Moralni karakter svakoga društva ponajbolje je vidljiv u njegovu odnosu prema ljudskoj osobi na graničnim postajama njezina života, ali i nakon smrti. U danima kada već uvelike pohodimo groblja, naglasak valja staviti na taj segment naše kulture, za koju volimo misliti da je u tome smislu obilježena visokim humanitetom.
I jest. Ipak, jedan segment - odnos prema pobijenima nakon Drugoga svjetskoga rata - čini taj vidik humaniteta naše kulture uvelike manjkavim i licemjernim.
Izuzmemo li ideološke zagriženike, govor o tome može se nekome učiniti iritantan zbog, navodno, nepotrebnog opterećivanja budućnosti poviješću. No mudri ljudi poput našega pjesnika Preradovića znaju da “rod bo samo koj si mrtve štuje, na prošasti budućnost si snuje”.
Nedavna iskapanja posmrtnih ostataka pobijenih u Hudoj jami – samo jednom od gotovo dvije tisuće (!) stratišta širom Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih država bivše Jugoslavije – bolno dotiču tu otvorenu ranu.
Ne samo što su ti ljudi ubijeni, nego su ubijeni nakon rata, i to na posebno okrutan način, što tom masovnom zločinu daje najtežu moralnu i pravnu kvalifikaciju. U konkretnom slučaju ubijanja su, kako navode istraživači, počela 25. svibnja, na simbolični rođendan diktatora kojemu je toga dana predana prva “štafeta mladosti” dok su tisuće mladosti završavale u smrti.
Znamo li da su samodršci na svoj rođendan redovito davali pomilovanja, onda to karakteru nastupajućeg totalitarnog komunističkog režima i njegovih vođa daje dodatnu zloćudnost. Razumljivo je da suočavanje sa strahotnim značajkama, ciljevima i posljedicama tog masovnog zločina nije lako.
Ali zašto bi i bilo lako? Dapače, koliko je mogućnosti pravosudnoga progona krivaca sve manje, toliko su organizirani poslijeratni partizanski zločini teže i važnije pitanje za našu povijesnu svijest i moralnu savjest, imajući u vidu i suvremeni kontekst nacionalne pomirbe i izgradnje zajedništva.
Dakako, kada se govori o partizanskim zločinima, tada od odgovornosti treba izuzeti brojne tisuće čestitih boraca, a odgovornost treba precizirati na naredbodavce i organizatore iz komunističke vojno-političke vrhuške i na neposredne izvršitelje.
Upravo zbog toga naravno je očekivati, uvažavajući činjenicu da nitko nema monopol na povijesnu interpretaciju tih tragičnih događaja, da će i ljudi iz antifašističkog povijesnog spektra izraziti privrženost jednoj od temeljnih značajki humaniteta: pravo svakoga na obilježen grob.
U tome smislu važnu izjavu dao je u povodu prenošenja posmrtnih ostataka žrtava iz Hude jame slovenski predsjednik Pahor, koji, nota bene, nije nikakav desničar: “Današnji čin bilo je potrebno poduzeti zbog prošlosti, ali i radi izgradnje budućnosti.
Nasuprot onima koji govore da se trebamo baviti aktualnim problemima, a osloboditi se problema prošlosti, ne mislim tako. Danas smo započeli rješavati jedan od najdramatičnijih povijesnih izazova: ujediniti Sloveniju razdijeljenu sredinom prošloga stoljeća.
To utječe na budućnost našega naroda više nego što mislimo. Taj posao nije završen i treba još mnogo razgovora, nade, vjere u taj zajednički napor, da jednom zauvijek možemo reći da su svi naši mrtvi pokopani i da imaju mir.” A koliko je taj posao opsežan, slikovito je u emisiji “Otvoreno” 4. listopada okarakterizirao dr. Jakovina rekavši kako je godine 1945. sav prostor stisnut između Saveznika i Crvene armije bio “klaonica”.
U Hrvatskoj se, nažalost, na prste jedne ruke mogu nabrojati državnim znamenjem obilježene lokacije poslijeratnih zločina, a još je manje ekshumacija i identifikacija, čime se, htjeli-ne htjeli, podržava stanoviti odium mortuorum – nesnošljivost prema žrtvama tih zločina.
Treba li se dakle i smije li se to pitanje naše tragične prošlosti ostaviti po strani u ime budućnosti, ako ta ista budućnost nikako nema mira od prošlosti? Razni strahovi koji održavaju status quo posve su nerazložni, pa tako i iz njih izvedena argumentacija o relativiziranju ustaških zločina (indikativno je da se o četničkima gotovo uopće ne govori!?) i revidiranju povijesti.
O relativizaciji dakako ne može biti govora jer bi se, u protivnom, istim povijesnim automatizmom mogao pravdati svaki zločin. A ne može se.
Isto tako, ni o reviziji nema govora, ali se itekako može i treba govoriti o ispravljanju od 1945. do 1990. promicane ideološke interpretacije rata i poraća, što je, uz ostalo bilo u funkciji skrivanja istine o poslijeratnim zločinima ili njihova opravdavanja.
Nadalje, pravdanje poslijeratnih zločina argumentom da su među pobijenima bili krivci za ratne zločine, pa bi nevini bili tek “kolateralna žrtva”, podsjeća na glasoviti “teološki” argument: “Pobijte ih sve, a Bog će prepoznati svoje!”
I argument da su svi pobjeglice prema Zapadu samim tim priznali krivnju “ne drži vodu” pred činjenicom da su pobijene i tisuće onih koji, u naivnoj vjeri da bez dokazane krivnje neće stradati, nisu bježali. Svi su međutim stradali jednako: bez suda ili s “presudom u ime naroda” u farsičnim procesima od jednoga sata.
I svi su jednako lišeni prava na obilježen grob. No komunistički režim, i da je htio, nije mogao sakriti damnatio nominis et memoriae – osudu imena i sjećanja, jer je ona sui generis pridržana svakom totalitarizmu (neizbježno je ovdje sjetiti se krematorija) – pa se u to ime “po šumama i gorama”, poljanama i ledinama mrtve zalilo vapnom i zabetoniralo ili su na grobištima zasađene šume ne bi li se održala “omerta” o zločinima.
A ni to nije bilo dovoljno, nego su još i groblja vojnika poraženih vojski temeljito preorana. “Mi nemamo neprijatelja, / i njihovi mrtvi zajedno su s nama”, napisao je pjesnik Viktor Vida u pjesmi “Željezni zastor”. To je sasvim drukčija etika sjećanja. Ona ne znači “miješanje kostiju” - takav “mix” nije moguć ni potreban. Treba samo svim kostima priznati ime. A pretpostavka tomu je obilježen grob.
Nova hrvatska Vlada i Hrvatski sabor, koliko god nužno bili zauzeti rješavanjem važnih aktualiteta, svoj moralni karakter pokazat će ponajbolje činjenicom koliko će dobro i dostojanstvo svakog ljudskog bića postaviti mjerilom svojega rada. A to, uz ostalo, traži odgovor na pitanje: imamo li kao nacija i kao osobe od svoje države pravo očekivati pronalaženje, identifikaciju i dostojanstven ukop poratnih stradalnika – kako Hrvata, tako svih drugih?
Tek oslobađanje povijesti iz skrivenih grobova i jama omogućit će nam istinsko oslobađanje budućnosti.
>> Ukoričili povijest Maksimira: Monografija muzeja Grada Zagreba