Epicentar potresa. Tutnjava, promukli zvuk koji najavljuje katastrofu, zidovi koji se počinju tresti, a zatim kreće užas. Krovovi se urušavaju, prozori ispadaju s kuća, štale se slažu kao domino karte. A cesta – cesta puca. Diže se za desetak centimetara. Vriskovi ljudi i krikovi životinja se miješaju. Pakao.
– Kao da sam bio na rodeo konju – govori stanovnik Bresta, sela koje je iznad epicentra potresa.
– Veleslalom, noge idu lijevo-desno.
– Pao sam kad sam pokušao potrčati i pobjeći iz kuće.
– Držao sam se za ogradu da ne padnem...
Tlo se stalno trese
Priče su to iz prve ruke. Mještani su u šoku. Dan ranije proživjeli su strah, prvi potres, a sada je uslijedio novi, višestruko jači.
– Katastrofa. Danas je užas – govori gospođa Mira Zukanović (58) sjedeći umotana u dekama ispred kuće. I dan ranije smo s njome razgovarali, ovoga puta je u teškom šoku. Jedva govori.
– Nisam ušla u kuću, strah me. Pitaj Boga kada ću opet – govori svega tri kilometra od središta Petrinje.
Susjed Ivica Barić (62) gleda u svoju kuću, kojoj su popadali dimnjaci, svi zidovi su popucali, pali su i prozori, grede.
– Vatrogasnim aparatom gasio sam kamin na koji smo se grijali. U kuću više neću ući, vjerojatno je prošla noć posljednja u kojoj sam spavao u svom krevetu – govori umirovljenik Barić.
Dok razgovaramo, tlo se trese, u trenucima dok pišemo ovaj tekst, tlo se trese. Ne prestaje. Jeza je u kostima, tko god je na ovom području, osjeća strah.
– Nitko iz sela neće spavati u svojoj kući. To je sigurno. A otići ne možemo, ovdje nam je stoka, stvari. Snaći ćemo se. Ako tko želi pomoći, neka nam pošalje šatore. Da imamo krov nad glavom, kakav-takav – govori Mira. Drže se ovdje u Brestu kao jedan.
– Gore je nego u ratu. Svaka je kuća stradala. Gore, gore nego 1991. Puno gore nego što je bilo u Zagrebu početkom godine. Što nas je snašlo – ponavljaju i drže se za glavu. Otići nemaju kamo.
– Kad je krenulo, istrčao sam iz kuće, ali onda sam se sjetio bake Elisabete. Tata Darko i ja potrčali smo po baku i iznijeli je na dvorište. Jedva smo hodali, toliko je ljuljalo – govori mladić Juraj Hrnčević (21) iz susjedne bijele kuće.
Video - Strašne scene iz Petrinje nedugo nakon potresa
Drugi dodaje:
– I most je napukao, kraj izgleda kao u filmovima katastrofe. Cesta se podigla, eto gore prema Strašniku ne može se proći, mnogo toga se urušilo. Ja sam sad probao, ali uništio sam automobil na jednoj pukotini na cesti te izletio s puta... – govori jedan od susjeda.
Tu je i Ivica Klarić (67) kojem je kuća teško stradala. Kuća u kojoj žive Ivica i Marica. Brat i sestra umirovljenici.
– Sve je popadalo. Ne znam gdje ću spavati. Unutra se ne vraćam... Pa dio kuće mi je pao na dvorište – u suzama je Ivica Klarić.
Stojimo na cesti, daleko od kuća. Ali i ovdje je opasno. Hitna pomoć prestiže, juri se iz svih smjerova. HGSS, vojska, policija, vatrogasci. I oni jure preko napuklog mosta na rijeci Kupi nedaleko od ovog sela. Helikopteri i dronovi lete iznad glava, sirene ne prestaju.
U strahu i za okolna sela
– Ni najgorem neprijatelju ja ovo ne bih želio da proživi – govori Leo Sanković (23) pa nastavlja:
– Jutro smo dočekali mirni. Vjerujući da je najgore iza nas prošlo. Veselili smo se novom danu u kojem neće biti više šokova. A onda je zatutnjalo i udarilo. Uhvatio sam stvari i dao se u bijeg. Ali kamo pobjeći? Sve pada, frca, leti... Cigle se odvajaju, krhotine su na sve strane. Svi vrište, plaču, ali su, srećom, u selu svi živi.
Video - Javljanje iz Siska: porušene zgrade, auti zatrpani ciglom
U Brestu, gdje se jedni o drugima brinu kao da su obitelj, a ima ih 200-tinjak, u strahu su i za okolna sela:
– Čuli smo da je stradalo Međurače, Mokrice i to sve troje – Gornje, Donje i Srednje. I Nebojan, navodno i crkva Župe svetog Vida – govore.
Ima li vode?
– Nema.
Struje?
– Nema.
Što s mostom?
– Poslije Domovinskog rata smo na posao, u Petrinju, išli čamcima. Možda ćemo sad morati opet – strahuju stanovnici Bresta.
Jedan od njih sjetio se potresa sredinom 70–ih.
– Bio sam tada klinac, išao u četvrti razred osnovne škole. I tada me nije bilo strah, bili su to puno slabiji potresi, a mi, znate kakva su djeca, veselili smo se što ćemo u park. Ali, ovo, ovo danas... to je katastrofa – govori umirovljenik Ivica Barić.
– Tko se može pripremiti za ovakvo zlo? Tko? Ne možemo, priroda je to... – umiruju jedni druge.
Zvuk sirena hitne pomoći miješa se s govorom. U Petrinji, tri kilometra dalje, situacija je i gora nego kod njih u selu.
– Kataklizma... ovo je kataklizma – govori Darko Hrnčević (53).
Noć pada, sve je hladnije. Deke su jedino što im ostaje. Najgore, neizvjesnost. Svi s istim pitanjem dok se tlo svako malo lagano ljulja. Hoće li opet udariti iz sve snage? I što smo mi Bogu skrivili?
Izaija 66,1Ovako govori Jahve: "Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta?Izaija 66,2Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje" - riječ je Jahvina. "Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće.