Optimizam i vjera u pismima s robije

Svjestan sam da moram ljudski i dostojanstveno izdržati do kraja jer ne mogu i ne smijem iznevjeriti i razočarati sve one koji me vole i za mene se Bogu mole. Moram izdržati zbog svoje tužne starice majke, moje vjerne životne družice, zbog cijele moje rodbine i starih i novih prijatelja.

Moram izdržati zbog nade da se još jedanput prošetam starim stazama svoje mladosti i da se moje grudi napiju hrvatskoga zraka. Moram izdržati zbog želje da poljubim onaj moj tvrdi hercegovački kamen, da zagrlim staro stablo i u tihoj se noći nagledam sjajnih zvijezda na vedromu zavičajnome nebu. Moram izdržati zbog svih pokojnih prijatelja čije se nade i želje nisu ispunile i zbog uspomene na moga pokojnog oca koji je po zvijezdama znao ocijeniti koja su doba noći...

To je dio jednog od brojnih pisama Zvonke Bušića iz američkih zatvora koje je pisao prijateljima. To je napisao dvije godine prije nego je znao za odluku o puštanju i godinu i pol prije nego što je umrla njegova majka koju je često spominjao u pismima i svojim uzničkim pjesmama koje je pisao.

Zbog čega je završio na doživotnoj robiji, koliko je čekao pomilovanje, o ljubavi između njega i njegove Penelope - Julien, Amerikanke poljskog podrijetla, napisan je roman, o traženju njegova premještaja u Hrvatsku i još o mnogočemu iz njegova života, napisano je dosta svih ovih godina, a bit će nadopunjeno svih ovih dana do njegova dolaska u Hrvatsku i rodni kraj.

Pisma koja sam našao na njegovoj stranici koju su otvorili kanadski Hrvati zaokupila su moju pozornost iz nekoliko razloga. Ona su pravo pitko štivo koje se lako čita. Napisana su stilom jednog dobrog pripovjedača i čovjek kada ih čita ima sliku pred sobom o onome što Zvonko piše.

A piše o svom životu u amričkom zatvoru, o zgodama i nezgodama koje su mu se tamo dogodile, o ljudima s kojima se susretao, njihovim sudbinama, o doživljaju Hrvatske za koju se borio, o slikama iz djetinjstva i mladosti iz rodnoga kraja koje su mu se urezale u sjećanje, o doživljaju onoga što ga čeka ako jednog dana doživi slobodu.

I doživio ju je! Vjerujem da će uživati u njoj, da će mu se ostvariti svi snovi o kojima je sanjao punih 30 godina, da će doživjeti svoju Hercegovinu i svoju Hrvatsku onakvom kakvu je zamišljao.

U svim tim pismima nema ni malo jadikovke o golgoti koju je proživio, nego samo optimizam i vjera u Boga i svoj narod, svoju domovinu, svoje roditelje i rodbinu i kraj iz kojega je potekao. Zato tih nekoliko rečenica koje sam istrgnuo iz jednog od pisama najbolje govori što je Zvonka sve ove godine održalo da doživi ono o čemu je sanjao 30 godina.