Zagrepčanin Tomislav Bukvić, inženjer informacijskih tehnologija, u svojim je ranim tridesetim godinama odlučio okrenuti novu stranicu života, odseliti se iz Hrvatske i pronaći bolji život za sebe, ali i za svoju obitelj. U trenutku velike životne odluke najveću je podršku imao od svoje supruge Sanje, koja je pošla s njime u nadi da će osigurati bolje uvjete života za obitelj koju su željeli proširiti. Svoju sreću pronašli su u Austriji, točnije u Salzburgu. Tomislav se tamo odselio krajem 2017. godine, a supruga i mlađa kćer Nina došli su tri mjeseca nakon njega. A dok su tamo postavljali temelje za bolji život, njihovu obitelj obogatila je i još jedna prekrasna djevojčica Melanie.
'Doživio sam brojna loša iskustva'
– Jedan od ključnih razloga za odlazak bila su primanja te kvalitetniji životni uvjeti – uvodi nas Tomislav u svoju priču. Kritizira postojeće tržište rada u Hrvatskoj i smatra da se srednji sloj polako izgubio, da postoji samo u statistikama.
– Dugo sam pripadao onom dijelu društva koji poslovno loše stoji, ali sam kroz društveni život i aktivnosti to kompenzirao. Završio sam studij u doba recesije, 2009. godine. Mnogi poslodavci u to vrijeme nisu zapošljavali, već su otpuštali ili tražili osobu s bogatim iskustvom. Obavljao sam razne poslove i doživio brojna loša iskustava s nadređenima, a nakon toga iskoristio sam "utješnu priliku" države i uključio se u novi program stručnog osposobljavanja. Tako sam stjecao prva službena iskustva i nadao se da ću iskoristiti mogućnost da budem konkurentniji na tržištu. Taj dio također je bio težak, s malim primanjima, ali imao sam priliku učiti o poslu i tehnologijama – prisjeća se Tomislav svojih teških početaka. Kao veliki problem izdvaja i zdravstvo u Hrvatskoj jer pacijenti čekaju dugo, a nažalost često i ne dočekaju svoje termine kod specijalista. Jedino im, smatra, preostaje privatno zdravstvo, ali to si rijetko mogu priuštiti.
Smatra da je veliki problem i korupcija u mnogim segmentima života, s kojom se i sam susreo, a koja "guši čovjeka i dovela je do toga da čovjek gubi dostojanstvo, ostaje bez zdravstvene skrbi, transparentnosti u pronalasku posla i mirovine kojoj će se radovati".
Što ga je razočaralo u Hrvatskoj
U Hrvatskoj nije bio zadovoljan ni školstvom. Smatra da su djeca često izložena maltretiranju druge djece, nisu dovoljno zaštićena. Sustav je zakazao i u školstvu i u zaštiti djece generalno, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi. Ljuti ga činjenica što se katkada reagira tek kada neki slučaj eskalira ili bude medijski popraćen.
– Zapitam se kakvo će sutra moje dijete izaći iz tog sustava, hoću li ga moći zaštititi i osjećam se nemoćnim jer ne vidim promjene nabolje u posljednjih 25 godina – kaže Tomislav koji bolju situaciju ne vidi ni u mirovinskom sustavu.
– Ako doživiš odlazak u mirovinu, sveden si na puko preživljavanje, osim ako nemaš sedam apartmana na moru ili veliku ušteđevinu – zaključuje. Posebno mu se, kaže, zamjerio pravosudni sustav. – Od vlasti koja pronevjeri milijune do susjeda koji ti, na primjer, ošteti ogradu. Svatko bježi od odgovornosti, a spori pravosudni sustav koji će to možda jednog dana blago kazniti šalje jasnu poruku da se nedjela itekako isplate, pa tako možemo svi ići u tom smjeru. E, taj mi se dio posebno gadio i tjerao me dalje – kaže Tomislav.
– Najgori je osjećaj nemoći da promijenim stvari nabolje, s kime god da sam kontaktirao u sustavu, a pokušavao sam... Od obične prijave zbog potrgane ljuljačke na igralištu do pritužbe na račun teleoperatera, prijave zbog pokvarene hrane iz trgovine, prijave poslodavca i sličnoga. Na kraju je ispalo da se hrvam sam sa sobom u magli, moj vapaj za pravdom nakon tjedana i tjedana izgubio bi se. Pravda nikako da bude zadovoljena.
Pronašao je novi dom
Sve to tjeralo je Tomislava da ide dalje i pronađe svoj novi dom. I pronašao ga je.
Govoreći o svom početku u Salzburgu, kaže da je strahovao zbog jezika kao potencijalne barijere, no imao je, kaže, slobodu prvu godinu koristiti se engleskim, a uz potporu firme našao je smještaj i nastavio je dalje usavršavati se.
– Nedugo nakon mene doselila se i moja obitelj, supruga s kćeri, te smo zajedno nastavili upoznavati grad Salzburg. Inače, Salzburg je turistički razvijen grad s mnoštvom doseljenika koji dijele sličnu životnu priču te ga smatram internacionalnim središtem koje je bogato kulturom i tradicijama. Bilo je sjajno konačno osjetiti tu financijsku rasterećenost, bez brige o tome koliko košta nešto što bi trebalo biti osnovno, te s mnoštvom dodatnih stvari koje bi trebale biti normalne, a ne luksuz kao što se smatra u Hrvatskoj. Nadalje, nakon što sam upoznao sustav, osjećao sam se kao čovjek kojem sustav služi jer ga, na kraju krajeva, mi plaćamo. Osjećam da nisam pogriješio i da se nalazim na pravom mjestu – govori nam u dahu Tomislav koji je zapravo želio samo jedno, a to je pronaći razvijenu zemlju gdje bi mogao imati normalan obiteljski život i život dostojan čovjeka te da djeca imaju kvalitetu života kakvu zaslužuju i da se ne moraju baviti problemima koji muče ljude u Hrvatskoj.
Na fotografiji Tomislavova supruga Sanja s kćerkama
– U Hrvatskoj smo prilično dugo odgađali roditeljstvo jer smo čekali bolje dane i trenutak kad će se financijska situacija popraviti, ali to se nije dogodilo. Unatoč situaciji nismo mogli više čekati i rodila se Nina koja me još više potaknula da potražim posao u stabilnijem i po mnogim aspektima naprednijem okruženju. Stoga sam otišao da svom djetetu pružim bolje nego što to mogu u Hrvatskoj. Sve navedeno kod mene bio je dodatan motiv koji me tjerao da se drugdje borim – objasnio je Tomislav.
– Što se posla tiče, onda kada sam konačno stekao svoje prvo iskustvo u struci i osjetio sam da sam spreman raditi u inozemnoj tvrtki, postavio sam si granice financijskih primanja te se bacio u potragu za poslom u razvijenijim zemljama poput Njemačke, Austrije, Švicarske... U IT sektoru situacija je jednostavnija, razgovori za posao i potencijalna testiranja jednostavno se mogu provesti online bez nekih financijskih izdataka. S moje strane bilo je lakše nego sa Sanjine jer je za njenu struku potreban savršeni njemački jezik, za što je potrebno mnogo vremena i učenja – pojašnjava nam Tomislav i ističe što ga je najviše oduševilo.
Ove stvari su me najviše iznenadile u Salzburgu
– Nakon što sam se jednoj tvrtki svidio kao budući zaposlenik, pozvan sam u Salzburg gdje mi je firma platila troškove puta, smještaja i hrane te sam potpisao ugovor o radu. Osjetio sam neopisivu sreću jer su se moje želje počele ostvarivati i sada su maštanja postala opipljiva i stvarna. Na primjer u zdravstvu – iznenadio sam se kako su svi ljubazni. Standard je na visokom nivou, ne štedi se na pacijentu i liste čekanja su mnogo, mnogo kraće. U prometu me iznenadilo da nema obijesnih vozača, automobili staju prije nego što pješaci kroče na zebru, nitko ne trubi i brzina se poštuje jer je mnogo kamera koje snimaju prekoračenje brzine. Ljudi u mirovini voze automobile, kupuju nove, renoviraju stanove, odlaze u centre za fitness te i dalje žive svoj život.
Uspoređujući cijene životnih troškova s onima u Hrvatskoj, kaže da su cijene namirnica slične, a troškovi energenata malo skuplji. Ovisi o tome na koji je način izvedeno grijanje. Vrtić je 30 posto skuplji, ali ovdje svatko, neovisno o primanjima, ima pravo na dječji doplatak i poreznu olakšicu za svako dijete. Zanimljivo je to da po zakonu svaki djelatnik ima pravo na 13 i 14 plaću u godini, opisuje nam ovaj mladi Zagrepčanin svoj život u Salzburgu.
Ono što ga posebno veseli jest to da uza sve ima dosta vremena i za obitelj.
– Mi kao obitelj redovito negdje vikendom putujemo, istražujemo i uživamo u slobodnom vremenu. Nedjelja je posebno vrijeme za obitelj jer ne rade šoping-centri i ostale trgovine.
Vratio bi se u Hrvatsku pod jednim uvjetom
Na pitanje bi li se ikada vratio i što mu najviše nedostaje u Hrvatskoj, kaže: – Nedostaje mi obitelj koja se nalazi u Hrvatskoj i moji prijatelji. Čujemo se preko društvenih mreža i vidimo kada navratimo jer je prednost u tome što nismo daleko, udaljeni smo samo četiri do pet sati vožnje automobilom.
U Hrvatsku bi se mogli vratiti tek kada dođe vrijeme za mirovinu i živjeti negdje u blizini mora, uz privatnu zdravstvenu skrb, za kraj poručuje Tomislav.