Optimizam bezdomnih

Kako se skeptici i gunđala brzo pretvaraju u dobrohotne optimiste najnovijim se primjerom potvrdilo nakon što su šefovi EU napokon izrekli svoje dugoočekivano i sudbonosno  fiat. Postotak opreznih i sumnjičavih spram EU namah je zamijenjen gotovo istim postotkom veselih i bodrih, uvjerenih da je EU za Hrvatsku dobra vijest. Klatno hrvatskog raspoloženja i ovaj je put, čini se, slijedilo već uobičajeni model koji ide od krajnje letargije, ogorčenja, nevjere i mrzovolje, do krajnjeg oduševljenja, naklonosti, veselja i euforije.

U toj tipičnoj hrvatskoj zamjeni raspoloženja, nastaloj u samo nekoliko dana, gotovo se izgubila tipično hrvatska činjenica  da je najveća živuća hrvatska pjesnikinja u svojoj domovini bezdomna. Da nije bilo glasne "strane intervencije", moguće je da bi i pritvaranje poznatog novinara ostalo gotovo javno nepoznato.

U hrvatskoj sklonosti krajnostima uvijek ima i sklonosti pojednostavnjivanju, pa i banaliziranju. Tako se Europa nerijetko doživljava kroz protokole, deklaracije i kao visoka politika, a manje kao demokratska procedura i svakodnevni način ponašanja. Možemo mi javno sami sebi oduševljeno tepati i pozdravljati se s "Dobar dan, građani EU", a ponašati se na stari, neuropski način. Što našoj vjerojatno najvećoj poetesi znači ulazak u Europu ako se potuca od nemila do nedraga, od Topuskoga do Stubice?

Euforična "europska Hrvatska" nije u stanju voditi brigu o svojoj najboljoj pjesnikinji! Bezdomnoj je pjesnikinji svejedno klatarila se po Hrvatskoj koja je članica EU ili dio "zapadnog Balkana". Jednako je vjerojatno i tisućama bezdomnih poput nje. Što će njima Europa ako im i u njoj bude kao što im je u Hrvatskoj?

Unatoč tome što ni Europa nije ni idila ni ideal, ona se ipak drži nekih civiliziranih i demokratskih obrazaca, nekih "dobrih običaja". Da je Vesna Parun pjesnikinja neke zemlje s kulturnom tradicijom, sigurno se ne bi zlopatila kojekuda. Imala bi nacionalnu mirovinu i mirno živjela svoju starost. Da je Josip Jović novinar u nekoj sličnoj zemlji, sigurno ne bi bio pritvoren pod pravno sumnjivim okolnostima. Protiv državne nebrige za pjesnikinju protestirala bi kulturna javnost. Protiv državnog tretmana uhićenog novinara također.

Koliko su duboki utisnuti obrasci staroga ponašanja vidi se po tome što se "problem Vesne Parun" razvlači godina, što se "slučaj Jović" otvorio ekspresno. Takav način ponašanja samo su dvije jednako ružne strane istog obrasca. Jedna je poznata kao "forumsko rješavanje problema", a druga kao "državni interes".

U suprotnosti s našim europskim težnjama jest hrvatska realnost. A ona je: pjesnikinja u ubožnici, a novinar u zatvoru. Hrvatska se nije pokazala samo nedovoljno socijalno osjetljivom nego i demokratskom neznalicom. U Hrvatskoj je i danas mrska svaka procedura. Jednako politička i pravna. Valjda je samo takvo stanje svijesti moglo "proizvesti ideju" da se novinara kao u staroj iskušanoj maniri zatvori ne opterećujući se puno procedurom te da ga se preko vikenda drži u ćeliji kao osvjedočenog tata. Osim demokratske procedure, u EU ima i više principa. U Hrvatskoj su od čovjeka i principa važniji njegov svjetonazor, "stari grijesi" i način ponašanja. Da je drukčije, možda Jović ne bi ni završio u zatvoru.

Manjak principijelnosti još je vidljiviji kad je posrijedi odnos prema Vesni Parun. Ona nije akademikom valjda samo zbog svog nonkonformizma i manjka konvencionalnosti, tako dragih akademicima. Ima li zemlja koja se ne brine o svojim najvrsnijim pjesnicima, koja naprasno zatvara novinare, pravo na zdravi eurooptimizam?