
Svake dvije godine nova knjiga
Ni izbliza ova knjiga ne bi dobila toliki publicitet niti bi se sam američki predsjednik doveo u poziciju da osobno demantira ove navode da je nije napisao istraživački novinar Bob Woodward, dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade koji je zajedno s Carlom Bernsteinom 1972. otkrio skandal Watergate i tako srušio ondašnjeg predsjednika Richarda Nixona. Premda u poznijoj dobi, Woodward je svojom knjigom pokazao da njegova istraživačka oštrica ni najmanje nije otupjela, pa se temelji na intervjuima, bilješkama sa sastanaka, osobnim dnevnicima i vladinim dokumentima.
Od njegova pera i nakon Nixona, s razlogom, strahuju svi američki predsjednici. Nakon Watergatea objavljivao je jednu knjigu svake dvije godine, kronike predsjedničkih mandata Billa Clintona, Georgea W. Busha, Baracka Obame, ali i Vrhovnog suda, CIA-e i Središnje banke, nastavljajući istodobno pisati za Washington Post. “Moj posao nije donositi sud”, izjavio je Woodward. Njegov je posao, kako kaže, “izvijestiti točno što su ljudi napravili, što to znači, što ih motivira i tko su oni”. No, tko je zapravo on, Bob Woodward?
Prema mnogima najvažniji novinar 20. stoljeća, rođen je u 1943. u gradiću Geneva u američkoj saveznoj državi Illinois. Bivši student na sveučilištu Yale bavio se poviješću i engleskom literaturom sve dok, u 28. godini, nije prvi put kročio u redakciju Washington Posta. Bila je 1971., a već dogodine, nakon samo nekoliko mjeseci rada na poslovima reportera, objavio je aferu Watergate koja će ga lansirati u zvijezde.
Ujutro 17. lipnja 1972. godine Woodward i njegov kolega Carl Bernstein dobili su zadatak da napišu izvješće o provali u izborni stožer američke Demokratske stranke u hotelu Watergate. Na prvi pogled bila je to provala poput mnogih koje su se u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država događale svaki dan. Ali, kada se saznalo da su provalnici povezani s najvišim tijelima američke vlasti, provala je postala iznimno zanimljiva.
“Sjećam se da sam išao na sud pratiti suđenje petorici provalnika koji su provalili u sjedište nacionalnog odbora Demokratske stranke u hotelsko-stambenom kompleksu Watergate u Washingtonu. Radio sam tad u crnoj kronici. Sjedio sam u sudnici kad su doveli tu petoricu provalnika. Svi su bili odjeveni u crna odijela. To mi je odmah bilo čudno. Provalnici ne hodaju okolo u odijelima. A kad je jedan sucu rekao da radi u CIA-i, shvatio sam da nešto ne štima. Sve je smrdjelo, i to jako. Nisam znao kamo će me to odvesti, ali slijedio sam trag, tjednima, mjesecima, na kraju i godinama”, ispričao je godinama poslije Woodward o počecima Watergatea.
Zloporaba tajnih službi
Drugim riječima, novinari su povezali da je u sjedište Demokratske stranke provaljeno kako bi se otkrile njihove tajne informacije koje bi mogle pomoći Nixonu u osvajanju još jednog predsjedničkog mandata.
Afera je počela serijom članaka Boba Woodwarda i Carla Bernsteina kojima su razotkrili Nixonovu zlouporabu američkih tajnih službi. Iznimno bi teško bilo novinarima u korumpiranom okruženju doći do ikakvih relevantnih informacija da nisu imali tajni izvor informacija koji je dobio naziv Duboko grlo prema kultnome pornografskom filmu.
Woodward i Bernstein su se s njim svakodnevno nalazili u podzemnoj garaži u sitne sate. Kad bi se Woodward trebao naći sa svojim izvorom, signalizirao bi mu to pomicanjem tegle s cvijećem u kojoj je bila crvena zastavica na svom balkonu.
Istodobno sa serijom članaka u Washngton Postu, FBI je istražio i otkrio povezanost novčanica pronađenih kod provalnika i crnog fonda Odbora za reizbor predsjednika, službene organizacije Nixonove kampanje.
Iduće godine objelodanjeni su novi dokazi, a među njima i svjedočanstva bivših zaposlenika Nixonove kampanje koji su ispričali i da Richard Nixon snima sve razgovore u uredu predsjednika.
Nakon duge pravne bitke Vrhovni sud presudio je da Nixon mora predati snimke tih razgovora vladinim istražiteljima. Snimke su otkrile da je Nixon pokušavao skriti provalu i da je pokušao iskoristiti državne dužnosnike kako istraga ne bi dovela do njega.
Bilo je tu svega: iznude, podmićivanja, prisluškivanja telefona, uništavanja dokaza, poreznih prijevara, korištenja tajnih agencija i novca građana u privatne svrhe.
Dvije godine nakon objave prvog teksta u Washington Postu, 8. kolovoza 1974. godine, Nixon je postao prvi i posljednji američki predsjednik koji je odstupio s dužnosti, sljedećim riječima: “Dobra večer. Ovo je 37. put da vam se obraćam iz ovog ureda u kojem su donesene mnoge odluke koje su oblikovale povijest naše države.”
Afera Watergate pamti se kao jedna od najvećih kriza demokracije u povijesti. Nakon nje novinari su postali istinske zvijezde, a interes za novinarstvo znatno je porastao. O ovim dramatičnim događajima 1976. snimljen je i glasoviti film “Svi predsjednikovi ljudi” s Robertom Redfordom i Dustinom Hoffmanom u glavnim ulogama, koji je Boba Woodwarda i Carla Bernsteina ponovno vratio u žarište javnosti.
Ovi momci 30 su godina uspješno krili identitet svog izvora. Ime mu je Mark Felt, bio je bivši drugi čovjek saveznog FBI-ja, a o svojoj ulozi u aferi, koja je do dovela do jednog od najvećih političkih skandala u povijesti SAD-a, a tajnu da se upravo on krio iz kodnog imena Duboko grlo otkrio je javnosti 2005. godine u intervjuu za Vanity Fair.
Zanimljivo je bilo čuti što je, desetljećima poslije, i novinarski dvojac imao reći o aferi koja je srušila predsjednika. Te 2012. na portalu Washington Posta objavljen je njihov zajednički tekst pod naslovom: “Četrdeset godina poslije Watergatea: Nixon je bio čak gori nego što smo mislili”.
U tekstu navode kako je, za svojeg gotovo šestogodišnjeg mandata, koji je započeo 1969., Nixon pokrenuo i direktno upravljao s pet uzastopnih ratova: protiv onih koji su se protivili ratu u Vijetnamu, protiv medija, protiv demokrata, protiv pravosudnog sustava i protiv same povijesti.
Već nakon prve godine Nixonova mandata praktično je odobreno CIA-i, FBI-ju i odredima vojne obavještajne službe da intenziviraju elektroničko praćenje i prisluškivanje pojedinaca, što je uključivalo presretanje pošte i davanje odriješene ruke policiji za obavljanje premetačina bez restrikcije.
Sve je to, napisali su tada, rezultiralo formiranjem posebnog “niksonovskog ponašanja”, koje se ogledalo u spremnosti da se ogluši o vladavinu zakona zbog političkih ciljeva i spremnosti na prljave igre zbog otkrivanja tajni oponenata, a što je bio organizacijski princip njegova predsjednikovanja. Novinari Washington Posta zaključuju da je politička sabotaža bila metoda djelovanja Bijele kuće u vrijeme Nixona, godinama prije otkrivanja afere Watergate.
Ikona novinarstva
Njeni glavni protagonisti već dugo nisu među nama. Premda se očekivalo kako će Nixon nakon izlaska iz Bijele kuće biti predmetom kaznenog progona, novi predsjednik Gerald Ford je 1974. godine donio tada prijepornu odluku kojom se na bivšega predsjednika primjenjuje abolicija, no umro je 1994. osramoćen, s reputacijom najomraženijeg političara.
Duboko grlo Mark Felt doživio je duboku starost i umro u 95. godini. No, Bob Woodward i Carl Bernstein i dalje rade svoj, novinarski posao. Ovaj potonji piše blog na stranicama The Huffington Posta, dok Woodward još radi na uredničkim dužnostima u svojoj matičnoj redakciji Washington Posta. I danas je ikona i uzor mladima u novinarskoj branši. Za one, pak, koji misle kako istraživačkom novinarstvu, u digitalno doba, više nema mjesta u medijima, Woodward ima riječi ohrabrenja.
“Trebaš samo postavljati prava pitanja pravim osobama, imati nos za priču, slijediti istinu koju saznaš, graditi odnose s ljudima s kojima razgovaraš. Ali za to treba vremena, to traje, i to treba reći uredniku, da takva priča ne može ići van za dan. U tome je tajna istraživačkog novinarstva i njegova veličina. Kad sam pisao knjigu o Bushu, naučio sam važnu lekciju.
Trebao sam napraviti razgovor s generalom koji nije htio razgovarati sa mnom. Ostavljao sam mu poruke, zvao ga, slao mu mailove. Ništa. Saznao sam u kojem dijelu Washingtona živi. Razmišljao sam koje bi bilo dobro vrijeme da banem nenajavljen na vrata generalu s četiri zvjezdice. Što biste vi napravili? Pet ujutro? Pa on je vojnik, u to vrijeme suludo vježba. Odlučio sam pokucati mu u utorak u 20.15 sati navečer...
Poanta priče je da ne smijete izgubiti tu želju da razgovarate s ljudima o kojima pišete, nađete se s njima uživo, izgradite povjerenje, potrudite se oko svega”, poručio je Bob Woodward.
I danas živi u Washingtonu, oženjen je novinarkom Elsom Walsh i otac je dviju kćeri. Povremeno drži uvijek odlično posjećena predavanja diljem svijeta. Piše knjige: napisao ih je čak 18, a velika većina u trenu su postali najtiražniji američki bestseleri.
Robert Gates, bivši direktor CIA-e i ministar obrane, rekao je 2014. godine da je svojedobno poželio unovačiti Boba Woodwarda u agenciju kojoj je bio na čelu zato što “ima jedinstvenu i nadnaravnu sposobnost da svoje sugovornike natjera da govore o stvarima o kojima nikada i nikome ne bi govorili te da ih iz njih izvuče”.
Složio bi se, zasigurno, s ovom tezom i Nixon, a mirno ne spava ni predsjednik Trump. Javnost je već doznala kako je nakon objave njegove knjige najprije prozivao sve suradnike koje je Woodward citirao u knjizi i tražio od njih da kažu kako sve napisano nije istina, a potom je obilazio djelatnike i jednog po jednog ispitivao jesu li se tajno nalazili s Woodwardom. Tko je bio Duboko grlo, možda doznamo za kojih 30 ili 40 godina.
>> Pogledajte video: Krasnec: Ovo je skandal na razini afere Watergate
Novinari koji su u Americi govorili istinu više ne postoje, ili se više ne smiju baviti novinarstvom zbog pritisaka i prijetnji. Sada su ostali samo ovakvi novinari koji rade za nečiji interes. U ovom slučaju novinar iz članka je na platnom spisku veliki korporacija koje vode hajku protiv gospodina Turmpa.