Prerano je da bi se slavilo, a prekasno da bi se radovalo kada je u pitanju ozakonjenje neradne nedjelje, koje je najavljeno ovih dana i pregovori i dogovori su u tijeku. Naime, otkako je još 2003. započela zajednička akcija Hrvatskog Caritasa i Franjevačkog instituta za kulturu mira “Zatvorimo trgovine nedjeljom”, tema neradne nedjelje poput trakavice vuče se javnim prostorom, služeći uglavnom kao poligon za prepucavanja za i protiv, odnosno bljedunjave političke manevre u predizbornim kampanjama obećanjima koja su uglavnom ostala neispunjena. Inicijativa zatvaranja trgovina nedjeljom doživjet će tako svoju punoljetnost i možda joj se upravo u toj skoroj simboličkoj inicijaciji dogodi da zaživi u svojoj punini.
Prethodile su mnoge faze, od spomenute inicijative i političkog izigravanja na samome početku preko potpunog zahlađenja po tome pitanju do sadašnjih dana obilježenih koronavirusom, koji su, silom prilika i zbog protupandemijskih mjera, zatvorili vrata prodavaonica nedjeljom. Vidjelo se upravo tada da nedjelja može proći bez kupnje i da nitko nije umro od gladi zbog toga što prodavaonice nedjeljom nisu radile. S druge strane, važniji su neki pojedinačni primjeri, koji su zaživjeli unatrag nekoliko godina. Jedan je onaj na mikrorazini u slavonskoj općini Ivankovo, gdje se lokalna vlast najprije potrudila istražiti na licu mjesta je li nužno da prodavaonice u njihovoj općini rade nedjeljom, a zatim predložiti trgovačkim lancima da zajednički zatvore vrata nedjeljom, jer je jedan od zaključaka (osim što ljudi nedjeljom vrlo malo kupuju) bio da oni rade zbog međusobne konkurencije.
Ako su otvoreni jedni, moraju biti i drugi. Drugi je primjer križevačkog trgovačkog lanca KTC, čiji je vlasnik Ivica Katavić točno prije godinu dana najavio zatvaranje svojih prodavaonica nedjeljom, da bi se to i dogodilo od prvog siječnja ove godine. I jedan i drugi primjer važni su jer pokazuju da je moguće takvu odluku provesti kako u konkretnoj zajednici tako i u konkretnoj tvrtki. Odnosno, da, ako je moguće da ideja neradne nedjelje zaživi u jednoj općini i jednom trgovačkom lancu, nema razloga da ne zaživi na razini cijele zemlje, tj. da država i tvrtke preslikaju modele kojima su se poslužili u Ivankovu i KTC-u. Nedjelja ne treba biti ni ideološko ni svjetonazorsko pitanje.
Najbolje se to pokazalo u socijalizmu, u kojemu je sve, ama baš sve, bilo zatvoreno nedjeljom. Dakako, ne trebamo sada čeznuti za socijalističkim motivima nerada nedjeljom, ali ilustrativan je primjer da nedjelju ne treba gurati u kalupe koji joj mogu odgovarati jednim dijelom, ali je ne obuhvaćaju u cjelini. Naime, nedjelja je za kršćane “mali Uskrs” i sveto vrijeme, no oni koji ne moraju nužno biti vjernici dijele istu “svetost” toga nedjeljnog dana. Jer vrijeme provode u obitelji, odmoru, druženju, prirodi… Svi koji rade nedjeljom (a i naša je profesija među njima) posvjedočit će da nije svejedno imate li slobodnu nedjelju ili neki drugi dan u tjednu. Nedjelja, jednostavno, ima svoj okus, miris i boju i ništa to ne može nadoknaditi.
Barem je tako pod našim nebom. Dakako, valja razumjeti i zagovornike rada nedjeljom i kritičare poteza koji se upravo povlače kako bi se ozakonio nerad nedjeljom. Oni problem gledaju gospodarskim očima. Nisu to uvijek nužno oči profita i bezgranične zarade. Ima tu i brige za radna mjesta i stabilnost poslovanja. I logičnih razloga, poput pozivanja na gospodarsku krizu, odlazak u prekogranični šoping koji je mnogima dostupan, inspekcijski monitoring budućih radnih i neradnih nedjelja (jer očito neće biti baš sve neradne) te pomalo nelogičnu situaciju da rad nedjeljom zagovaraju oni koji rade pet dana tjedno, a trgovci će, zbog neradne nedjelje, morati raditi šest, tj. i subotom.
Možda će se zbog svega ovoga neki detalji oko nedjelje, kada se i donese zakon, trebati dorađivati s vremenom. No važno je u ovome trenutku da je do punoljetnosti ideje neradne nedjelje zaživjela svijest da nedjelju treba definirati kao neradnu, a sve ostalo su izuzetci. Što, uostalom, poznaju mnoge europske zemlje na koje se volimo pozivati kao primjere gospodarskog uspjeha ili političkog sustava. Pa se i u nedjelji na njih moramo ugledati.
To što je jedan vlasnik tvrtke odlučio ne raditi nedjeljom nema nikakve veze sa temom i problemom. Socijalistički motiv neradne nedjelje je bio odmor, katolički motiv je da više ljudi dođe u crkvu. I tu je ironija priče - izgleda da je u mraku socijalizma više ljudi slobodno išlo u crkvu nego što sada u svjetlosti slobode želi ići...crkva se treba zapitati da nije problem možda u njoj? i na kraju krajeva, zašto crkva gura takve diskriminatorske zakone koji ograničavaju rad u trgovini? Zašto ostali moraju raditi? Benzinske, restorani, kafići, policija, vatrogasci, liječnici, veterinari, farme...