U filmu Novine (The Post) Tom Hanks ima prilično težak zadatak. Da bi bio uvjerljiv kao legendarni urednik The Washington Posta Ben Bradlee, ispred sebe ima dvije visoke prepreke. Prije svega to je sam Ben Bradlee, čovjek koji je novine živio, a i sam imao život kojim bi se nerijetko nalazio na njihovim stranicama. Rođen u obitelji iz visokog društva, iz loze u kojoj je tekla i poprilična količina plave krvi koja je, primjerice, potjecala od Maksimilijana I. ili Henrika VII., Bradlee je mogao birati što će napraviti od svojeg života. Odabrao je novinarstvo, pokazalo se to najboljim izborom za njega, ne uvijek i za one oko njega.
Ženio se tri puta, brakovi nisu izdržavali njegovu strast prema izvještavanju i uređivanju. Na sreću svijeta, jer Ben Bradlee postat će ključnom figurom dviju afera koje će umnogome promijeniti Ameriku, pa u dobroj mjeri i svijet. Zato je Hanks imao i dodatnu prepreku, osim Bradleeja samog kojeg zbog njegova dinamična i burna života doista nije lako prenijeti na ekran, tu je još i Jason Robards.
Ovaj je karakterni američki glumac od brojnih svojih uloga jednu od najboljih ostvario baš tumačeći Bena Bradleeja u Svim predsjednikovim ljudima. Sjajno je prikazao okorjelog novinara koji za drugo ne zna i koji je u novinarstvu prošao više nego bilo tko drugi. Znamo već, Svi predsjednikovi ljudi film je o aferi Watergate, seriji članaka Boba Woodwarda i Carla Bernsteina koja će na kraju dovesti do jedinog opoziva američkog predsjednika u povijesti, onoga Richarda Nixona. Bradlee je u svojem radu bio jako blizak Johnu Fitzgeraldu Kennedyju, a pratio je i kampanju upravo Richarda Nixona.
Svijet je visoke politike upoznao vrlo izravno i detaljno, toliko da je mogao izgubiti svaku skrupulu i emociju. I na kraju kao urednik nadgledati stvaranje dviju ključnih priča.
Reagirao na nagovor Kissingera
Novine, dakako ne govore o aferi Watergate, već o jednoj prijašnjoj aferi. Pentagon Papers dokumenti su kojima je američka javnost prvi put uvidjela do koje je mjere njezina vlada uključena u zbivanja na prostoru Indokine. I to ne samo u Vijetnamu i ne samo u periodu Vijetnamskog rata već od 1945. pa do 1967. A ti su dokumenti nedvojbeno pokazali da su administracije čak četiriju američkih predsjednika o događanjima u Indokini naprosto lagale. Rezultat je te manipulacije ulazak u Vijetnamski rat iz kojega će Sjedinjene Države izaći kao teški gubitnik. Spretno je posložen scenarij The Posta koji će redatelj Steven Spielberg pretočiti u jedan izuzetno važan film o događajima uz koje se bez osobitog napora može povući paralela s današnjim događajima. Jer, Pentagon Papers nisu prvo objavljeni u The Washington Postu, nego u The New York Timesu. Kada je Richard Nixon ugledao objavu u i danas jednima od najvažnijih svjetskih novina, uočio je kako Pentagon Papersi više sramote administracije Lyndona B. Johnsona i Johna Fitzgeralda Kennedyja pa je odlučio ne činiti apsolutno ništa. Tek na nagovor Henryja Kissingera počinje tražiti način da objave onemogući. Kissinger se, naime, bojao da će nečinjenje ohrabriti iznošenje i drugih državnih tajni na svjetlo dana. Danielu Ellsbergu, vojnom analitičaru koji je i donio Pentagon Papers u The Times, moralo se suditi, novinama je naloženo da s objavama prekinu. Kada je to newyorški medij odbio, nastupila je sudska zabrana. U 20. stoljeću nije se dogodio takav slučaj izravnog utjecanja visoke američke politike na medije. No Ben Bradlee znao je koliko je to velika priča. Mogućnost da Ellsberg i njegovim novinama, odnosno novinaru Benu Bagdikianu, da na uvid 4000 stranica studije koju je javnost kolokvijalno nazvala Pentagon Papers objeručke je prihvatio. I ovdje dolazimo do druge ključne osobe u priči o The Washington Postu i kontroverznim dokumentima.
K. Graham presudila
Katharine Graham, koju u filmu tumači uvijek nenadmašna Meryl Streep, nenadano se našla u ulozi vodeće osobe The Washington Posta. Njezin muž Philip Graham patio je od depresije i alkoholizma zbog kojih je Katharine teško trpjela da bi na kraju nesretan brak završio s Philipom u psihijatrijskoj instituciji te ultimativno pucnjem u glavu iz sačmarice. Ženu na čelu jednog od i danas najvažnijih američkih medija nije osobito volio vidjeti nitko. Pogotovo ne dioničari i odvjetnici novina. No Kay Graham imala je tu čvrstinu koja će se pogotovo pokazati kada dolazi večer odluke o objavi The Postove priče o dokumentima koji teško inkriminiraju Sjedinjene Države u vezi s višedesetljetnim događanjima u Indokini. Pritisak je odvjetnika i upravnog odbora novina ogroman, ne žele da nakon The New York Timesa i The Washington Post dođe pod povećalo Richarda Nixona i Henryja Kissingera. Inspirirano obraćanje novinara Bena Bagdikiana (tumači ga sjajni Bob Odenkirk), u kojem ističe kako je jedino objava garancija prava na objavljivanje još nije dovoljno. Točka na i pada tek kada Katharine Graham jednostavno kaže: Objavimo. Tu leži važnost filma Novine koju Spielberg i ne pokušava sakriti.
Vrlo je spretno redatelj odlučio da se u Novinama Richarda Nixona uopće ne vidi. Prijetnja je izražena kroz njegova ministra obrane Roberta McNamaru, čak ne ni kroz Henryja Kissingera. Bez Nixona u bilo kojem kadru, u njegovoj je ulozi jako lako zamisliti – Donalda Trumpa. Bi li i Trump postupio isto kao i Nixon u sličnoj situaciji? Pa, slučaj knjige Michaela Wolffa, ako ništa drugo, dosta toga govori – vjerojatno bi. Ona mora biti svakome jasna, bez ikakvih dilema. Novinarstvo je i dalje iznimno važno, pogotovo u doba kada se takvom silinom kroz sve ostalo probio pojam ‘fake news’, kada je toliko važno u svijetu koji ne provodi ni dana bez rata zadržati slobodu novinarstva. Doba u kojem se odvijaju Novine vrijeme je bez društvenih mreža u kojem još vladaju bolje, točnije i brže novine, za prihvaćanje događaja spremnija televizija. Mediji su ti koji mogu jasno i snažno utjecati na tijek nacionalne politike čak i supersile kao što to još jesu Sjedinjene Američke Države. I zbog toga je to važan film i u današnje vrijeme, zbog toga ga današnji događaji izdižu iz puke obrade događaja koji su bili ključni, ali prije 50 godina.
I teško da bi prvi put na velikom ekranu nastupili zajedno Tom Hanks i Meryl Streep. A velikoj je glumici uloga snažne žene u teškoj poziciji odlučivanja o stvarima od nacionalne važnosti svakako bila potrebna. Ona je u ovom trenutku posrnula diva Hollywooda zbog afere Weinstein u kojoj je optuživana da je ipak znala za nedjela čovjeka koji joj je jako pomogao u karijeri. Sasvim je moguće da upravo zato Novine, iako su imale čak šest nominacija za Zlatni globus, nisu dobile nijedan. Njezina javna kritika Donalda Trumpa ne pomaže puno u tom smislu, a ni samog Trumpa nije pretjerano kosnula. Možda ovako popravi dojam barem po jednoj stavki, mogao bi se barem američki predsjednik osvrnuti na neizravne optužbe kako se u Bijeloj kući nije puno toga promijenilo u odnosu na prije 50 godina.
Što se samog filma tiče, riječ je doista o još jednom Spielbergovu klasiku. Produkcija je razrađena do u detalje, o svemu se vodilo računa do te mjere da se ima dojam kao da je film doista i snimljen 70-ih kada se odvijala situacija vezana za Pentagon Papers. Iznimne izvedbe i Hanksa i Streep, praćenih Odenkirkom pa onda, čini se, neizbježnim Michaelom Stuhlbargom te Sarah Paulson, apsolutno su na nivou važnosti priče koja se gledatelju priča. Međutim, jesu li na kraju objave Pentagon Papersa koji su poslani na još 15 američkih medijskih adresa postigli bilo što drugo osim prava na objavljivanje informacija iznimno važnih za javnost? U svakom slučaju treba podvući kako je pravosuđe u slučaju odigralo veliku ulogu. Ako je već jedan sudac zabranio objavu, nekoliko drugih to je odbilo napraviti dajući Nixonu do znanja da je on ipak u službi sustava, a ne obrnuto. No sami objavljeni dokumenti malo su toga postigli izravno. Iako su objavljeni 1971. godine, rat je u Vijetnamu potrajao još četiri završivši, podsjetimo, porazom Sjedinjenih Država i njihova saveznika Južnog Vijetnama. Morat će se dogoditi afera Watergate da s vlasti odstupi Richard Nixon koji ih je zabranjivao. Međutim, glavni je rezultat objave Pentagon Papersa što je američki birač tada počeo sumnjati u ono što mu njegova vlada govori. Prema dokumentima, čak su četiri predsjednika javnosti govorila jedno, a činila nešto sasvim drugo. Lyndon Johnson cijelu je svoju kampanju uvjeravao javnost kako ni u kojem slučaju ne namjerava eskalirati rat u Vijetnamu, da bi mu jedan od prvih poteza bio slanje još vojnika.
Bez vjedostojnosti
Najvažnije je njegovoj administraciji bilo ne pretrpjeti ponižavajući poraz, tek onda ostaviti svog saveznika izvan dometa Kine, a na posljednjem mjestu bio je dobar život za vijetnamski narod. Kennedyjeva je administracija itekako dobro znala da će se 1963. godine svrgavati tadašnjeg vijetnamskog predsjednika, diktatora Diema, Eisenhowerova je uporno radila protiv Ženevskih sporazuma o miru u Indokini. Je li se što promijenilo u međuvremenu? Čini se kako se doista ne treba čuditi što američke administracije u 21. stoljeću imaju malo vjerodostojnosti. Odnosno njezini vlastiti birači izuzetno brzo gube povjerenje u predsjednika kojeg su izabrali.
