Pa što ako je podržao Milanovića, Mamiću ništa ne vjerujem

Zdravko Mamić ima urođeni dar za glumu. Čudesna je njegova teatralna transformacija iz osuđenika u reformatora hrvatskog pravosuđa, kako je njegov istup ocijenio jedan profesor prava koji nije mogao prikriti zluradost što je Mamić zamutio pravosudno-političke vode.

Nakon što smo odgledali svih 12 rundi, očekivali smo da će posljedice teškog nokauta koji je doživio unatoč bijegu od hrvatskog pravosuđa ostaviti traga na Mamićevoj psihi. Jer, ipak, s posljednjim udarcem sudskog čekića osim zatvorske kazne Zdravko Mamić i njegovi najmiliji samo u njegovu slučaju ostali su bez osam milijuna kuna blokiranih na raznim računima, tri stana vrijedna 12,5 milijuna kuna, broda, Bentleya i Audija vrijednih 2,8 milijuna kuna... od ukupno 52 milijuna kuna koliko država ukupno može oduzeti ako nađe još njegove imovine nastale nakon 2009.

Međutim, i nakon najtežih udaraca on je ostavio dojam osobe koju ne more egzistencijalne brige. Gubitak je podnio, s obzirom na razmjere, prilično stoički, otprilike “kako došlo, tako otišlo”. I u inat, nastavio je u svom “trash talk” stilu silovito udarati, kao nikad prije. Njegova posljednja monodrama pod nazivom “J’accuse” očigledno je jedno od njegovih vrhunskih ostvarenja. Kako u formi tako i u sadržaju, jer je to u ovom slučaju neodvojivo.

Vidjelo se to već po reakciji novinara koji su se na trenutke zaboravili i spontano mu zapljeskali. Osjetivši da svjedoče nečemu revolucionarnom na kraju je čak pao i prijedlog da taj trenutak ovjekovječe zajedničkim selfijem pa je ispalo da je još najprisebniji bio sam Mamić koji je svoga obožavatelja vratio u stvarnost upozorivši ga da mu ne kvari predstavu.

Kako mu je samo uspjelo publiku navući na svoju sapunicu s dosjetkom o pozivanju medija na tzv. konferenciju za novinare preko koje je još jednom pridobio sve mikrofone i kamere, da bi onda na kraju verbalne pucačine naprasno sve prekinuo objasnivši novinarima, koji na to nisu ni zucnuli, kako neće moći postavljati pitanja jer je, pazite vi to, nakon što se bez kočnica iživio na sucima, odlučio zaštititi samoga sebe od sebe!

Ali, to je tek treći razlog zašto mi je njegova priča, što je samo moj dojam, kad je riječ o podmićivanju sudaca, nevjerodostojna. Kad je to rekao, urušio se i preostali dio njegove konstrukcije optužbi na klimavim nogama, a drama je u završnom činu postala humoreska. Mamić se odlučio za Todorovićevu taktiku. Ali, s kakvom samouvjerenošću on to izgovara. Da ne trepne, bez zamuckivanja govorio je kako je nosio mito u ured aktualnog prvog čovjeka sudbene vlasti (premda ne i kada, kako, koliko, zašto i zašto baš tako nesmotreno u uredu), pa 80.000 kuna za člana DSV-a (opet pod nepoznatim okolnostima) i na koncu pola milijuna eura osječkim sucima.

Pa ipak čudno je da Mamić, kojega je nogometni biznis i život naučio kao malo koga da “prljavo igra”, nije osigurao baš niti jedan dokaz, niti jednu audiosnimku ili barem selfie u jednom od brojnih mitomanskih pohoda. To više jer su se kao zasad jedini valjani dokaz pojavile fotografije druženja Mamićevih sudaca s njim i u Dinamovoj loži, što je sporno u kontekstu suđenja čak i ako su fotografije nastale prije suđenja u Osijeku, a za suđenja na takvoj se fotografiji mogla naći samo sudska “luda”, a ne netko tko zaslužuje zvati se sucem.

A prvi razlog je što je Mamić sklon fabulizacijama, metaforičnim pretjerivanjima i osebujnim stilskim figurama. Unatoč tomu, sve njegove optužbe, pa i one najnevjerojatnije, treba pomno ispitati. Ne smije se podleći dojmu da je on kao osuđenik motiviran nauditi onima koji su ga osudili. Na koncu, primjetno je da Mamić nije spomenuo ni jednog suca Vrhovnog suda koji su mu pravomoćno presudili. Tu dolazimo do prvog i najvećeg problema Mamićeve vjerodostojnosti.

Znate li za ijedan slučaj u povijesti mita na visokoj razini u kojem je netko ispao veći luzer od Zdravka Mamića. Kad povučemo crtu, ispada da je u “podmitljive suce” investirao više milijuna kuna, ali ni u jednom slučaju njegov se željeni scenarij nije realizirao. I onda se ti suci još i druže s njim i dinamovcima!? Nije li, malo je reći, nepodnošljiva lakoća s kojom je temperamentni Mamić prihvatio da ga tako nasamare. Ali, naravno, za prosječnog analitičara pravosudnih zbivanja u Hrvatskoj, svaki razuman i logičan pristup suvišan je od onog trenutka kad je Mamić svoje optužbe analitički zaokružio rekavši da podržava reformske napore predsjednika Zorana Milanovića i njegov prijedlog za vrh sudbene vlasti.

To je čak i znanstveno skrupuloznog dr. Krunislava Olujića oborilo s nogu i natjeralo da Mamiću oda priznanje kako će “ostati percipiran kao najveći reformator hrvatske sudbene vlasti”. Eto, sada barem znamo što je percepcija i kakav značaj ima i percepcija hrvatske javnosti da je naše pravosuđe najkorumpiranije od europskih zemalja. Mamić je postao mjerilo korupcije u pravosuđu.

Obnova nakon potresa – godinu dana poslije