Oslobodite me jer sam glup/a

Nije životno ugrožen i nije imao suicidalnih namjera”, izjavila je policijska glasnogovornica nakon što su u bolnici obišli 33-godišnjeg hrvatskog državljana koji je skočio sa šibenskog mosta. Drago mi je da nije stradao, ali ne znam otkud policiji hrabrost da izjavi da “nije imao suicidalnih namjera”.

Doći nasred mosta visokog 40 metara, prekoračiti ogradu, pogledati dolje i skočiti može samo samoubojica, ili teži kreten. U prilog kretenizma ide i to što ga je pratio njegov trener i snimao suludi pothvat. Trener je, doduše, krivo procijenio dubinu skoka na 30 metara – iako je mogao na licu mjesta proguglati Wikipediju i ustanoviti koliko je most zbilja visok, mobitel je imao. Skakaču je dao vrlo vrijedan savjet (“Jabti savjetovo da skočiš nanoge”), što je olimpijskom šampionu uspijevalo samo do treće trećine slobodnog pada, kada se počeo izravnavati, tako da je tresnuo dasku. Unatoč tomu, nakon nekoliko trenutaka napete tišine snimatelja-trenera, isplivao je, pokazavši otpornost žohara, što je kreten na mostu popratio zapanjeno: “Skočio je, ocati”.

Razumijem policiju. Pitali su ga je li se htio ubiti, a on je odmahnuo uz osmijeh, i rekao: “Ma dajte, samo mali skok. Dije takošta ubilo čovika”? U filmu Woodyja Allena “Pjesme ljubavi i smrti” muž kaže ženi da se ne boji smrti, a ona mu odgovori da je to zato što je previše glup da shvati smrt.

U isto vrijeme dok u Šibeniku skaču s mosta, u Zagrebu su obračunavaju frakcije Bad Blue Boysa. Dvojica dinamovaca su odnekud izvadili sjekire, i njima krenuli na druge nenaoružane dinamovce, koji su se uglavnom u panici razbježali. Dohvatili su samo dvojicu, jednog po prstima, drugog po nekoj tetivi, mediji ne preciziraju kojoj. Pretpostavljam da ih je policija pitala zašto su sjekirom pokušali ubiti goloruke navijače drugog kluba, a oni su se nasmijali, odmahnuli rukom, i rekli: “Ma dajte, kakve sekire, to su sekirice, nemaju ni pol metra, kaj bi to komu naškodilo?”.

Kladim se da se sličan razgovor vodio u Puli. Pa kada su trojicu huligana, od kojih je jedan vojnik, pitali jesu li mislili da bi udarci palicom mogli teško ozlijediti, pa čak i ubiti, umirovljenika koji je sjedio na stolcu, oni su složno odgovorili: “Ni slučajno! Pa to je samo nekoliko udaraca palicom u glavu, kakva bi šteta mogla od toga nastati?” I kada policija razgovara s ocem, koji se u autobusu posvadio sa ženom što je sumanuto pričala na mobitel, i koji ju je zamolio da se stiša da mu ne probudi bebu – koji ju je, dakle, izvan autobusa tako odalamio da joj je slomio čeljust – i kad ga policija upita zašto ju je tako udario, on će reći: “Ma nije to bilo ništa, samo sam joj pokazao da mi ne smije buditi djetešce, ja sam plah čovjek!”.

I kada je boksač u lokalu prvo zašlatao djevojku, pa je nokautirao, pa je nastavio tući dok je ležala na podu – pa ga policija pita zašto ju je išao ubiti iz čista mira – on će zbunjeno zatreptati i reći nešto kao: “Pa nikad ne bih pomislio da bi od toga nastala kakva šteta!” I policija će mu vjerovati, kao i svima ovima prije spomenutima, pogotovo jer će boksačevi prijatelji posvjedočiti da je to “bubica od čovjeka”.

Naravno, policija neće pitati te boksače kako izgleda bubica i što oni misle da je bubica. Jer da ih pitaju, pokazalo bi se da misle da je bubica križanac nilskog konja i Humveeja, da je teška poput slona i smrtonosna poput nosoroga. Jer ona tri idiota iz Pule vjerojatno zbilja ne znaju da se čovjeka može ubiti ako ga mlatiš palicama po glavi dok sjedi, kao što ona dva manijaka sa sjekirama ne znaju da je čelik tvrđi od čela, kao što boksač zbilja ne zna da može ubiti djevojku jednim jedinim udarcem i kao što budale sa šibenskog mosta nemaju ni u primisli da bi netko mogao zbilja poginuti ako skoči s 40 metara visokog mosta. Uostalom, ne znaju ni što je metar.

Sad vi možete reći da ljudi nisu glupi nego da se samo prave glupi. Kamo sreće!

Ovaj su tjedan objavljene pojedinosti sudskog slučaja koji je bizaran čak i za Hrvatsku. Mlada žena nosila je majicu sa slikom lista marihuane, a revni ju je policajac prijavio jer je drogu zabranjeno reklamirati. Možemo sada raspravljati o tome ima li u Hrvatskoj većih i važnijih problema od toga, ali ne možemo reći da je sud bio strog: žena je doduše proglašena krivom, ali nije morala platiti nikakvu kaznu niti ikakve troškove. Vuk bi bio sit, a koza cijela, da se nije išla žaliti i da nije svoj slučaj dala u novine. Tako smo doznali da je njena obrana išla u dva smjera: majicu je dobila na poklon, ne znajući što je na njoj, jer čak i ne zna kako list marihuane izgleda; ne samo da nije kriva zbog neznanja, nego nije kriva uopće jer je majica kupljena u hrvatskom dućanu, dakle, legalno – ako već netko mora biti kriv, kaznite trgovca.

Ta bi se obrana mogla nazvati “obrana kretenizmom”: oslobodite me jer sam glupa pa nisam znala da kršim zakon. Da sam joj odvjetnik, upoznao bih je s načelom “ignorantia iuris nocet”, odnosno: nepoznavanje zakona ne ispričava. Kad ne bi bilo tako, mogao bih nositi majicu s natpisom “Mein Kampf” i opravdati se da ne znam njemački.

Nažalost, izvlačenje na kretenizam tipično je u Hrvatskoj. Jedna ministrica nije znala da mora produžiti vozačku, drugi ministar nije znao da mora upisati kuću u katastar, treći nije znao kolika mu je uopće kuća. Politički i medijski takvi se prekršaji lako opraštaju, sitan propust, običan formalizam, nepoznat propis, strani jezik, nerazumljiva odredba, dvosmisleni članak zakona.

No, hajde, zakon još možemo izvrdati. Ali ovo čemu svjedočimo iz dana u dan nije nepoznavanje građanskih zakona, nego fizikalnih. Mogu sa 150 km/h uletjeti na naplatne kućice, mogu udarati djevojci glavom u lavabo, mogu glisirati pred kupalištem, mogu sjekirom opaliti huligana, mogu palicom umlatiti umirovljenika, mogu nokautirati curu u klubu, mogu skočiti, kao ptica, s mosta u mekanu plavu vodu. Neustrašivi ili jednostavno glupi? Nepoznavanje zakona škodi, nepoznavanje fizikalnih zakona ubija.