Željni smo prilika. Željni smo poštovanja i priznanja našeg truda. Teško je živjeti u realnosti gdje stranac vjeruje više u tvoj potencijal od zemlje koja je platila tvoje obrazovanje. To su stvari koje bi velik dio mladih profesionalaca vratio kući. No treba reći da je krivica i na nama, na društvu koje je dozvolilo normalizaciju korupcije, normalizaciju podobništava i stranačkog zaposlenja. Stoga se divim tisućama mladih koji nisu otišli, mišljenja je mladi Kristijan Garić (29) iz Koprivnice koji se preselio u Essex. Zajedno s Puljankom Ivanom Butorac (31) koja je otišla u Bruxelles te Jakovom Rakićem (36) iz Kutine koji je svoj novi dom pronašao u irskom Galwayu, otkrio je za N1 što ga je nagnalo na odlazak u inozemstvo.
Svi troje objasnili su kako su u inozemstvo otišli silom prilike, no nitko od njih nije očekivao da će doista tamo i ostati dugoročno.
- Ja sam to napravio jako impulzivno i brzo. U to vrijeme sam živio i radio u Kutini, u Pevecu u Kutini. Tada je dosta ljudi odlazilo iz firme, tako da se o tome dosta pričalo. Bila je srijeda, završio sam s prvom smjenom u firmi. Taj dan nakon posla sam prelomio i istu večer kupio kartu. Već za dva dana, u petak, bio sam u Dublinu. Toliko brzo i neplanirano je to bilo. U tom trenutku mi nije bilo teško. Možda prvih mjesec, dva je bio teži dio. Osim toga, rekao bih da nije bilo teško. Mislim da je bilo drugačije, da ne bih otišao. Da sam kupio kartu za mjesec, dva, našao bih sto razloga da ne odem i vjerojatno bih onda ostao u Kutini - objasnio je Jakov.
Povratak u Hrvatsku ili ostanak u inozemstvu?
Iako tamo i dalje živi, Kristijan pak govori kako ima želju vratiti se kući, kao i Ivana. Jakov pak napominje, dugoročno ''nema šanse''. - U tom trenutku nisam imao nikakvih planova. Niti sam planirao ostajati kraće, niti sam planirao ostajati dugoročno. Sada kada razmišljam o tome, rekao bih da dugoročno nema šanse da se vratim u Hrvatsku, ali to već nije do Hrvatske, nego do toga što sada već imam ovdje i život i djevojku. Moja idealna solucija bi bila da mogu podijeliti vrijeme između Hrvatske i Irske, odnosno da mogu raditi remote posao - objasnio je Jakov.
Financije su svakako najbitnija razlika između inozemstva i Hrvatske, napominju sugovornici, ali mindset kojeg Hrvati imaju ono je što njima smeta. - Belgija nudi mnogo, ima i mnogo mana, savršeno svakako nije. Ali svaki put kada sam predložila ideju, ona je dočekana s nekim uzbuđenjem. Rad u multinacionalnom okruženju omogućuje raznolikosti, tako da su ljudi spremni omogućiti ti da svoju ideju preokreneš u stvarnost, a spremni su i platiti za rad i kreativnost. U Hrvatskoj se to tek počelo razvijati - poručila je Ivana.
Bezidejnost demografske politike
Iako bi brojni pomislili kako je hrvatska birokracija loša, Ivana tvrdi kako je Belgija po tom pitanju puno gora. - Po mojem mišljenju, Hrvatska ima puno bolje razvijenu birokraciju nego Belgija. Ovdje je kaos, imamo sedam vlada koje su apsolutno neusuglašene - mišljenja je.
Hrvatska je ponudila dijaspori i 200.000 kuna za povratak u zemlju i pokretanje biznisa. Kristijan tvrdi kako se ljudi ne bi prijavili niti da je pola milijuna kuna u pitanju. - Tih 200 tisuća kuna, iznos u visini jedne godišnje prosječne plaće na Zapadu, lijepo sumira bezidejnost hrvatske demografske politike. Da je iznos i pola milijuna kuna, mislim da bi nezainteresiranost ostala ista. Novac je bitan, no do novca se može puno lakše doći nego do potrebne dokumentacije za recimo pokretanje poslovanja - zaključio je Kristijan.
>> VIDEO I Hrvati u trendu: Na poslu daju minimum, prekovremeni rad ih ne zanima. Svaki 10. razmišlja o inozemstvu
Njemačka Irska Austrija svaki danom se sve više pune migrantima koji naravno nisu spremni da rade hrvati če se vratiti nazad zbog toga ali i iskustva koje su stekli tamo na žalost ekonomski sustav u Hrvatskoj je još na razini srednjeg vijeka ali sve zbog korumpirane nepotističke vlasti