Osječki studenti opet provociraju – prOSjačka ulica kao paradigma Slavonije

Kućica je od drvenih letvica i kartona. Namještaj je star, a na kuhinjskim su policama tek poluprazne tegle krastavaca i pekmeza. Stol za večeru je postavljen, no umjesto hrane, u tanjurima su posluženi računi – za struju od 542 te za grijanje od 907 kuna. Mirovine su im male pa stanarima ponekad ne ostane dovoljno novca za hranu.

– Nažalost, nemaju ni pravo na socijalnu pomoć, jer ipak prelaze određeni prag, ali njihova primanja nisu dostatna da bi zadovoljila sve osnovne životne potrebe – započinje Kristina Bjelić.

Kruh, margarin i slika sina

Opisani je prizor, pak, detalj s izložbe “prOSjačka ulica”, koja na kreativan, ali i provokativan način progovara o siromaštvu na istoku Hrvatske. Potpisuje je 15 studenata druge godine diplomskog studija smjera Kulturalni menadžment, Odjela za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku, a pod mentorskom palicom profesora doc. art. Anđelka Mrkonjića te asistenta Tomislava Levaka. Završni im je to ispit iz kolegija Menadžment muzeja i izložbi. Nakon što su njihovi prethodnici lani digli popriličnu prašinu završnom izložbom “Gdje je nestao moj grad” i upozorili na sve masovnija iseljavanja iz Osijeka, kulturolozi nastavljaju reagirati na rastući problem današnjice, posebice prisutan u Slavoniji i Baranji. Uvode tako, poručuju, u svijet onih “čiji se život svodi na neprestanu brigu oko toga hoće li sutra imati dovoljno novca za komadić kruha”. Simbolično, izložba u osječkom Eurodomu otvara vrata 20. veljače, upravo na Svjetski dan socijalne pravde.

– Izložbu smo osmislili kao ulicu kojom posjetitelji mogu prošetati i vidjeti osam kućica. Sami smo ih izradili od letvica i kartona kako bi izgledale siromašno, čime želimo upozoriti na problem siromaštva. Popratne su instalacije kante za smeće jer često na ulicama vidimo prosjake koji po njima kopaju, ali na žalost, okrećemo glavu i pravimo se da se to ne događa. Želimo probuditi empatiju i pokazati građanima kako se nešto može i mora napraviti. Cijela istočna Hrvatska može i mora pružiti puno više od onoga što trenutačno vidimo, baš zato to i radimo – objašnjava koncept Kristina, ujedno koordinatorica projekta. Predstavnici gradske vlasti na lanjskoj se izložbi nisu pojavili, no ovoga puta Grad im je partner. Konkretnije Upravni odjel za socijalnu zaštitu, zdravstvo i umirovljenike dostavio im je brojke koje pokazuju koliko je građana siromašno i prima pomoć, a i one će biti izložene.

Prema podacima koje su studenti prikupili, ukupno je 22.773 nezaposlenih u Osječko-baranjskoj županiji registrirano koncem prosinca, od čega 8171 u Osijeku. Ta županija druga je na neslavnoj ljestvici nezaposlenih u Hrvatskoj. Od 305.032 stanovnika u županiji, zajamčenu minimalnu naknadu prima 11.417 osoba. Socijalnu pomoć u Osijeku trenutačno prima 795 obitelji, u obliku prava na pomoć za drva, a 523 korisnika dobila su lani jednokratnu pomoć od 950 kuna. Usto, 795 obitelji bile su korisnici naknade za troškove stanovanja. Ukupan broj korisnika starosne, invalidske i obiteljske mirovine bio je lani 65.446 osoba u županiji, a prosječna je mirovina 2288 kuna. Grad Osijek trenutačno broji oko 28.000 umirovljenika, a njih 546 živi od mirovine manje od 1000 kuna. U kućici koju priređuje studentica Maja Škorić invalidska su kolica. Lutka uprizoruje starijeg muškarca. On gleda u stol na kojem su kruh, margarin i fotografija sina mu, snahe i unučadi.

– Sam je, usamljen, ostavljen, nema novca. Želimo pokazati da siromaštvo pogađa i invalide – objašnjava Maja.

– Teže je ostati i pokušati nešto promijeniti. Lakše je spakirati kovčege. Prebrzo odlazimo. Volim putovati, ali se uvijek rado vraćam kući. Uskoro ću diplomirati, vjerujem da je život u mojim rukama. I pozitivna sam, ako se potrudim, posao ću i pronaći, ne nužno u svojoj struci – nadovezuje se ona.

A da im je stav pozitivan i nisu negativistički nastrojeni ni svojom izložbom, poručuju i studenti i njihovi mentori.

– Izložba se zove “prOSjačka ulica”, s velikim OS, a to je, zapravo, mala provokacija. Veliki OS znači, kao što svi znamo, da je Osijek najveći grad u istočnoj Hrvatskoj. Ta dva velika slova označavaju Osijek kao paradigmu lošeg socijalnog stanja Slavonije i Baranje. U toj jezičnoj igri, može se na prvi mah prepoznati i riječ prosjeka, dakle put izlaska iz šume socijalnih problema – govori doc.art. Anđelko Mrkonjić.

– Mi detektiramo stvarnosno stanje u prostoru u kojem živimo, a politički i društveni diskursi to, naravno, modeliraju prema svojoj strategiji. Tko će drugi upozoravati na društvene probleme ako ne studenti? Studenti su osnovali nogometni klub Hajduk u pivnici u Pragu 1911., studenti su sudjelovali u Hrvatskom proljeću. U toj studentskoj populaciji je ogromni potencijal intelektualnog naboja, onih koji su dovoljno i hrabri, i drski, možda i ludi, da isprovociraju i kažu, u nekim situacijama, “car je gol” – nastavlja profesor.

Imaju li, pak, studenti za to potrebnu hrabrost?

– Potičemo ih i koordiniramo. Važem ih, pitao sam ih što će im takva izložba, već je dosta te depresije, defetizma, siromaštva, ali stali su iza toga, i kada je donesena čvrsta odluka, krenuli smo u projekt. Svaki član skupine ima svoj zadatak, od tehničkog postavljanja, preko komunikacije s medijima, vizualnog identiteta... Funkcioniraju poput male firme. Jer, teži se da budu osposobljeni stvarati svoje “start up” tvrtke, ali i da prepoznaju probleme uže ili šire zajednice koji se, opet, mogu reflektirati i na nacionalnu razinu, kao što je to bio slučaj i s iseljavanjem – odgovara. Dirnuli su lani u “osinje gnijezdo” i uzburkali duhove. No, postigli su ono što su i htjeli – pokrenuli lanac reakcija.

Svjetlo na kraju tunela

– Izložba “Gdje je nestao moj grad” izazvala je veliku pompu jer se iseljavanjem, do tada, nitko nije sustavno bavio. Dio građana nas je prozivao za negativu, govorio da od grada i regije pravimo goru situaciju nego što jest. No, mi smo radili isto što činimo i sada: upozoravamo na problem i molimo nadležne institucije da ga pokušaju riješiti. Činjenica je da je istočna Slavonija, uz eventualno Liku, vjerojatno u najgoroj situaciji. Osijek je središte te regije, zato je, paradgmatski, “prOSjačka ulica”. Naravno da Osijek nije u najgoroj situaciji, ali mi dolazimo iz tog grada – kaže, pak, asistent Tomislav Levak. Poanta je, poručuje, da se građani “trgnu”.

– Nakon što je izazvala mnoštvo kritika, lanjska je izložba pokrenula niz okruglih stolova, debata, TV emisija, čak je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, slučajno ili ne, nakon nje progovorila o problemu iseljavanja mladih. Ta je izložba, i 11 studenata autora, osvojila i Rektorovu nagradu na Sveučilištu u Osijeku, dobili smo, dakle, institucionalno, akademsko priznanje da je bila važna i vrijedna – rezimira Levak. Na kraju “prOSjačke ulice” nalaze se zvjezdice, lampice koje osvjetljavaju tamni dio ulice. Simboliziraju institucije koje pomažu siromašnima, ali i “svjetlo na kraju tunela”.

– Ne mislimo kako je sve grozno kod nas, mi smo samo mladi, kreativni ljudi koji želimo upozoriti na ozbiljan problem i probuditi empatiju. Netko mora progovoriti o tome, ne možemo svi samo okrenuti glavu. I da, i nama je trebalo hrabrosti – priznaje nam Kristina Bjelić. Iako im je domar na dispoziciji, studenti su inzistirali da sami sastave i skroje i konstrukciju kućica. Robert Zandt uhvatio se, tako, pile i aku bušilice.

– Djed mi je bio stolar pa sam se kao mali igrao kod njega i nešto naučio, a i volim takav način izražavanja jer se vidi rezultat. Svaki dan radimo tri, četiri sata – prikazuje on.