Ovdje je više rođenih nego umrlih, a vrtić i škola puni su djece

Dobro je, ne daj Bože goreg, izgovara Zoran Ražov zvani Đuro dok otključava ulazna vrata crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, iznova napravljene prije 13 godina na mjestu na kojem je nekoć bio u Domovinskom ratu uništeni i stoljeće star hram Božji.

U toj je škabrnjskoj crkvi Ražov i zvonar i sakristan pa kaže da može sve osim predvoditi misu jer “za to nema čin”. Ražov je bivši branitelj, bez posla je i od onoga što zasluži u crkvi žive i on i obitelj.

– Pogledaj naše Gospe, odsjekli su joj ruke i glavu, zabili u nju sikiru i bacili je na smeće. Od stare nam crkve nije ostalo ništa osim nje, jednog kantuna na kojem sad počiva oltar i pokidane litije koju nam je sačuvao pravoslavni pop pa smo po povratku kući otišli po nju u Liku – kaže pokazujući crkveni barjak od kojeg odlazi prema zidu na kojem su fotografije 35 ubijenih branitelja iz Škabrnje, popis s imenima 86 likvidiranih civila te fotografije još 26 branitelja iz ovog sela u Ravnim kotarima, umrlim po završetku rata od bolesti koje je on prouzročio, smrtno stradalih u minskim poljima, prometnim nesrećama ili od vlastite ruke.

– Nema ti ovdi kuće u kojoj ne’ko nije strada – govori zvonar nadovezujući se na samog sebe, ne bi li što prije odagnao bolna sjećanja:

– Od početka godine imali smo 18 sprovoda, a rođeno je tridesetero djece. Otkako smo se vratili kući, stalno smo u plusu – ponosno će Zoran Ražov.

A kad smo već kod djece, onda valja reći da je na ovdašnju mladost ponosan cijeli kraj, a ravnatelj OŠ Vladimira Nazora Marin Pavičić u nekoliko riječi objašnjava da je upravo njihova škola sa svojim projektom “Sretna škola Plave ekonomije” o održivom razvoju ušla u konkurenciju tri najbolje u Europi pa sada s nestrpljenjem očekuju 15. siječnja sljedeće godine kada će u Abu Dhabiju doznati jesu li oni sretnici koji će osvojiti čak sto tisuća dolara!

Naime, škabrnjski su đaci u finale Zayad Future Energy Prizea ušli zajedno s učenicima iz Njemačke i Bjelorusije, a čiji je projekt najbolji odlučuje žiri u kojem su bivši predsjednik Islanda Olafur Grimsson, multimilijarder sir Richard Branson, bivši premijer Južne Koreje dr. Hang Seung-soo, Felipe Calderon Hinojosa, bivši predsjednik Meksika... Nagradu dodjeljuje vlada Ujedinjenih Arapskih Emirata u spomen na osnivača emirata Zayeda bin Sultana Al Nahyana.

– Projekt Sretna škola Plave ekonomije inspiriran je ekonomskim modelom održivog razvoja koji je osmislio Belgijac Gunter Pauli. Japanska vlada i UN pozvali su poduzetnika i vizionara Guntera Paulija da osmisli nove poslovne modele kao uvod u Protokol iz Kyota iz 1997. godine. ZERI Fondacija osnovana je iste godine pri sveučilištu UN-a u Tokiju i globalni je “trust mozgova” kreativnih umova, od znanstvenika do poduzetnika.

Tako je i nastala Plava ekonomija, koja je inače uvedena u sve vrtiće i škole u Kini pomoću dječjega obrazovnog programa ZERI fondacije. Na školskom projektu s nama surađuju Mirko Krtalić iz Doline maslina, posađenih na očišćenome minskom polju blizu Škabrnje, udruga UZOR iz Koprivnice i Ina Matijević iz Eko Etno projekta i članica ZERI fondacije Mi. U Škabrnji imamo 2550 sunčanih sati godišnje pa smo projektom povezali obnovljive izvore energije pomoću solarnih tehnologija, čime bismo uvelike smanjili troškove grijanja i električne energije, a višak struje prodavali bismo HEP-u. Pobijedimo li, za potrebe novootvorene školske kuhinje nabavit ćemo malo dostavno električno vozilo i naša će škola u konačnici postati prva pasivna škola u Hrvatskoj. A u svoj smo projekt uklopili GLOBE program kojim se prati stanje okoliša mjerenjem i opažanjem na području atmosfere, vode, tla i pokrova, a koji sponzorira NASA te UZOR program koji podržava Ministarstvo zaštite okoliša. Jedna je komponenta naše Plave ekonomije i poduzetništvo putem naše učeničke zadruge Maslina – u dahu će ravnatelj Pavičić, koji je radio na projektu s učiteljicama Marom Rogić i Ivanom Ražov.

Govori nam ravnatelj još i da je u škabrnjskoj školi – pod koju spada i područna u Prkosu – 205 učenika, gotovo isto kao i prije rata:

– Nisam očekivao da će nas ovoliko biti, ali da su se svi vratili kući, bilo bi đaka još i više – kaže.

U svojoj je Škabrnji Pavičić bio i toga 18. studenog 1991. godine kada je ovdašnjim ulicama potekla krv. Prva granata koja je pala na selo ubila je njegovu susjedu koja je u dvorištu ložila vatru... Nakon krvavog pira i masakriranja do neprepoznatljivosti civila, mahom staraca, neprijateljski su vojnici baš u škabrnjskoj školi ostavili na zidu ispisanu zlokobnu poruku: “Dobro došli u mrtvo selo”.

Danas, 26 godina kasnije, ovdje ima i ljudi i života, u selu su i liječnik i stomatolog, imaju kafić, trgovinu, pekarnicu, pizzeriju, poštu... I željeznicu koja je već godinama u rekonstrukciji pa ovdje, recimo, od Knina prema Zadru umjesto vlaka prometuje željeznički – autobus. Od radno sposobnih Škabrnjana najviše je zaposlenih u državnoj službi, poput vojske, policije i općine kojom se sada bavi i Uskok, zbog nalaza državne revizije kojim se tvrdi da su općinski načelnik Nediljko Bubnjar i zamjenica mu Kristina Erlić s računa općine podigli nešto više od 790.000 kuna za nenamjenske pozajmice i nerealizirane projekte, zbog čega je do sada ispitano 30-ak mještana. Bez obzira na to jesu li sumnje opravdane ili ne, Škabrnjani govore da bi i opet glasali za Bubnjara, doduše kad bi kao i dosad bio kandidat HDZ-a jer se ovdje glasa ponajprije za stranku. Bubnjar kao nezavisni, objašnjavaju, gotovo da ne bi imao nikakve šanse.

Škabrnjani kažu i da njihovoj općini – u kojoj je oko 1500 duša – nedostaje gospodarski subjekt i da planova u tom smislu ni nema, da je poslovna zona propala, baš kao i poljoprivredna zadruga. Unatoč svemu, pomaka ipak ima, no ne zahvaljujući nekome promišljenom planiranju, već individualnim poduzetništvom. U Škabrnji se počeo razvijati seoski turizam, a nekoliko kuća za odmor s bazenom vlasnicima osigurava zaradu u sezoni. Ima ovdje i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, no slika je daleko od prijeratne kada se tu nije moglo naći komada zemlje na kojoj nema voća, povrća... A da se od poljoprivrede u ovome plodnom kraju može živjeti, posvjedočit će Marin Župan koji u dva velika plastenika uzgaja povrće, a k tomu ima i voćnjak:

– Dugogodišnji je to rad, uz velika odricanja, al’ rezultat je tu. Triba samo radit i to je to. Prostora za poljoprivredu ima, mo’š se širit’, al’ moraš bit oprezan – govori Župan, čija obitelj živi upravo od poljoprivrede kojom su se intenzivno počeli baviti prije desetak godina.

Nikada nije zažalio što se odlučio vratiti kući:

– Tu sam se navika, tu me vežu sjećanja. Možda je drugdi bolje. Al’ nije moje – objašnjava.

I ravnatelj Marin Pavičić kaže da mu nije žao što se vratio. Volio bi on da se ovdašnja mladost više okrene poljoprivredi, poput Župana, zato i “forsira” projekte kojima bi je mogao još više približiti pa je tako njihova školska zadruga lani proizvela 40 litara maslinova ulja koje su potrošili na obroke đaka. Ni zvonar Zoran Ražov ne misli da je pogriješio što se među prvima vratio svojoj kući.

– Kod nas se, evo, i gradi – pokazuje rukom prema zdanju na središnjem trgu između crkve i općine, a iza spomenika prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu:

– Bit će tu jednom memorijalni centar. Gradi ga već dvi godine veliki kukavac iz Međimurja. Pa ne može šest radnika ni zidat brže – izgovara Ražov odlazeći niz središnju ulicu u mjestu koja se zove Ulica 18. studenog 1991.     

Video: Dino Stanin/Pixsell