Otok Hart malena je površina kraj obale njujorškog Bronxa koji je gotovo 150 godina služio kao grobnica Velike jabuke.
Otok je bio domaćin mnogim neobičnim stvarima, od centra za rehabilitaciju od Nikeove tvornice. No najbizarnije je što su zatvorenici s otoka Rikers na Hart dovodeni kako bi pokapali mrtvace i time zaradili 50 centi po satu.
Rovovi bi ostajali otvoreni sve dok se ne bi napunili lijesovima 150 odraslih ili 1000 djece zakopane u borovim kutijama, piše Daily Mail.
Sada, otok je nagrižen vandalizmom i erozijom, a izložene kosti su posvuda. Vlada je izdvojila više od 13 milijuna dolara za sanaciju štete koja se uvećala nakon uragana Sandy.
Pristup otoku je strogo ograničen, a rođaci mrtvih svoje preminule mogu posjetiti samo jednom mjesečno, potpisavši najprije izjavu o odricanju od odgovornosti i predavši mobitele i digitalnu opremu.
Ostali Njujorčani nisu ni svjesni postojanja otoka Hart niti kolikim je dušama upravo on dom, pogotovo kad su masovne grobnice u pitanju.
Identitet onih koji su pokopani na otoku održava raznolikost samog grada, od ovisnika o drogama do akademika, od mrtvorođenih beba do žrtava nesreće.
Umjetnica Melinda Hunt provela je desetljećima zagovarajući mrtvaca u ime otoka Hart, započinjući neprofitnu organizaciju koja ima za cilj ukloniti anonimnost i sjećati se ljudi koji su tu bili zakopani.
Kolike nekropole, koliki nadgrobni spomenici su pomogli u rasvjetljavanju davno prohujalih vremena, ljudi i događaja, nekada se grobovi nisu dirali... Vrijeme u kojem živimo, instant je vrijeme bez poštovanja prema živima, a kamoli da poštuje mrtve ... Vrijeme nepoštivanja živih i mrtvih, vrijeme je kraja vremena!