Stjepan Radić:

'Otići ćete u Beograd, proglasiti državu protiv volje Hrvata i vladati bez ikakva srama'

Foto: Hrvatski povijesni muzej
Stjepan Radić
Foto: Hrvatski povijesni muzej
Stjepan Radić
Hrvati u Velikom ratu
Foto: Jurica Galoic/PIXSELL
stjepan radić, bista
Foto: Hrvatski povijesni muzej
Stjepan Radić
Foto: Hrvatski povijesni muzej
Stjepan Radić
01.12.2018.
u 18:13
Stjepan Radić podržavao je jugoslavenski kurs, ali je tvrdio da su Hrvati i Srbi zasebni narodi koji se u jugoslavenstvo trebaju udružiti, a ne u njemu nestati.
Pogledaj originalni članak

Hrvatsku je uoči Prvoga svjetskog rata bitno određivala teritorijalno-politička podijeljenost uspostavljena Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. godine. Hrvatska je nagodbom bila rascjepkana i podijeljena između Beča i Budimpešte. Međimurje i Baranja bili su dio Kraljevine Ugarske, Banska Hrvatska bila je zaseban dio Ugarske, Istra i Dalmacija pripale su austrijskom dijelu Monarhije, a Rijeka je bila izravno podređena Budimpešti.

Većina hrvatskih političara u godinama prije Prvoga svjetskog rata svojim je djelovanjem nastojala poboljšati položaj Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Zbog raznih geopolitičkih utjecaja postojalo je više smjerova u politici i promišljanja kako riješiti hrvatsko pitanje: jačim povezivanjem s Budimpeštom ili Bečom, ujedinjenjem hrvatskih zemlja u jednu upravnu jedinicu u sklopu Monarhije, ujedinjenjem slavenskih zemalja u sklopu Monarhije, a sve je više jačala i jugoslavenska ideja o ujedinjenju svih Južnih Slavena u jednu državu.

Stjepan Radić, prvak Hrvatske pučke seljačke stranke, rat je dočekao kao zastupnik Hrvatskog sabora, u koji je izabran na predratnim izborima 1913. godine. Na tim je izborima pobijedila Hrvatsko-srpska koalicija, koja se sastojala od nekoliko hrvatskih i srpskih stranaka, dobivši većinu od 48 zastupnika. Oporbu su činile dvije pravaške stranke s ukupno 23 mandata i Radićev HPSS koji je imao tri zastupnika.

Foto: Hrvatski povijesni muzej
Zagrebački Ilustrovani list, koji je imao vrlo veliku nakladu, redovito je pratio aktivnosti narodnih zastupnika u Hrvatskom saboru, a pritom je najveću pozornost posvećivao fotografijama

U godinama prije rata Radić je smatrao da se položaj hrvatskog naroda može riješiti jedino reorganizacijom Habsburške Monarhije te je promicao suradnju slavenskih naroda unutar Monarhije. Tvrdio je da je suradnja slavenskih naroda potrebna i zbog opasnosti od njemačke politike, koja je željela zavladati jugoistočnom Europom uz pomoć Italije, Mađarske i Turske. Zbog toga je bio žestok protivnik ugarske vlade, a u predratnim godinama znao je govoriti da ne vjeruje ni bečkim ni budimpeštanskim vladajućim krugovima. Ipak, nakon atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, Stjepan Radić podržao je cara Franju Josipa. Počeo je voditi tzv. carističku politiku jer su neki potezi Franje Ferdinanda podgrijavali nadu da dinastija Habsburga uviđa nužnost reorganizacije Monarhije u zajednicu ravnopravnih naroda i država. No, iako je dao potporu Monarhiji, Radić je Vladku Mačeku rekao kako ne bi bilo dobro da Centralne sile pobijede, jer bi se onda njemački militarizam nametnuo svima, a posebno slavenskim narodima. Bilo bi bolje da Centralne sile izgube, ali da Austro-Ugarska Monarhija opstane jer bi to bilo bolje za sve narode koji u njoj žive, posebice Hrvate, s obzirom na opasnost da hrvatske zemlje budu podijeljene između Italije, Njemačke (Austrije), Mađarske i Srbije.

Potporu dinastiji Habsburg dao je i kada je Italija ušla u rat na strani Antante, koja joj je obećala više teritorija nego Austro-Ugarska, a prije svega slovensku i hrvatsku obalu Jadranskog mora. Radić je zbog toga 14. lipnja 1915. bio inicijator izjave Sabora protiv ustupaka Italiji. Ustupci Italiji bili su važan razlog da Radić i dalje ostane čvrst u potpori Monarhiji.

Sve do dolaska na vlast novog cara Karla, Radić se suzdržavao od napada na cara i bečku vladu, ali je žestoko kritizirao ugarsku vladu, bana Skerlecza i hrvatsku vladu, koju je i dalje vodila Hrvatsko-srpska koalicija. Vladu i bana napadao je zato što ne rješavaju životne probleme ljudi, zbog korumpiranosti, pogrešnih odluka, nerada, bahatosti i popuštanja ugarskoj vladi.

U proljeće i ljeto 1917. događaju se velike promjene u svijetu. Sjedinjene Američke Države ulaze u rat, u Rusiji izbijaju revolucije, a u Austro-Ugarskoj na vlast dolazi car Karlo. Nakon Karlova dolaska na prijestolje Radić je zaključio da je stanje u cijeloj Austro-Ugarskoj sve gore, da se državnopravni položaj Hrvatske pogoršava i da je ona prepuštena Ugarskoj, a da su vladajući krugovi Monarhije posve nesposobni da carevinu odvoje od Njemačke. Radić je u jednom govoru potkraj 1917. u Saboru izjavio: „Ako se ovako s nama bude dalje radilo, ja ću biti prvi, koji se neće bojati vješala i koji će vikati dolje Habsburg”. Zbog toga je kažnjen isključenjem s trideset sjednica Sabora, a nakon što se pobunio s još trideset, pa se u Sabor mogao vratiti tek u srpnju 1918. godine.

Foto: Hrvatski povijesni muzej

Radić je ocijenio da je raspad Austro-Ugarske neminovan, a bojao se, ne poduzme li se odlučna politička akcija, da bi hrvatske zemlje mogle biti podijeljene između Italije, Mađarske i Srbije. Zato je potpuno prihvatio novu orijentaciju razbijanja Austro-Ugarske i vezivanja sudbine Hrvata sa sudbinom Čeha, Poljaka, Slovenaca i Srba iz Austro-Ugarske te mogućnost stvaranja nove jugoslavenske države s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. 

U međuvremenu, politička zbivanja bila su sve burnija. Tako su zastupnici Jugoslavenskog kluba, kojega su činili hrvatski zastupnici iz Istre i Dalmacije i Slovenci u Carevinskom vijeću, parlamentu austrijskog dijela Monarhije, 1917. donijeli Svibanjsku deklaraciju, u kojoj je sadržan program ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu u sklopu Habsburške Monarhije. U srpnju iste godine srpska vlada i Jugoslavenski odbor potpisali su Krfsku deklaraciju, koja polazi od nacionalnog jedinstva “troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca”. Ujedinjenje je zamišljeno kao spajanje naroda u dotadašnjem sastavu Austro-Ugarske sa Srbijom i Crnom Gorom, a uređenje buduće državne zajednice zamišljeno je kao “ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića”.

Deklaraciju je u ime srpske vlade potpisao Nikola Pašić te Ante Trumbić u ime Jugoslavenskog odbora, političkog tijela hrvatskih, slovenskih i srpskih političara emigranata iz Austro-Ugarske koji su 1915. osnovali hrvatski političari Ante Trumbić, Ivan Meštrović i Fran Supilo. U veljači 1918. na sastanku slavenskih političara iz Austro-Ugarske objavljena je Zagrebačka rezolucija, u kojoj se traži “nezavisnost, sjedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi u kojoj će plemenite osobine troimenog jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba biti očuvane, te po želji sastavnih narodnih dijelova poštovani državotvorni kontinuiteti historičko političkih teritorija uz potpunu ravnopravnost plemena i konfesija”. Predviđeno je i stvaranje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Hrvatska-srpska kolicija tek se naknadno priključila Vijeću, a onda je kao najbrojnija politička grupacija u njemu preuzela glavnu ulogu, na čelu s njenim vođom srpskim političarem Svetozarom Pribićevićem.

Stjepan Radić sukobio se s Pribićevićem jer su imali potpuno suprotne poglede na hrvatsko i jugoslavensko pitanje i način stvaranja jugoslavenske države. Do kraja 1918. vođe svih hrvatskih stranaka, kao i Stjepan Radić, izjasnili su se za stvaranje nove jugoslavenske države, ali se Radić s većim dijelom njih razišao jer je tražio da nova država bude savez ravnopravnih država u kojem će biti poštovano hrvatsko državno pravo, ali i zahtjevi najširih slojeva, posebno seljaštva, za stvaranje demokratske i socijalne hrvatske države s odlikama republike. Radić je govorio kako je “najvažnije jasno definirati odnos Hrvata, Srba i jugoslavenstva, pri čemu prije svega treba voditi računa da su Hrvati i Srbi historijski narodi”. Zalagao se za jugoslavenski kurs, ali je tvrdio “Hrvati i Srbi su zasebni narodi koji se u jugoslavenstvo trebaju udružiti, a ne nestati”.

Radić je smatrao da ujedinjenje treba provesti na sljedeći način: 1. raskinuti sve veze s Austro-Ugarskom, 2. proglasiti samostalnost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom i Međimurjem, 3. proglasiti državu Slovenaca, Srba i Hrvata, 4. pregovorima između predstavnika Sabora ili NV SHS-a i Narodne skupštine Kraljevine Srbije doći do sporazuma o načinu ujedinjenja koji će provoditi Hrvatski sabor i Narodna skupština Republike Srbije. Tražio je i da se ukinu sve ratne uredbe i stege političkog života i da “nijedna vojska, ni prijateljska srpska, franceska, engleska, amerikanska ni neprijateljska ne smiju ući na hrvatski teritorij”.

Foto: Hrvatski povijesni muzej
Stjepan Radić u bolnici sa suprugom Marijom na oporavku nakon ranjavanja u beogradskoj Narodnoj skupštini, no nikad se nije uspio oporaviti: preminuo je 8. kolovoza 1928.

Hrvatski je sabor na sjednici 29. listopada prekinuo sve državnopravne veze s Ugarskom i carskom Austrijom te je uspostavljena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, na slavenskom području propale Monarhije, koju je u pregovorima o ujedinjenju sa Srbijom zastupalo Narodno vijeće SHS koje su predvodili Slovenac Antun Korošec, Hrvat dr. Ante Pavelić (zubar) i Srbin Svetozar Pribićević. Radić je smatrao da je ujedinjenje nužno, ali na konfederativnim osnovama, na načelu demokracije i socijalne pravde, te je predvidio, ako ta načela ne budu poštovana, da će nova država biti trajno poprište nestabilnosti i sukoba. No nije ga se slušalo; mogao je samo pisati i govoriti.

Na sjednici Narodnog vijeća SHS-a 24. studenoga Radić je održao slavni govor u kojem je iznio svoje shvaćanje o ulozi nacija i država, demokracije, ljudskih prava, socijalne pravde nakon rata, te o odnosu jugoslavenstva i hrvatstva i načinu stvaranja i ustroju jugoslavenske države. Dokazivao je da se ne smije odbacivati hrvatsko državno pravo jer ono nije tuđinska povijest, nego rezultat borbe Hrvata za svoja prava i jer je neprirodno da čovjek i narod zaborave svoju prošlost. Tada je točno prognozirao: “Vi ćete otići u Beograd. Vi ćete bez hrvatskog naroda i protiv njegovoj volji proglasiti jedinstvenu državu i bez ikakvog srama ćete vladati na temelju starih nevaljalih i nepravednih zakona i pomoću starih pokornih i pokvarenih činovnika... Na bilo kakvim izborima koji će se održati narod neće birati takvu gospodu, koja je pogazila sve programe i obećanja, koja su nametnula svu staru silu, krivicu i otimačinu”.

Pozvao ih je izjavom koja je ušla u povijest: “Ne srljajte kao guske u maglu!”. Na kraju je upozorio da je najveći grijeh i “najveća politička pogreška svoj rodjeni narod stavljati pred gotove činjenice”, a govor završio željom da svi požive toliko da vide “kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj sviesti vas otpuhnuti baš u času, kada ćete misliti da se narod smirio, a vi ste ga dobro zajašili. Živila republika! Živila Hrvatska!”. Sve njegove prognoze potpuno su se ostvarile.

>>Cjeloviti tekst o Stjepanu Radiću i Kraljevini SHS možete pročitati u Večernjakovu magazinu koji na 132 stranice donosi niz zanimljivih članaka o Hrvatima u Velikom ratu. Potražite ga na kioscima!

Hrvati u Velikom ratu

Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 36

Avatar Peterančan
Peterančan
18:20 01.12.2018.

U Hrvatskoj ima tolko neobrađene zemlje, al ovi kvazinovinari stalno kopaju po - prošlosti. I truju li, truju...

DU
Deleted user
18:26 01.12.2018.

A što se je toliko VL raspisao o južnim slavenima, jugoslavenstvu, državi Srba, Hrvata i Slovenaca? Slučajno? Ne, ne ... nije slučajno. Cijeli projugoslavenski orkestar na svim razinama dipli u iste frule. Uzalud!

NE
neboiznadzagreba
18:37 01.12.2018.

Stjepan Radić, najveći hrvatski sin, a ova mu se država nije sjetila obilježiti 90-tu godišnjicu od mučeničke smrti- populist, kažu!