Da, u teškim vremenima krize treba biti posebno osjetljiv prema onima koji su se našli u situaciji da ne mogu podmirivati svoje mjesečne račune. No prije negoli se odrede pravila oprosta dugova, trebalo bi malo razgovarati o principima otpisa; o tome je li logično opraštati samo one dugove koji su nastali kao temeljne egzistencijalne potrebe pojedinca i njegove obitelji ili dužnici ipak nekako mogu preživjeti bez, recimo, mobiteliranja.
Nadalje, je li logično isti princip oprosta primjenjivati kad su u pitanju država, gradovi, općine, javne i državne tvrtke i privatne kompanije. Ako netko odluči privatnim kompanijama naložiti da otpiše dugove sitnih neplatiša, trebao bi predvidjeti model obeštećivanja dioničara. Ne zaboravimo da je, primjerice, dionica Hrvatskog telekoma i dalje u posjedu desetaka tisuća hrvatskih građana. Usto, kako se osjećaju korisnici koji u “nemogućim” uvjetima ipak podmiruju račune dok se drugima opraštaju? Je li mobitel doista socijalna kategorija bez koje se ne može? Ili Vlada, kad su već telekom-igrači spremni na suradnju, treba promisliti i o njihovoj ponudi koja bi olakšala teret siromašnima, a biznise manje oštetila.
>>Telekomi predlažu moratorij u kojem ovrhe miruju i kamate ne rastu
Vecina njih je zaglibila sto je zagrizla vise nego je mogla progutati. Dok je bilo posla mislilo se samo na danas. Mobiteli za cijelu obitelj, bijesne pretplate na 2 godine. Bila su ljetovanja i zimovanja na kredit. Obleka na kredit, kreditne kartice na peglanje... Dosla kriza i ( neki nista sa strane nisu ustedili za teske dane, vec se trosilo na nebitne stvari.)... E sada tu dolazimo do problema. Jel' posteno i moralno ovima oprostiti do 10 000, a onima sto su stedili, mora i planine nisu vidjeli, sve uredno placali, a njih tko... Isto tako jel' posteno nekome oprostiti, a sjedi pred birtijom i zapija socijalnu pomoc ? Uostalom, zasto se socijalna pomoc daje u gotovini, a ne u placanju rezija i hrani, te odjeci ? Puno je tu nejasnoca.