Abu Hamid Muhamad bin Ibrahim, poznatiji kao Faridudin Atar, živio je sredinom 12. i početkom 13. stoljeća. Već za svoga života postao je, a onda to i ostao, sve do današnjeg dana, najveći perzijski sufijski pjesnik i učitelj. Uz bok mu stoji Dželaluddin Rumi, znan i kao Mevlana.
Predaja kaže da je Atar upoznao Rumija kao dječaka i odmah u njemu prepoznao buduće pjesničko-duhovno umijeće, a da je on pak Rumiju postao uzor. I dok se u nas o Rumiju puno više zna, o Ataru postoji tek pokoja natuknica. Tome bi konačno mogao doći kraj. Jer prvi je put u Hrvatskoj prevedeno, i ovih dana objavljeno, jedno od mnoštva njegovih djela, slavna poema “Jezik ptica”, što možemo zahvaliti prevoditeljici, glumici i kazališnoj redateljici Sandi Hržić te izdavačkoj kući Planetopija. I te kakav je to razlog za razgovor s prevoditeljicom koja nam je u ruke, u misli, u duše donijela daleke i davne, a opet tako jasne, mudre i bliske Atarove riječi.
Kada ste se i zašto počeli zanimati za Atara te što taj perzijski pjesnik vama znači?
“Atr” na perzijskom znači miris. Riječ “atar” znači prodavač mirisa, ljekovitih trava, ljekarnik, liječnik duše, rekla bih danas. I te 1976. do mene je dopro miris poeme iz dalekog 12. stoljeća u obliku poklona Radovana Grahovca “Conference of the birds” Johna Heilburna, knjige koja govori o putovanju Petera Brooka s grupom glumaca po selima Sahare. Spustili su se sve do Nigerije i u svetoj šumi Joruba kulta prvi put izveli improviziranu verziju “Jezika ptica”. Sama je priča jednostavna, govori o pticama koje su krenule u potragu za ptičjim kraljem Simurgom predvođene najmudrijom među njima, kruničarkom. Taj okvir može očarati i malo dijete i starca mudraca i zasaditi tajanstveno sjeme u svako srce. Često u meni iskrsne neka priča iz “Jezika ptica” te na suptilan i nepretenciozan način prevodi na taj tajni jezik situacije koje živim. Da, to je Atar, miris mudrosti i bljesak istine.
Atar je napisao mnoga djela, no zašto ste odlučili prevesti upravo “Jezik ptica” i koliko je prevođenje trajalo?
Prvih dvadesetak godina poema me zanimala kroz medij kazališta. Dramatiziranu verziju poeme prevela sam i objavila u kazališnom časopisu Prolog 1984. te postavila “Sabor ptica” na pozornicu sa 16 učenika Centra za kulturu i umjetnost u Zagrebu. Pitanja o kojima je govorila predstava su nas zanimala, rad nas je veselio, sve smo te ptice prepoznavali u sebi. Spremala sam se otići u Francusku, oni su trebali izabrati koji će fakultet upisati. Srednjoškolcima nije strano pitanje kako tražiti put i smisao i suočiti se s vlastitom ćudi, što znači susret s kraljem Simurgom. A radosno smo se sreli i na promociji knjige. Ah, kao da nije prošlo trideset i više godina, oči su nam zaiskrile istim sjajem. “Jezik ptica” je Atarovo remek-djelo i stoljeća su potvrdila njegovu univerzalnu vrijednost. Prevela sam cijelu poemu kao zahvalu Ataru. Veliki sufiji, knjige metafizičara, nosile su me do izvora religija i osnovnih principa duhovnosti te nadahnule pri prevođenju.
Napisali ste da se “Jezik ptica” svrstava među najutjecajnija i najčešće prevođena djela sufijske književnosti. Čudi li vas što u nas za to djelo sve do sada nije bilo interesa?
Taj oblik duhovnog pripovijedanja nije prisutan, čini mi se, u Hrvatskoj. Postoji antologija perzijskog pjesništva ”Budi biser, biser budi” u prijevodu i izboru Iranca koji i živi u Zagrebu Ebtehaya Navaeya, u suradnji sa suprugom dr. Azrom Abadžić Navaey. Ona na Filozofskom fakultetu drži katedru turcistike, islamske civilizacije i perzijskog jezika. Uz Atarove i Rumijeve, tu su sabrani stihovi oko osamdeset perzijskih pjesnika. Azra i Ebtehay su bili anđeli čuvari u posljednjoj fazi prevođenja poeme, uz Azrinu stručnu i jezičnu redakturu.
U nas je Atar slabo poznat, više se zna i govori o Dželaluddinu Rumiju (Mevlani). A koliko je zapravo Atar utjecao na Rumija i bi li Rumija bilo bez Atara?
I Atar i Rumi pripadaju svjetonazoru mistične islamske duhovnosti, sufizma. Njihova je misao u korijenu povezana s tim učenjem koje se prenosi s učitelja na učenika usmenim, rekla bih, tajnim putem. Tisuće iskrenih ljudi svu su svoju kreativnost posvetili čežnji za sjedinjenjem s Ljubljenim. Svaki Rumijev i Atarov stih prožet je tom ljubavlju. Oni su pjesnici Apsoluta, religije Ljubavi. Zapis o susretu Atara i tada još dječaka Rumija i njihovo prepoznavanje na najdubljoj razini bića govori o prenošenju te moćne struje s čistog izvora autentične duhovnosti. Ona pomaže ljudima da shvate sebe, prepoznaju vrline kojima trebaju težiti i otvore se božanskom sjedinjenju premda za to nema jamstva. Potrebno je da te On pozove, kaže Atar.
“Ova poema nagovještava duboku istinu”, napisali ste u predgovoru vi i Darko Rundek, dok je Peter Brook istaknuo: “Ako budemo s ljubavlju, opet i opet, prevrtali svaku Atarovu riječ, možda ćemo pronaći blaga koja nam je ostavio.” O kakvoj se to istini radi i kakva se to blaga u njoj mogu pronaći?
San o sjedinjenju sa Simurgom leži u svima nama. Samo ljubav može poništiti vlastitu ćud koja je prepreka na putu za ostvarenje tog sna, kaže Atar. Kako se zaljubiti? Ovdje ulazimo u meditativni jezik, bez riječi. O toj je transformaciji gotovo nemoguće pisati, a Atar je napisao o tome poemu od 4725 dvostihova.
Atarov pogled na čovjeka, na potragu za božanskim, za ljubavlju, ljepotom i mističnom spoznajom je svijetao, uvijek aktualan i može živo zanimati i strasno privući čovjeka našeg doba, piše u predgovoru knjige. No, na kojeg to, kakvog čovjeka našeg doba mislite?
Svakog onog koji je voljan pogledati u sebe, čitati dvostihove, stati načas, promisliti – kako dalje? Sad smo na rubu ruba što se tiče destruktivnog ponašanja prema planetu koji je naš jedini dom. Sebičnost, gramzivost, oholost – rezultat su bešćutnosti prema drugim bićima i manjka duhovne orijentacije.
Ekološka katastrofa duhovno je pitanje. Razmjeri naše tragedije koja upravo traje nesagledivi su. Kolabiraju ekosustavi, usred smo masovnog istrebljenja vrsta, nestaju ptice, kukci, ribe, kisele se oceani, sijeku se šume, topi se polarni led i izlazi opasni metan. Nepojmljive su brojke životinja koje stvaramo, uzgajamo dajući im antibiotike i hormone, koljemo ih u tvornicama smrti, klaonicama. Potpomognuti nezamislivom tehnološkom i energetskom moći, srljamo u globalni planetarni kolaps. Ključni motiv ove poeme upravo taj prizemni aspekt duše, vezan za materijalno, za žudnju. To je taj samovoljni dio ljudske osobnosti. Moramo ga disciplinirati ili propadamo. O tome govori ova poema. Pa onda i o svjetlosti koju nosimo, o ljubavi prema apsolutu koja nas vodi prema suosjećanju. Suosjećanje nije sentimentalnost, već prepoznavanje da smo stvoreni iz iste duše, da smo jedno. Odnos prema stvorenom je ključan da ozdravimo i kao pojedinci i kao zajednica. Samo tako možemo osjetiti našu istinsku prirodu koja je uvijek tu, samo smo se mi od nje udaljili, kaže Atar.
Opsežna je to poema, pisana u dvostihu, čitati je treba polagano, posvećeno, svako malo treba zastati, razmisliti, pogledati u sebe i oko sebe... I kada se stigne na kraj...?
Kao što je to Darko tako dobro smislio: “Ovo nije poema koja se čita u jednom dahu, ona se čita do posljednjeg daha.”
Je li, koliko i kako, čitanje pa onda i prevođenje Atara – vas promijenilo?
Utjecaj postoji, no ne mogu procijeniti na koji se način izražava.
Postoji li djelić poeme vama nekako posebno, intimno drag?
Vraćam se nekim pričama. Druge iskoče neočekivano, preko neke situacije u životu ili sasvim samovoljno. Priča o malom ribaru, nju baš volim.
U pogovoru zahvaljujete na pomoći i svom suprugu Darku Rundeku s kojim ste zajednički napisali i predgovor. Koja je Rundekova uloga u ovom prijevodu?
Rundek je bio svjedok mog susreta s Brookovim kazališnim istraživanjem pa suputnik u životnim pokretima vezanima za utjecaj “Jezika ptica”. Poznavajući njegov posvećen odnos prema jeziku, pitala bih ga kako mu se čini pojedini pasus. Postupno smo pročešljali cijeli tekst. Pomogao mi je da probno snimimo čitanje cijele poeme, uz muzičke atmosfere. Voljela bih da se u repertoaru audioknjiga nađe i “Jezik ptica”. Uz odličnu suradnju s urednicom Planetopije Natašom Ozmec, Darko je bio uz bok u nastojanju da se knjiga što točnije uobliči.
Iz onoga što se može doznati o vašem i Rundekovu načinu života, osobito onom bračkom, moglo bi se reći da ste vi onu Atarovu “duboku istinu” proniknuli te da ste pronašli “blaga” koja nam je ostavio. Ili ste im barem prišli sasvim, sasvim blizu, zar ne?
Blaga koja se mogu pronaći posvećenim prevrtanjem Atarovih riječi ne stječu se jednom zasvagda. Treba nastaviti tražiti. Ptice postaju dio Rada, on daje okusiti mogućnost veze s čudesnim, poštovanje prema svim bićima, i u vrtu i u masliniku, kao i u borbi protiv jednokratne plastike, smeća uopće. Nastojimo smanjiti zagađenja svih vrsta i podržati ljepotu svijeta u kojem živimo.