Ospice, dječja paraliza, rubeola... Te bolesti više ne napadaju djecu – zahvaljujući cjepivu!

Ljudi koji ne poznaju vlastitu povijest osuđeni su ponavljati je. Ova mi stara uzrečica često pada na pamet kad se vode rasprave o potrebi za cjepivima. U svijetu u kome je dječja smrtnost praktično iskorijenjena teško si je zamisliti ono doba u kome je svaki roditelj, od prosjaka do predsjednika, strahovao da mu dijete ne odnese iduća epidemija boginja, ospica ili neke druge boleštine. Iako je to vrijeme tek nekoliko generacija iza nas, većina nas nije nikada doživjela hripavac ili difteriju, pa čak ni čula za nekoga tko je obolio od neke od infekcija iz kalendara cijepljenja.

Stoga se i ne treba čuditi što smo zaboravili kako je izgledao svijet bez cjepiva, vremena kojeg se tek najstariji među nama kroz maglu mogu sjećati. Pandemija COVID-19 privremeno nas je vratila u to razdoblje i korjenito promijenila naš način života u protekloj godini. Iako je smrtnost od COVID-19 infekcije niža od infekcije epidemijama iz proteklih stoljeća, a od bolesti ne umiru djeca, nego stariji ljudi, brojne su obitelji zahvaćene i gotovo svatko osobno pozna nekoga tko se zarazio i tko mu je pričao o iskustvima iz prve ruke.

Video: Branka Aničić, prva cijepljena u Hrvatskoj, primila je drugu dozu: "Već vidim susret s obitelji!"

Koronavirus koji izaziva COVID-19 širi se u dišnim putovima i kod nekih bolesnika izaziva iznimno tešku upalu pluća koja završava grušanjem krvi u plućnim kapilarama, razaranjem plućnog tkiva i smrću premda je kod većine zaraženih tijek bolesti blaži, a ponekad toliko blag da se zaražene osobe normalno kreću i druže s ljudima, a time i šire virus. Upravo ova kombinacija simptoma razlog je što se ovaj virus toliko proširio i doveo do toliko bolesti i stradanja te što je razvoj COVID cjepiva postao svjetski prioritet za biomedicinsku tehnologiju. Uvođenje cjepiva unosi puno ohrabrenja i olakšanja ovih dana, ali mnogo ljudi još zazire od njega, dijelom zbog nesigurnosti zbog nečega što im je nepoznato i novo, a dijelom potaknuti dezinformacijama i pretjerivanjima o njegovim nuspojavama.

Stoga je ovo dobar trenutak za kratak osvrt na povijesni razvoj cjepiva i na bitne promjene u kvaliteti života koja su nam ona pružila. Imunost na infekcije nije nov pojam. Već je grčki general i povjesničar Tukidid u svojoj “Povijesti Peloponeskog rata” opisao tijek bolesti u vrijeme epidemije kuge i naglasio da je bolest rijetko zahvaćala istu osobu dvaput, a ako i bi, druga bi infekcija bila blaga i ne bi vodila smrti. Ideja da, kad jednom prebolimo infekciju, to nas čini imunima na bolest pomogla je u starom i srednjem vijeku jer su ljudi koji su preboljeli kugu bili uključeni u brigu o oboljelima znajući da su otporni na bolest. Pa ipak, do prvog cjepiva u onom obliku u kojem ga danas prepoznajemo trebalo je proći dvije tisuće godina. Prvo cjepivo koje je efikasno pomoglo protiv neke infekcije opisao je Edward Jenner još krajem osamnaestog stoljeća. Jenner je bio engleski liječnik koji je shvatio da mljekarice ne obolijevaju od velikih boginja, opasne zaraze također zvane i variola vera, koja se širila u epidemijama i ubijala oko deset posto zaraženih, a ostavljala brojne ožiljke na licu i tijelu osoba koje su ih preboljele nakon što bi se povukli gnojni čirovi, koji su bili prepoznatljiva osobina ove infekcije. Umjesto bubuljica po cijelom tijelu i licu, mljekarice su dobivale nekoliko većih kožnih uzdignuća po rukama, koja su sličila osipu prisutnom na kravljim vimenima i koje su stoga ljudi zvali kravlje boginje. Jenner je shvatio da bi izlaganje kravljim boginjama moglo štititi od velikih boginja na isti način na koji preboljena infekcija štiti od njena ponavljanja.

Potom je isprobao na Jamesu Phippsu, sinu radnika na svom imanju, je li njegova zamisao djelotvorna ubrizgavši mu sekret iz krasti kravljih boginja u ruku. Nekoliko tjedana kasnije, njegovo cjepivo je djelovalo i štitilo Jamesa protiv velikih boginja. Budući da je cjepivo dobio iz krava (latinski – vacca), svoju je metodu nazvao vakcinacija. Prošlo je više od pedeset godina od ovih ranih vakcinacija do trenutka kad je Louis Pasteur prvi put shvatio i opisao da mikroorganizmi nevidljivi oku šire zarazne bolesti, ali i da ih se može uzgajati, a onda i oslabiti prije nego što ih se ubrizga u neku osobu ili životinju. To mu je i omogućilo da uzgoji virus bjesnoće, a onda i stvori cjepivo protiv njega.

Cjepivo su testirali prvo na psima, a potom na Josephu Meisteru, devetogodišnjem dječaku kojega je izgrizao bijesan pas i koga je čekala sigurna smrt. Dječak je preživio, kao i brojni drugi ljudi koji su počeli dolaziti Pasteuru i moliti ga da ih cijepi. Tristo pedeset ljudi bilo je cijepljeno iduće godine i tek je jedan umro od bjesnoće. Slijedila su cjepiva oslabljenim bakterijama protiv tifusa, kuge i kolere, a potom ona protiv tetanusa i difterije. U međuvremenu, početkom dvadesetog stoljeća postalo je jasno da mnoge zaraze ne uzrokuju bakterije, nego još puno manji i jednostavniji mikroorganizmi, koji se ne daju uzgajati u hranjivim medijima, nego jedino ako se prenesu u neku životinju. Ti su mikroorganizmi nazvani virusi i bitno se razlikuju od bakterija jer je njihov rast jedino moguć u živim stanicama inficiranog domaćina, čije stanične mehanizme otimaju i koriste za svoje razmnažanje. Virus dječje paralize bio je ozbiljan problem do pedesetih godina prošlog stoljeća.

Iako većina zaraženih doživi tek vrlo blagu crijevnu infekciju, otprilike kod svakog stotog oboljelog dođe do paralize, obično nogu, ali ponekad i ruku, što doživotno ostane nakon što virus uništi živce za taj ud. Dječja paraliza danas je iskorijenjena u Europi, Americi, Australiji i Africi, a zadnji rezervoari u Pakistanu i Afganistanu ciljaju se kampanjama cjepiva kako bi je se iskorijenilo u cijelom svijetu. Ako to uspije, dječja paraliza nakon velikih boginja bit će druga virusna bolest koja je globalno iskorijenjena zahvaljujući cjepivima, a onda će i cjepivo protiv ovog virusa biti drugo cjepivo koje će biti moguće ukloniti iz kalendara cjepiva jer neće postojati rizik da se virus vrati. Virus ospica iznimno je zarazan virus koji je harao svijetom do uvođenja cjepiva i procjene su Svjetske zdravstvene organizacije da je pred imunizaciju bilo više od sto milijuna zaraženih godišnje i oko pet milijuna smrtnih slučajeva godišnje.

Tetanus novorođenčadi zbog zaraze pri rezanju pupčane vrpce imao je golem danak kod majki koje nisu bile cijepljene i nisu mogle prenijeti svoja protutijela na plod, a on ostaje ozbiljan problem u siromašnim zemljama Azije i Afrike i danas. Virus rubeole također je izazivao oštećenja ploda ako bi do infekcije došlo kod majke tijekom trudnoće, ali bi novorođenče često preživjelo uz doživotna oštećenja mozga i posljedičnu mentalnu i motoričku retardaciju koje bi ga osudilo na doživotnu ovisnost o drugima. Zaušnjaci su bili još jedna uvriježena dječja bolest i izazivali bolan otok žlijezda slinovnica kod male djece. Bolest je bila pogotovo opasna ako bi se mladići inficirali nakon puberteta jer bi onda virus često prešao na testise i ostavio pogođenog momka sterilnim za ostatak života. Nisu samo virusi izazivali infekcije. Difterija i hripavac dišne su infekcije uzrokovane bakterijama koje su otporne na antibiotike i koje su odnosile visok danak u dječjim životima do uvođenja cjepiva. U svijetu bez cjepiva dječja smrtnost kosila je tisuće života godišnje devastirajući pogođene obitelji i unoseći nemir u svakoga – baš kao što i mi danas strepimo od opasnosti da ozbiljno obolimo od COVID-19, tako su se nekad ljudi bojali da bi u sljedećoj sezoni dječje paralize ili ospica baš oni mogli biti zaraženi. Cjepiva su promijenila ovu situaciju iz korijena.

Sve ove infekcije čak i iskusni liječnici danas teško prepoznaju jer ih je uvođenje kalendara cjepiva za dojenčad i malu djecu praktično iskorijenilo u Europi. Kad se danas brinemo za svoju djecu, strahujemo zbog prometa, mobinga ili utjecaja lošeg društva, ali se ne brinemo zbog zaraznih bolesti. Mnogi se roditelji stoga danas pitaju zbog čega treba gnjaviti dijete pikanjem i cjepivima kad tih bolesti više nema? Međutim, nekontrolirani eksperimenti u našem društvu već su zorno pokazali da se necijepljena djeca, ako mnogo roditelja odluči da više neće cijepiti svoju djecu, mogu itekako razboljeti od ospica ili hripavca jer njihovi uzročnici nisu iskorijenjeni. Ako imunitet krda opadne preko kritične točke, ospice i druge zaraze prilično se brzo vraćaju, a rizici nisu ništa manji nego što su to bili prije dvije generacije. Kampanje su cijepljenja protiv COVID-a u tijeku i iduća će zima biti mnogo lakša od ove. Možda nas iskustvo ove pandemije podsjeti da zarazne bolesti mogu biti itekako opasne ako ne postoji valjan lijek ili cjepivo protiv njih i da je svijet bez cjepiva mnogo manje gostoljubiv od sigurnosti koju su nam ona pružila, a koju smo primili zdravo za gotovo. 

Luka Čičin-Šain, virusni imunolog, Centar za infektološka istraživanja u Braunschweigu