Prvo čega se sjetimo kada nam netko spomene psihodelike jesu stanja prilično nalik kakvom transu, stvaranje iluzija, distorzije realnosti, poremećeno poimanje prostora i vremena, taktilnih i slušnih.
LSD i MDMA neke su od najpoznatijih halucinogenih tvari iz ove kategorije. Lizergid ili LSD, što je kratica od njemačkog Lysergsäurediethylamid, a pronaći ćete ga i pod kraticom LSD25 ili u slengu naprosto “acid”, najpoznatiji je među takvim tvarima.
Ovaj dietilamid lizerginske kiseline pronaći ćemo u različitim enciklopedijama, izašao je iz laboratorija farmaceutske tvrtke Sandoz gdje su ga sintetizirali švicarski kemičari Arthur Stoll i Albert Hoffmann, i to još 1938. godine. I njegova su svojstva otkrivena sasvim slučajno, uočio ih je sam Hoffmann kada mu je mala količina dospjela pod kožu pa je onda počeo i s namjernim testiranjem. Uočilo se ubrzo kako LSD kao antagonist na serotoninske receptore uzrokuje plastične, obojene vizije, preosjetljivost prema mirisima i zvukovima, fenomen sinestezije, poremećen osjećaja prostora i vremena, osjećaj otuđenja tijela (depersonalizacija) i dr.
Bio je dozvoljen sve do 1965. godine, no onda je zabranjivan zbog svojeg nepredvidivog djelovanja iako, što je doista zanimljivo, zapravo nije dokazano da LSD uzrokuje fiziološku ili fizičku ovisnost. Tako su ga američki studenti nastavili i dalje koristiti vjerujući i da poboljšava koncentraciju. Njegovoj popularizaciji u toj populaciji doprinosi i bivši profesor na Harvardu Timothy Leary svojim predavanjima, pokusima i knjigama.
No, kako su uvijek naglašavani njegovi negativni efekti, kao i kod drugih sličnih tvari poput MDMA, odnosno ecstasyja, malo se moglo pročitati o tome da se provode istraživanja primjene psihodelika u psihijatriji. A ta se korisna djelovanja i dalje ne samo istražuju već se bilježi i veliki napredak.
Preoblikovanje psihijatrije
Tako je nedavno u utjecajnom znanstvenom časopisu Nature izašao i tekst na tu temu pod vrlo intrigantnim naslovom “Kako ecstasy i psilocibin preoblikuju psihijatriju”. U tekstu se poručuje da će se regulatori sasvim sigurno uskoro susresti s problemom sigurne primjene ovih snažnih psihodelika u liječenju depresije i PTSP-a.
U ovom se tekstu opisuje iskustvo liječenja sintetiziranim oblikom psilocibina, psihoaktivnog sastojka koji se nalazi u nečemu što se zove magičnom gljivom, stručnije psilocibinskom gljivom. Pacijent jedne londonske klinike opisao je svoje iskustvo koje je doživio u tretmanu na kojem vas polegnu, stave vam povez na oči i puste umirujuću glazbu. Počeli su mu se ukazivati prizori sanskrtskog teksta, strukture od zlata optočene draguljima. A onda se njegov um, opisao je taj Kirk Rutter, malo-pomalo počeo rješavati tjeskobe izazvane depresijom.
Posljednjih se godina doista počelo s nizom istraživanja primjene inače nedopuštenih psihodelika poput psilocibina, LSD-a, ecstasyja u svrhu liječenja mentalnih poremećaja uz, dakako, strogo vođenje psihijatara ili psihoterapeuta. Spomenuli smo kako pokušaji ovakvog liječenja nisu ništa novo, zapravo se čak ne radi ni o desetljećima, već čak o stoljećima u nekim kulturama.
Ali pravi je zalet nastupio tek prije nekoliko godina kada se za sve ponovo počinje zanimati znanost i ulagači u ovakav drugačiji način liječenja.
Centri za proučavanje
Tako je, unatoč pandemiji, prošle godine u ovu svrhu obavljeno 17 kliničkih ispitivanja. Ove je godine u toku 12 takvih ispitivanja, u posljednjih pet godina najviše se istraživalo djelovanje psilocibina, zatim ecstasyja, LSD-a ipak najmanje.
To sve ima sasvim konkretne rezultate jer je do sada nekoliko američkih gradova i država u postupku dekriminalizacije psilocibina u terapeutske ili rekreativne svrhe, kao što je niz vrhunskih znanstvenih ustanova otvorio centre za proučavanje psihodelika. Do sada je nekoliko manjih studija dokazalo kako bi uz sigurnu primjenu te supstance mogle pomagati kod depresije ili PTSP-a.
Stručnjaci, međutim, upozoravaju da su kliničke studije jedno, jer se provode u kontroliranim uvjetima uz najbolje obučeno osoblje, a primjena u stvarnosti mogla bi biti nešto sasvim drugo. K tome, ljudi uključeni u studiju koji dobiju placebo to će vrlo lako prepoznati. Ipak, renesansa vjere u pozitivne efekte psihodelika potaknuta je iznimno ohrabrujućim rezultatima. U jednoj studiji objavljenoj u studenom 2020. godine kod 71 posto osoba na kojima je primijenjen psilocibin za tretiranje depresije njih više od 50 posto pokazalo je smanjenje simptoma već nakon četiri tjedna, a kod polovice je primijećena remisija.
Ono što se sada sasvim sigurno neće dogoditi jest obustava istraživanja kao što se dogodilo 60-ih godina zbog naglog širenja zloporabe ovakvih supstanci. Njihovo je djelovanje sada puno poznatije nego tada, ostaje istražiti kako se mogu iskoristiti na najbolji način. Sam Rutter svjedoči kako je terapija koju je prošao 2015. godine doista učinila puno da mu olakša život. Osjetio je da ima više kontrole nad svojim osjećajima, da bi onda nakon nekoliko tjedana konačno osjetio optimizam i otvorenost.
– Osjećao sam se kao da je netko otvorio prozor u zagušljivoj sobi – opisao je za Nature. Depresija mu se nije vratila ni nakon pet godina.