Prošlost je opet obilježila oba kruga predsjedničkih izbora, obje kampanje, posebice sučeljavanja između najozbiljnijih kandidata za prijestolje na Pantovčaku. Nevjerojatna je to potreba u Hrvata da se stalno kopa po prošlosti, da se ona stalno pokušava i uljepšati pa, uz kopanje po prošlosti, imamo i gomilu laži o prošlosti. Jer bi naši političari voljeli biti upisani u povijesnim knjigama u što boljem svjetlu, da se o njima što bolje misli, ali da tako i za života mogu i dalje muljati i varati gomilu naivnih i brzozaboravljivih birača, pa da opet jedni te isti za njih glasaju te da im i dalje vjeruju unatoč lažima i varanjima.
Istina, neki sitan pomak ipak se dogodio kod proteklih izbora. Zamislite, nije se raspravljalo o ustašama i partizanima. Nekako je Drugi svjetski rat stavljen sa strane. Ali zato su se kandidati trebali očitovati o Titu, pljuštale su optužbe o komunjarama, tko je manje ili više crven, o udbašima, desničarima, klerikalcima... I tako smo u poplavi prošlosti ostali zakinuti za viziju budućnosti. Međutim, da bi imao viziju, moraš znati što je vizija. Da bi bio vizionar, moraš se izdignuti iznad prosjeka, iznad ustajale močvare. Moraš se i zamjeriti, moraš ići i pod cijenu gubitka izbora. Ali s višim ciljem u javnost i među birače unositi neku novu paradigmu, onu koja je okrenuta budućnosti, koja daje neka rješenja za naše mnoge probleme. Najlakše je lupati po prošlosti i protivniku te u njoj tražiti slabu točku. Najlakše je lupati populistički, bez odgovornosti. Samo da dobijem glas!
Da, šef države nema prevelike ovlasti. I ove koje kod nas ima prevelike su mu. No ni s njima ne može nešto bitno promijeniti. Ali može jedno, što mu nitko ne može oduzeti ni spočitnuti. Ne treba lupati šakom o stol. Međutim, u javnosti treba potencirati teme i rasprave koje su od važnosti za društvo i zemlju. Samo da bi šef države to i radio, mora imati i viziju i hrabrost. To razlikuje državnika od običnog političara. U Hrvatskoj se rijetko našao političar u vrhu vlasti koji je imao viziju, koji nije robovao prošlosti i koji je nudio rješenja za budućnost.
Njega su debelo omalovažavali i ismijavali, a to rade i danas. Jedni su se njega odrekli, iako je bio njihov, a drugi se sprdaju s njime na svaki spomen njegova imena. Da, to je bio bivši premijer Tihomir Orešković. Bilo je krajnje nisko od Zorana Milanovića to što smo mogli čuti više puta tijekom predsjedničke kampanje kako omalovažava Oreškovića navodeći kako uopće ne zna hrvatski jezik i da je to tamo neki njihov. Prvo, krajnje nisko jer Orešković nije najbolji govornik hrvatskog jezika, ali je kao premijer bio daleko kompetentniji od Milanovića i drugih. I jer je u svojem kratkom mandatu učinio daleko više i bolje nego Milanović u svoje četiri godine tijekom kojih nas je dobro upropastio. No zato je Orešković brzo i izgorio. Jer je dirnuo u osinjak. Znao je odakle treba krenuti, što treba raditi, gdje treba rezati i srušio ga je osinjak mnogobrojnih isprepletenih interesa kojima nije stalo do promjena. Zato mu je i HDZ brzo okrenuo leđa iako ga je doveo u Banske dvore.
Za Hrvatsku i za našu budućnost bila bi velika sreća da je Orešković ostao premijer. On je bio prvi koji nije htio ući u ideološke borbe oko ustaša i partizana, nego je htio konkretno prionuti poslu, kao odgovorni menadžer na čelu kompanije. Umjesto da ga se u tome podržavalo, jer je svima dugoročno bilo u interesu da se stvari pomaknu s mrtve točke, ismijavalo ga se na svakom koraku, čekala se svaka njegova pogrešno izgovorena riječ na hrvatskom jeziku, kao da je to glavna kompetencija za vođenje države. Što su sve dosad izvalili Milanović, aktualna predsjednica, Plenković i mnogi drugi? Možda ih je ljepše čuti, neke od njih. No od toga nema kruha!
Žalosno je da ni aktualna predsjednica u tom omalovažavanju Oreškovića nije našla potrebu da nešto kaže njemu u prilog. Ma nije je briga jer je trebala lijepo govoriti o Andreju Plenkoviću. Oreškovića je i tako HDZ ostavio na čistini, pa koga više briga za njega. S Oreškovićem smo imali priliku debelo zaplivati u budućnost! S ovima drugima, s bilo koje strane medalje, i dalje samo plivamo u stagnaciji, bez vizije i hrabrosti. Svi su oni odrasli u sustavu koji ih do danas dobro hrani i zašto bi ga se odrekli? Orešković je sav svoj novac do premijerske pozicije zaradio izvan sustava, svojim radom i znanjem. Zato je bio nepodoban i opasan, i samo se čekala prva prilika da ga se politički likvidira. To što je Hrvatska time osiromašila, koga briga?
VIDEO Dragan Bagić i Božo Skoko: Dobar dio Milanovićevih glasača o njemu je prije tri-četiri godine govorio sve najgore
Ovo su udbaši i slični !! Prvo vas nastoje ismijati. Onda počinju lagati o vama. Onda govore daste neuračunljivi. Na kraju vas počinju napadati otvoreno. To je politička stvarnost Hrvatske. Orešković sa takvima niti je računao jer su bili nešto novo za njega, niti je imao šansi. Dobro je još prošao.